(©Reuters)
(©Reuters)

No Scotland, no party: Znamo da ćemo sve izgubiti, ali došli smo da se dobro zezamo (VIDEO)

Vreme čitanja: 8min | sub. 15.06.24. | 10:33

Oni nisu navijači rezultata, nego – reprezentacije; kažu da ovo nisu smeli da propuste, jer ko zna da li će opet doživeti

(Od izveštača Mozzart Sporta iz Nemačke)

Pobedili su! Nismo poludeli, znamo da su ih Nemci preslišali, čak i oni sami kažu da će izgubiti preostale dve utakmice, ali su došli na EURO da trijumfuju van terena. Iako se ne takmiče, niti pokušavaju na silu da dokažu drugima koliko su jedinstveni, Škoti su pokazali ono što je modernom fudbalu potrebnije od suludih transfera, statističkih algoritama i frazeoloških izjava. Emociju.

Izabrane vesti

Svuda i na svakom mestu – uživaju. Dok primaju golove ne ljute se na „rođene“ štopere, kad kamera prikaže Stiva Klarka ne pada im na pamet da mu pominju rodbinu, u trenucima kad selektor menja igrače niko se ne usuđuje da kaže „šta će ti ovaj?“. Pevaju za sve pare. Iz sve glasa. Kao da sutra ne postoji. Na stadionu, ispred njega, u metrou, na trgovima, u barovima... Puste glas i to ponekad liči na dreku, ali je prilično zarazno. Uvukli su se pod kožu običnom narodu i na dan premijere Prvenstva Evrope očarali su i domaćine u Minhenu. Do te mere da su česte bile slike da zajedno piju, zagrljeni se vesele, istim rutama idu na utakmicu. Zamislite, čak i aplaudiraju kad je Florijan Virc postigao prvi gok na turniru.

Valjda zato što vode fudbal. Još preciznije: vole ljude.

Došli smo da bismo uživali! To je poenta. Da se dobro zabavimo, sklopimo nova prijateljstva, stvorimo uspomene za ceo život. Znam da je moto ovog prvenstva „Fudbal ujedinjuje“ i u potpunosti sam saglasan. Naravno da želimo i da pobeđujemo, ali ako se to ne desi ovde smo da se lepo provedemo“, pojašnjava Kreg iz malog mesta u jugozapadnom delu Škotske.

Čekajte malo, zar je tako nešto moguće? Ma, gde su palice i fantomke? Šta je sa poganim rečnikom? Zar fudbal i navijanje nije i malo „šibanja“, koja razbijena glava? Otkud sad odjednom ovaj maltene hipi pokret u doba kad nacionalizam i ekstremna desnica imaju sve više poklonika u Evropi? Nisu valjda prevalili preko Lamanša samo da bi gutali pivo, to su mogli u pabovima u Edinburgu i Glazgovu.

Ništa nam nije jasno... Stiže pojašnjenje.

Bio sam u Francuskoj 1998. i tad mi je bilo 19 godina, gledao sam utakmicu protiv Maroka, kad smo poraženi 0:3 i tad nisam mogao da pretpostavim da ću se načekati da odem na veliko takmičenje. U redu, bio je EURO i pre tri godine, ali specifičan, jer smo dve utakmice igrali na Hempden parku, a sa Engelzima na Vembliju i ovo je prvi put posle 26 godina da putujem van Ostrva da bih gledao reprezentaciju na velikom turniru. Ko zna kad ću i da li ću opet. E, zato je važno i za mene i za ostale što smo ovde. Navijam za Seltik, a moj drug koji je tamo u baru podržava Rendžers. Samo ću vam reći da se nikad nismo posvađali“, dodaje Kreg.

Dok ih posmatrate sa strane robujete predrasudama. Da su slični Englezima, da će čim popiju peto, šesto pivo krenuti da lome sve po gradu, da će tražiti kavgu, međutim, Škoti su poseban narod. Em što imaju izraženu kulturu navijanja za državni tim, em što nisu ni izbliza ratoborni kao njihovi susedi. Stvarno ih interesuje provod i kreiranje dobrog ambijenta, ali i ostavljanje lepog utiska na tuđoj teritoriji.

Dokazano na nekoliko primera. U metrou koji je trebalo da ih prebaci do stadiona je doslovce bilo kao na karnevalu. I staro i mlado, dame i muškarci, deca pride. Porodice u dresovima. Oni teget boja su dominantni, ali viđeni su i beli, čak i žuti, za nostalgične tipove. Pojedinci na glavama nose kape načičkane značkama sa turnira na kojima su učestvovali, drugi su se odlučili samo za šalove, treći za zastave, ali svako ima neko obeležje. I svi pevaju:

No Scotland, no party! No Scotland, no party“!

To im je hit za ovaj EURO. Slogan koji svaki čas koriste, jer stvarno znaju da se zabaljaju. Bila je to prava žurka u podzemnoj železnici, dok voz nije – stao!? Ispostavilo se da su zbog ogromne gužve – kako li samo Nemci kao vrsni organizatori to nisu računali? – vrata na jednom od kupea popustila i nisu mogla da se zatvore.

Molimo vas da ostanete mirni, radimo na tome da otklonimo kvar i uveravamo vas da će sve biti u redu za pola sata“, čulo se sa razglasa.

I niko nije paničio. Makar u nedostatku svežeg vazduha, u situaciji kad su jedni drugima maltene stajali na glavama, samo se čulo zarazno:

„No Scotland, no party“.

Reagovali su i Nemci. Bilo je i njima zanimljivo da posmatraju ono što ne viđaju svaki dan. I da se pridruže. Skandiraju Toniju Krosu, jer ga najviše vole, imaju i neke navijačke pesme koji je teško prevesti, ali su i sami druželjubivi. Taman kad su završili sa svojim programom, a Škoti mirno slušali, samo se čulo:

„Momci, sad je na vas red“.

Prihvataju izazov i ne repertoaru je pesma posvećena Džonu Mekginu. Imaju trofejnije i fudbalere koji igraju u većim klubovima, kao što su Endi Robertson i Skot Mektomini, ali iz nekog razloga obožavaju krilnog vezistu Aston Vile. I preteruju, jer ga porede sa Zinedinom Zidanom! Mada, i to je simpatično.

„We’ve got McGinn

Super John McGinn

I just don’t think you understand!

He’s Steve Clarke’s man

He’s better than Zidane

We’ve got Super John McGinn!"

I tako desetak minuta, pre nego što su i sami postali nestrpljivi. Em gužva, em smanjen dotok vazduha, em su se pre toga izgleda dobro najeli i svakakvi začini se osećaju. Em pivo izbija na sve strane. Rešili su da izađu iz metroa, u kome nisu mogli da dišu i potraže alternativne pravce do stadiona, jer ko zna kad će i da li će linija da proradi. A onda drugi problem: autobusi u tom delu Minhena ne saobraćaju ka Areni. U blizini je autoput i morate pored njega nekim stazama. Ma, da. Kad su pojedini toliki put prevalili od kuće, šta je za njih još sat šetnje. Taman da alkohol izvetri...

Mic po mic, malo o Mekginu, malo o Maradoni, jer i Argentinca uzdižu posle onoga što je uradio na Mundijalu u Meksiku mrskim ih Englezima, vreme prolazi, a distanca do krajnjeg odredišta se smanjuje. Kad, posle tačno pola sata eto ga metro. Proradio. Čuje se i vidi! Na sledećoj stanici svi ulaze i ionako preopterećene kupee. Jedva, ali ulaze. I što bi rekao Nebojša Glogovac za Portugalce, deru se k’o nenormalni.

Sad već zajedno sa Nemcima. I oni su naučili pevljive stihove i pridružili se. Nekoliko njih je pošlo ka stadionu sa gajdama (samo nije jasno kako su ih uneli) i tek dok su se približavali Bajernovom zdanju uverili su se u istinitost tvrdnji izrečenih dan ranije da će ih tokom trajanja Prvenstva Evrope u Nemačkoj biti oko 200.000. Za meč su dobili 20.000, a utisak je da ih je u blizini Areni bilo duplo više.

Neki su zapucali čak iz Australije (!?), neki na biciklama iz otadžbine prevalili oko 1.700 kilometara, neki uzimali slododne dane u firmama samo zbog ovoga i priznaju da nemaju ulaznicu za otvaranje, ali su odlučili da gledaju utakmicu sa otvorenom, na nekom brdu gde može da stane ko zna koliko ljudi. Škoti nisu navijači rezultata, nego – reprezentacije. Imaju ono što se zove kult.

Znate šta, Škotska nije tim koji će da pobeđuje stalno. Poneki put dobijemo utakmicu i to je to. Zato je ovo prilika da se družimo. Plasman nam je omogućio da putujemo i to je lepa šansa, kakvu nismo smeli da propustimo“, objašnjava Kristofer Mekarti, koga smo zatekli u jednom baru u Minhenu. „Ja podržavam Rendžers, a moj otac Seltik. Jedina situacija u kući kad smo na istoj strani jeste dok igra reprezentacija. Zato je bitno da budemo uz nju, da je podržavamo, jer tako negujemo osećaj pripadnosti. Identifikovali smo se sa ovim timom, to je ono što nas spaja“.

Došao je iz Borneja (valjda), mesta 20 kilometara udaljenog od Edinburga. Njegov prijatelj je već odvojio plavušu Saru i ne deluje da ga interesuju zbivanja na utakmici. Kristofer ima druge motive.

Vozio sam 26 sati samo da bih stigao do Minhena. I opet nemam ulaznicu, ali... Nema veze. Došao sam da bih se lepo proveo. Odavde idem za Keln, da bih gledao meč sa Švajcarskom. Za taj duel već imam ulaznicu. Prevoz i smeštaj za tih nekoliko dana u inostranstvu su me koštali više od 1.500 evra. Ionako se ne kvalifikujemo baš na svaki turnir i ovo je za mene bila situacija „sad ili nikad“. Došao sam sa ocem, prijateljem i njegovim tatom. Znamo da neće biti previše trenutaka u budućnosti kad bismo mogli da provodimo vreme zajedno. Odrasli smo ljudi, jasno nam je šta sledi i zato je ovo jedinstvena prilika da uživamo. Nemamo mi dva života, pa da planiram nešto za sledeći. Ne, ne, sad mi je lepo.“

Toliko da se nije previše uzbudio kad je Florijan Virc dao gol. Patrik mu čak i tapše. Vidi se da se ne folira. Opravdava utisak da su Škoti pitom narod. Prijatelji fudbala i života.

A, kako drugačije? Došli smo u drugu državu i naš zadatak je da predstavimo Škotsku u dobrom svetlu, a da ujedno steknemo prijatelje. Vidimo da i Nemci hoće da se druže sa nama. Oni uživaju za sebe, mi na svoj način, ali zajedno pijemo, jedemo, pevamo... Niko nikom ne smeta. Evo, u ovom baru je situacija pola-pola, točilo se piva i piva i niko nije ni pomislio da nešto ruši ili da nekog dira“, dodaje Kristofer.

Prirodno. I realno. Baš kao što je i njegov drug Alan koga smo sreli ispred stadiona u Minhenu. Obično ljude pred početak drma euforija, ali Alan je toliko običan lik, da čak i pod uticajem alkohola, govori iz dubine duše.

Mi znamo da ćemo izgibiti sve tri utakmice u grupi i da ćemo se brzo vratiti kućama. I baš nas briga. Došli smo da se dobro zezamo“.

Poenta života!


tagovi

Fudbalska reprezentacija ŠkotskeEURO 2024

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara