Pobrkani lončići

Vreme čitanja: 5min | sre. 12.02.20. | 08:40

Gde je i kako Dragan Šakota “izgubio“ ekipu koju je “pronašao“ ubrzo pošto je preuzeo funkciju prvog trenera od Andrije Gavrilovića i uveo je u interval oslikan sa šest evropskih pobeda u devet kola za ulazak u TOP 8 društvo?

Od Zagreba i iznenađujućeg poraza u četvrtfinalu ABA Superkupa, do nedavnog hoda po ivici ambisa u Baru, uz Crvenu zvezdu najčešće se vezivala formulacija: “Ništa nije izgubljeno, jer najvažniji deo sezone tek dolazi“.

I posle Mornara važi ista priča, mada je sve manje prostora da se isti zaključak i dalje izvlači. Trećina februara je prošla, Kup Radivoja Koraća je pred vratima i do četvrtfinalne utakmice protiv Radničkog sa Crvenog Krsta ostalo je nešto više od dan i po. Kako vreme ide sve je manje mogućnosti da se pronađe dobitna kombinacija i konačno izađe iz haotičnog vrtloga u kojem se ide iz krajnosti u krajnost - od vrlo loših, do jako dobrih izdanja i nazad. 

Izabrane vesti

Mornar je pred svima ogolio istinu - Crvena zvezda u svojevrsnom trenutku istine i najvažnijem gostovanju u Jadranskoj ligi nije zaličila na tim koji može da odbrani titulu. Bar ne igrom kakvu je prikazala u Topolici, gde je više od tri četvrtine delovalo kao da je naspram crveno-belih bio, kako je to Milan Tomić svojevremeno voleo da kaže, Golden Stejt Stefa Karija ili Čikago Majkla Džordana.

Kako je Crvena zvezda to dozvolila? Zašto se čekalo da igrači Mornara povuku ručnu, a Bili Beron nadoknadi sve ono što je propustio u uvode tri deonice - ubacio 17 poena u završnih deset minuta - da bi se sačuvao obraz u Baru? Gde je i kako Dragan Šakota “izgubio“ ekipu koju je “pronašao“ ubrzo pošto je preuzeo funkciju prvog trenera od Andrije Gavrilovića i uveo je u interval oslikan sa šest evropskih pobeda u devet kola za ulazak u TOP 8 društvo?

Od 10. januara i onog čudesnog preokreta u Lionu protiv Asvela, kada je sve ukazivalo na to da je Šakota probudio šampionski mentalitet u timu realno većeg kvaliteta od trenutne pozicije u oba aktuelna takmičenja, do 10. februara i strepnje da bi minus od 24 razlike na posle 30 minuta mogao da se pretvori u istinski debakl, Crvena zvezda uporno šalje pomešane signale navijačima i košarkaškoj javnosti. A tako je, ne treba da podsećamo, cele sezone.

U tek završenoj sedmici sa četiri važna meča na programu svašta je moglo da se vidi. Trijumf nad Partizanom u vrlo dobroj košarkaškoj predstavi oba večita rivala, pa onaj čudan duel s Panatinaikosom gde su neparne četvrtine otkrivale lošu, a parne dobru stranu Zvezdinog karaktera. Nepuna dva dana kasnije gostovanje u Mitišćiju i odluka stručnog štaba da odmori premorenog Bilija Berona, što je protumačeno kao skrivena poruka da ni okršaj s Himkijem “nije prioritet“, kao što nije bio ni onaj protiv Efesa u Beogradu, kada se ta Šakotina formulacija prvi put začula na konferenciji za novinare. Donekle je sasvim logičan potez iskusnog trenera da smanji gas protiv Himkija, pošto Mornar u perspektivi jeste bio važniji zbog svih daljih kalkulacija za konačni plasman na tabeli Jadranske lige. A onda se dogodio Bar, gde se samo potvrdilo da košarka ne može da se igra bez plejmejkera i da je Zvezda rasejana...

Ima nekoliko realnih faktora koji su uticali da Zvezda u međuvremenu promeni kurs. Produženi oporavak Stratosa Perperoglua, povrede Marka Jagodića Kuridže, Dejana Davidovca i Lorenza Brauna, umor Bilija Berona, te zdravstveni problemi Branka Lazića, Kevina Pantera, Vladimira Štimca i Brauna pred meč u Topolici... Posledice su vidljive kroz prizmu poraza od Albe, Žalgirisa, Efesa - razlika više puta išla na 24 poena - i Mornara...

Opet, ne treba niz vodu baciti utiske s gostovanja Barseloni, ili posle trijumfa nad Partizanom i Panatinaikosom. Tu se videlo da, kada u igračima ima goriva, zaslužuju respekt svih protivnika. Ali zbog slučajeva poput ovog u crnogorskoj luci, šest asistencija za četiri kvartala, 36,7 odsto pogodaka iz igre, timskog indeksa 8 na poluvremenu – šestorica s minus indeksom – dopuštanja novom vlasniku srpskog pasoša Kevinu Panteru - u Srbiji tek mesec i po dana - da solira kao u danima kada je branio boje AEK-a i Virtusa i njegovih 8/19 iz igre – ostatak tima 14/41 – Zvezda sve više gubi mogućnost da očekuje bilo kakav respekt...

Dan posle Bara, prošlosezonski osvajač duple krune objavio je da je Filipa Čovića i Ognjena Kuzmića prosledio na pozajmicu u FMP. Odluka da se Filip Čović pošalje u Železnik utemeljena je u tihom ratu koji se nedeljama, pa i mesecima vodio između dela navijača i ekipe, a tu temu smo nedavno obradili u odvojenom članku. Dok se klub nedeljama ograđivao parolom “Čović je povređen“, kroz sećanje se vraća Šakotin zaključak s konferencije posle Olimpijakosa - na tribinama tada osvanuo natpis: “Tata kupi mi klub“ - gde je stao u odbranu plejmejkera. 
“Mogu odmah da vam kažem, dugo se znamo, ja za 46 godine nisam tako nešto nepošteno doživeo nikada. Imao sam svog sina koji je igrao takođe. Nama je Filip možda i najbolji plejmejker u ekipi koga imamo, ne mogu da shvatim zašto se ljudi ophodne na taj način. Svi se mi ponosimo navijačima, samo hoću da mislim da to nije razmišljanje svih. Punu podršku njemu dajem, za mene je on bitan i podržao bih ga do kraja”, bile se Šakotine reči.

Ubrzo je Čović ispao iz stroja, sada je prekomandovan u Železnik. To znači da Crvena zvezda do juna verovatno ostaje samo sa JEDNIM klasičnim plejmejkerom - Lorenzom Braunom. Čovekom koji je već dva puta izvrtao skočni zglob, koga je umor slomio do pojave visoke telesne temperature, a zbog dobrih igara u poslednja dva meseca postao je glavna meta protivničkih odbrana i njihovih defanzivnih taktika. Ostaje mogućnost da crveno-beli u narednom periodu dovedu pojačanje ne pleju, što bi i pored svih dosadašnjih transfera i promena bio apsolutno logičan potez, pošto eksperiment sa Dženkinsom kao bek-ap plejmejkerom, te Beronom i Panterom na ispomoći jednostavno ne pokazuje nikakve pozitivne rezultate.

Činjenica je da ovo i dalje nije u potpunosti “Šakotin tim“, uprkos nekim rotacijama i promenama, a iako je on odmah po dolasku govorio da je potreban još jedan plejmejker, ta se zamisao nije ostvarila. Zašto, najbolje znaju na Malom Kalemegdanu.

Situacija s Ognjenom Kuzmićem je kompleksna. Srpski centar je u sedam meseci prošao put od teške saobraćajne nesreće i dileme da li će više ikada zaigrati košarku, do toga da se za tri meseca vratio na parket. Iako je sam oporavak čudesna stvar, Kuzmić je na mahove podsećao na sebe iz prvog mandata na Malom Kalemegdanu i zbog svega ne može ništa da mu se zameri. Kod Andrije Gavrilovića je igrao, po dolasku Dragana Šakote status mu se drastično promenio. Postao je druga, pa treća ili četvrta opcija gde neretko započne meč, odigra pet-šest minuta i zatim ostatak utakmice posmatra s klupe.

Šakotin ukus nije zadovoljio, kao ni Mohamed Faje, ali posle objave zvaničnog saopštenja otvorila se diskusija - da li Kuzmić igra toliko lošije od Majkla Odža ili Džejmsa Gista koji gotovo nijednim delom ne opravdava platu od 500.000 evra? Možda Ognjen Kuzmić i Nikola Jovanović nisu trenutnim kvalitetom ispred nigerijsko-američkog dvojca, ali su domaći igrači i potencijalni reprezentativci. To je samo jedan argument, drugi i daleko važniji je da se od Odža i Gista još čeka da pokažu igre koje im garantuju trenutnu poziciju u rosteru...

Mnogo je, čini se, nelogičnosti u potezima klupske uprave i stručnog štaba. Neko je u Crvenoj zvezdi pobrkao lončiće, što potencijalno može negativno da se odrazi na tim, a sezona lova na pehare kreće...

Piše: Nikola STOJKOVIĆ (nikolaS_msport)
Foto: Star Sport, MN Press


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara