PRELAZZI: Erling Haland – greh njegovog oca

Vreme čitanja: 6min | pon. 18.11.19. | 11:01

Dete je sada već toliko poznato da niko ne misli da je Erling Braut Haland “sin onog tipa kojeg je obogaljio Roj Kin”, već “onaj mali što daje golove kao nenormalan”

Nedavno okončana serija “The Affair” vratila je u promišljanje popularne psihologije večnu, antičku, filozofsku temu o nesrećama naših roditelja. Da li se i baksuzluk, kao geni, loše srce, hipertenzija i sklonost ka gojenju, može preneti na naredne generacije? Jesmo li tu da okajemo grehe naših (neposrednih) predaka ili da ponovimo njihovu sudbinu? Može li se pobeći od prezimena i krvi?

Možda je “greh” preteška reč za krst koji je nosio – i još ga ponekad potegne, kada ga podsete na slučaj od pre punih 18 godina – Alf Inge Haland. Jedini greh, zapravo, njegov bejaše što nije bio dovoljno poznat, a sigurno ne koliko onaj koji je (i) na njemu napravio ime i imidž.

Izabrane vesti

Niko danas, eto, neće reći da je Alf Inge Haland bio super momak, zahvalan igrač, cenjen u svlačionici i sveukupno pristojan tip; ma ne, svima će prva misao biti, aha, to je onaj kojeg je obogaljio Roj Kin.

Fudbal je često brutalan sport, povrede se događaju i uvek će se događati, ali to je cena ulaznice za ovu igru. Stvar je u konsenzusu: kada bi iko stvarno udario nekoga po cevanicama dok ovaj mirno čeka tramvaj, verovatno bi bio makar priveden; pošto znamo pravila i znamo da su ona oivičena belim linijama na zelenom pravougaoniku, ni najveći kostolomci nemaju krivični dosije.

Samo što i dalje ima onih koji tvrde da je Roj Kin morao i pred sudom da odgovara za ono što je uradio Halandu u derbiju Mančestera, 21. aprila 2001. godine.

I zato što je Kin tim brutalnim startom okončao Halandovu karijeru – stameni Norvežanin iz Stavangera nikada posle toga nije odigrao zvaničnu utakmicu, i sa 30 godina morao je da kaže zbogom snovima, a snovi su ga prethodno odveli i na Svetsko prvenstvo – i zato što je to, kako je sam priznao, pa kasnije povukao, uradio namerno.

Bilo je to ubistvo jedne karijere s predumišljajem.

Irac, za kojeg je “prgavi” tek eufemizam iz dečje slikovnice, tri godine je pravio šeme, razmišljao o kontramerama, postavljao escajg za tu ledenu osvetu. Tri sezone ranije, dok je Haland još bio u Lidsu, Kin se ozbiljno povredio, čuo je, pričao je, kako mu je nešto puklo u kolenu, ligamenti su najednom otišli svojim putem, a taj grozni Norvežanin je stao iznad njega i drao mu se da ne folira.

Jedno “doći ćeš ti meni”, jedno “kad-tad”, jedno “zapamtio sam te dobro”.

Negde u Rojovoj glavi je kliknuo neki mračni prekidač. Negde gde fudbalski bogovi čuvaju peščanike, jedno se zrno strmeknulo u provaliju.

Bilo je, jasno, samo pitanje vremena.

Priča je epilog dobijala jako dugo: Kin je prvo izbegao veliku kaznu, pa ju je onda ipak dobio, pa je potom u svojoj autobiografiji napisao da je to uradio namerno, da mu nije bilo ni žao, da je bio presrećan zbog svega, a kada se digla dreka, optužio je novinara koji je u njegovo ime sastavljao te redove da je “dosolio” priču (u drugom izdanju, verzija je bila izmenjena i ublažena), a Halanda je tim najboljih norveških i engleskih advokata dugo savetovao da potegne parnicu i naplati fizički, duševni i bol izgubljenog novca.

Daleko od toga da je bio pahuljica i da nije i on umeo da igra muški – zato su ga, uostalom, voleli navijači u svim klubovima za koje je nastupao – ali ovo sa “muškim”, da se razumemo, nije imalo veze.

Alfi, kako su ga prozvali još kada je kao klinac došao iz rodnog Stavangera u Notingem Forest, ostao je “tip kojeg je obogaljio Roj Kin”. Roj Kin je ostao legenda Mančester Junajteda. Alfi nikada više nije izgovorio reč “Roj”, ni reč “Kin”. U svim intervjuima, u svim sećanjima, u svim ispovestima, pred svim kamerama, za njega je zlikovac, idiot koji ga je odvojio od onoga što najviše voli, bio samo “onaj”.

Greh nekada nije u nama, greh je u vremenu u kojem živimo: mnogi će poklonik tima sa Old Traforda, mnogi će stanovnik Irskog ostrva i dalje misliti da je Roj Kin heroj, a da je Alf Inge Haland samo recka na njegovom putu, kao kad u kartama udarite petu tablu i nastavite dalje, zagledani u štihove.

Ali život nekada stvarno zaliči na antičku dramu, a neka deca dobiju šansu da budu bolja, ili makar srećnija – ako to nije isto? – od svojih roditelja.

U leto 2000, u Lidsu, tamo gde je Alf Inge Haland bio najsrećniji – sa čuvenim timom Dejvida O'Lirija stići će čak i do polufinala Kupa UEFA i igrati Ligu šampiona, mada je uglavnom služio kao zamena i ispomoć tada mladom Džonatanu Vudgejtu – rodio mu se sin.

Valjda se i to tako namesti, ko zna kako bi Alfi preživeo kraj karijere i kakve bi teške posledice po njegovo mentalno zdravlje ostavili svi ti dugi i na koncu neuspešni pokušaji rehabilitacije (toliko naporni da je, na kraju, fudbal morao da ostavi zbog levog kolena, onog na koje Roj Kin nije ni nasrnuo), ko zna da li bi ostao taj tihi, nenametljivi, svima prijatni momak, da nije imao to dete da brine o njemu i da mu bude primer.

Dete je sada već toliko poznato da čitav svet priča o njemu; dete je zapravo toliko poznato da niko ne misli da je Erling Braut Haland “sin onog tipa kojeg je obogaljio Roj Kin”, već “onaj mali što daje golove kao nenormalan”.

U stvari, Alf Inge Haland je samo jedna rečenica u narastajućoj biografiji norveškog vunderkinda, koji ovih dana sa svojim nacionalnim timom privodi kraju neuspešne kvalifikacije, a u stvari vežba za baraž u kojem će se ekipa Larsa Largerbeka sastati sa Srbijom.

Protiv Farana nije dobio priliku, ali sasvim je moguće da će u ponedeljak na Malti postići i svoj prvi gol, ili tri, za skandinavske lavove.

Golovi visokog devetnaestogodišnjaka do tada bi mogli da presuše (maaalo je teško očekivati da održi sadašnji prosek sa 26 pogodaka na 18 mečeva u sezoni?) mada, kada ga gledate na terenu, posebno kako je izgledao tamo u njegovoj rodnoj Engleskoj – dečko, inače, navija za Lids Junajted – na Enfildu, deluje da će biti samo još bolji, i da bi povuci-potegni-seci-uši-krpi-dupe odbrana Srbije mogla da ima ozbiljne probleme sa njim, još uparenim sa Bornmutovim Džošuom Kingom...

Ali za one nazovi-grehe, za one bitke iz prošlosti, još je zanimljiviji je razvoj događaja koji bi mogao da Halanda juniora, vođenog strpljivom rukom njegovog ponosnog oca i gramzivom rukom njegovog agenta Mina Rajole, odvede tamo gde se sve završilo.

Ili, biće, tamo gde je sve počelo?

Engleski mediji pričali su ovih dana da je Ole Gunar Solskjer poslao svog ličnog skauta Sajmona Velsa – čoveka od najvećeg poverenja – da vrlo javno gleda poslednjih nekoliko utakmica Erlinga Halanda, uz sve glasnije najave da bi masna ponuda mogla da usledi vrlo brzo.

Solskjer je Norvežanin pa se nada da će, ako ostane tu gde jeste, moći da zaigra i na patriotsku kartu kada se bude tukao sa pola Evrope za Erlingovu žvrlju; no koja bi tek to priča, koja simbolika, koji šamar Roju Kinu i sećanju na onaj tužni mančesterski derbi, bila kada bi Alfijev sin zaista zaigrao na stadionu na kojem je njegovom ocu krvnički prekinuta karijera?

Zamislimo, eto, da ceo Old Traford peva njegovo prezime, da se pojave transparenti koji slave potomka onog koji je jaukao na toj istoj travi pre samo dvadesetak godina.

Da li bi tada iko mogao da sumnja da smo ovde, u stvari, samo da budemo bolji i srećniji od svojih roditelja?

KVALIFIKACIJE ZA EP - 10. KOLO: 

Ponedeljak

GRUPA D

20.45:  (60,00) Gibraltar  (25,00)  Švajcarska (1,01) 
20.45.  (3,20) Republika Irska  (3,00)  Danska (2,45) 

GRUPA F

20.45:  (25,00) Malta  (13,00)  Norveška (1,07) 
20.45:  (1,20) Španija  (6,75)  Rumunija (14,00) 
20.45:  (1,05) Švedska  (14,00)  Farska Ostrva (35,00) 

GRUPA J

20.45: (2,00) Grčka  (3,30)  Finska (4,00) 
20.45:  (1,12) Italija  (9,00)  Jermenija (20,00) 
20.45:  (23,00) Lihtenštajn (10,00)  Bosna i Hercegovina (1,10) 

NAPOMENA: Kvote su podložne promenama

PišeMarko Prelević, urednik magazina Nedeljnik i kolumnista portala MOZZART Sport;

(FOTO: reuters)


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara