Idealnih 11 Darjana Nedeljkovića: Pižon najveći Zvezdin sin, Dejo pre Piksija; žao mi što nisam video Partizanove bebe
Vreme čitanja: 8min | sre. 12.02.25. | 08:45
„To sastavljanje veznog reda, što se tiče Crvene zvezde, đavolji je posao. Možda je i moguće naći mesto za Stojkovića, ali gde su onda Kule Aćimović, Karasi, Robert Prosinečki, pa i Vladimir Jugović“
Veliku anketu u okviru zbornika “GODINA VEČITIH” nastavljamo objavljivanjem glasova novinara. U narednim danima imaćete priliku da vidite ne samo izbor kolega iz Srbije, nego i novinarskih asova iz regiona: Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Slovenije, Makedonije.
Tek pošto svoj deo posla odrade novinari, pošto saberemo glasove i dođemo do idealnih 11 Crvene zvezde i Partizana po volji 'sedme sile', na scenu stupaju bivši asovi, treneri, funkcioneri. Vrhunac cele priče predstavljaće glasanje publike putem klasične ankete na Mozzart Sportu. Pre toga, izbor će biti sužen na osnovu glasova struke, a igrači klasifikovani po pozicijama.
Izabrane vesti
Danas prva perla Mozzart Sporta i najcenjeniji hroničar dešavanja u najvećem srpskom klubu, novinarsku karijeru započeo je u Sportu početkom ovog milenijuma. Kasnije se dokazivao u Sportskom žurnalu, Pressu i još nekoliko listova.
Jedan je od retkih novinara mlađe, ili sada već srednje generacije, što je imao tu sreću da s ekspanzijom interneta i portala na ovim prostorima, oseti posebnu vrstu slave, kakvu su nekada doživeli samo doajeni pisane reči, poput Ljube Vukadinovića, Zvoneta Mornara, Vase Stojkovića, Miše Vasiljevića...
Bez njegovih nadahnutih analiza, skoro dve decenije unazad, ne mogu da prođu niti jedan veliki uspeh, ili pak neuspeh Crvene zvezde. Razume se, ozbiljan je poznavalac i istorije crveno-belih, što ga je lagano 'kvalifikovalo' za učešće u novinarskom delu ankete.
Darjanu Nedeljkoviću nisu bile potrebne ni smernice ni pitanja za iscrpno i veoma zanimljivo obrazloženje izbora koji će sigurno izazvati pažnju među zvezdašima...
Sve dosadašnje izbore novinara možete da pronađete OVDE.
„Gledajući spisak velikih Zvezdinih igrača, jasno je da će svako od anketiranih imati ili je imao problem da sastavi vezni red, odnosno da će biti prinuđen da napravi neku vrstu nepravde. Ako pođemo od toga da bi u najboljem Zvezdinom timu svih vremena morali da budu Rajko Mitić, Dragan Džajić i posebno Vladimir Petrović Pižon i Dragoslav Šekularac, jasno je zašto su na klupi ostali neki od besmrtnika“.
„Ja sam imao dilemu između Dejana Savićevića i Dragana Stojkovića. Reći će neko da za obojicu ima mesta, da su zajedno igrali u sezoni pre Barija, da je njihova saradnja protiv Milana dovela do jednog od najlepših golova u istoriji Marakane. To je tačno, ali je isto tako tačno da nisu pored sebe, ili za konkurenta, imali Vladimira Petrovića Pižona. Odlučio sam se za Savićevića zbog one jedne, istorijske sezone, kada je Dejo bio legitimni kandidat za Zlatnu Loptu. Stariji će reći da je Dragan Stojković nesumnjivo bio bolji karakter, veliki vođa, ono što se danas kolokvijalno i prostodušno naziva mudonjom. Ali 'bag' u evropskim utakmicama prevagnuo je na Dejovu stranu. Odigrao je 75 utakmica za Zvezdu, čak je u finalu Kupa protiv Partizana, u jednom od poslednjih izdanja izviždan, međutim svaki njegov meč se pamti“.
„Žrtvovao sam Piksija zbog Šekularca, o kome je izlišno pisati, i Vladimira Petrovića. Pižon je, bez ikakve sumnje, najveći klupski sin Crvene zvezde, dete kluba, Beograđanin, najtalentovaniji i najveći igrač porastao u omladinskoj školi. On je sve što treba da predstavalja Crvena zvezda. Nekada emotivan, nekada infantilan, ali bez ikakve sumnje, da postoji fudbalska Mensa, Petrović bi bio deo toga. Genije i velemajstor. Znam sredovečne ljude, svedoke njegovog vremena, koji nose Pižonovu sliku u novčaniku, pored ženine. Da mlađima pojasnim: ukucajte na Youtube gol Mandžukića protiv Srbije, i obratite pažnju na pas Darija Srne, koji je pocepao našu odbranu. E, takvih lopti koje se migolje kroz šumu protivničkih nogu, koju rivali kače kramponima i vrhom kopačke, ali su ipak kratki... takvih lopti Pižon je imao trocifren broj u Zvezdinom dresu“.
„Za balans u timu zadužen mi je bio Rajko Mitić, u savremenoj fudbalskoj numerologiji i podeli uloga, zadnji vezni. Malo ga je ljudi gledalo, a priče govore da je bio jedan od rodonačelnika Crvene zvezde. I onoga što Crvena zvezda treba da predstavlja. Počev od gospodstva, urođenih pobedničkih manira i revolucionarnih misli. Šeki, Džaja i Pižon bili su samo nastavak toga, te prve lekcije zvezdaštva“.
„To sastavljanje veznog reda, što se tiče Crvene zvezde, đavolji je posao. Možda je i moguće naći mesto za Stojkovića, ali gde su onda Kule Aćimović, Karasi, Robert Prosinečki, pa i Vladimir Jugović“.
„Možda je veličina Zvezde u tome što čak ni generacija iz 1991. ne može da bude dominantna u svim linijama tima. Ja sam ispoštovao Darka Pančeva, mada je pitanje da li je on zaslužio da bude tu, pre Dušana Savića i Bore Kostića. Poput Pižona, Dule ima zvanje kultnog heroja, neustrašivog buntovnika, nekog ko je kačio na postere protivničke štopere“.
„Iz Barija su mi tu i Siniša Mihajlović, kao levi bek, i Miodrag Belodedić. Tri godine pošto je podigao pehar Kupa šampiona sa Zvezdom, pozicija libera je iščezla. Ali takvu eleganciju, pošto nisam gledao Marka Elznera, u životu nisam video. Sumnjam da ću je i videti. Jer i u najrizičnijim situacijama Belodedić je imao držanje pauna. Neverovatan fudbaler. Nije dugo potrajao, ali nesumnjivo jedan od najvećih u istoriji Crvene zvezde. U nekom imaginarnom svetu idealan partner bi mu bio Nemanja Vidić. Teško je Vidića staviti u red Zvezdinih legendi, pošto se kratko zadržao u Ljutice Bogdana, bez većih evropskih uspeha. Međutim imao sam sreću da ga uživo gledam leta 2001. ili 2002. godine, kada se vratio sa pozajmice iz Spartaka. Igralo se po avgustovskom suncu protiv bukureštanskog Dinama, na prijateljskom meču je bilo možda 300 gledalaca. U jednom trenutku Nemanja se sunažno odrazio toliko da se činilo da su mu maltene kopačke u ravni prečke. Loptu poslatu iz kornera, naravno, zakucao je u gol. Tada se videlo da će biti jedno od najvećih imena u istoriji kluba. Iako je najbolje i najduže igrao u Junajtedu - birao sam ga u svoj idealni tim. Učinio je dosta za Zvezdu kao neka vrsta ambasadora, i to što se pričalo da je produkt kluba koji je osvojio Kup šampiona 1991. godine“.
„Dobro, moramo i o tom Bariju malo, mada je sve manje-više poznato... Recimo, često se apostrofira taj petogodišnji plan doktora Veljka Aleksića i ostale klupske vrhuške. Ne kažem da nije postojao, ali ako je neko 'izračunao' da će Belodedić pobeći iz Rumunije, a Ćiro Blažević oterati Roberta Prosinečkog, onda je taj čovek zaslužio Nobelovu nagradu za fudbal. Zvezda tada jeste bila sistem, ozbiljan sistem, koji je zaslužio da ima poguranac sreće da takva dva asa dođu u Beograd. Ali Crvena zvezda je više bila sistem u eri Miljana Miljanića. Onaj stih sa severnog kopa „to publika njena šampione stvara“, kao da je pisan za tu ekipu sekundarnih mladih igrača, koji su kasnije postali banditi. Miljan je sa njegovom generacijom napravio ključni korak u razvoju Crvene zvezde na evropskoj sceni, zaslužio je da dobije bar tribinu na stadionu. Naravno, postoje one negativne urbane priče ili legende, ali znam da mu je na nekim velikim slavljima Dragan Džajić donosio piće i hranu. Zamislite vi tu količinu poštovanja. Za današnje vreme nezamislivo. Miljan je zaslužio ceo jedan feljton u ovom izboru, i zato mi je ispred Branka Stankovića i Ljupka Petrovića, osvajača najvrednijeg klupskog pehara“.
„Kada govorimo o najvećim trenerima u istoriji, nesumnjivo je da je Vladan Milojević, bar prema mom mišljenju, ušao među pet. Bez konkurencije najbolji od Barija, što nije mala vremenska distanca, ako znamo da Zvezda postoji 80 godina. Nešto najsličnije Miljaniću. Jer Milojević je reformisao Zvezdu na evropskoj sceni. Na klupu bi, kao deo ovog novog vremena i svih uspeha, možda mogao da se prošvercuje Aleksandar Katai - lenji fudbalski genije, velemajstor izraženih fizičkih slabosti. Tvrdim: u sedamdesetim i osamdesetim godinama bio bi u nekom od najvećih evropskih klubova. On je, gledajući znanje, šta ima i šta nema, rođen u pogrešno vreme. Mogu da ga zamislim kako 1976. godine sedi ujutru u Maderi, ne zna šta su suplementi i sportska ishrana, pije špricer, a po podne daje dva ili tri gola Real Madridu i gura loptu kroz noge Kamaču. Znate, tamo negde 2015. godine kada je zablistao na jednom od večitih derbija u prvom mandatu, neko od kolega je pitao Kataija da li je on levonog ili mu je desna noga jača. Šeretski je odgovorio: "Nemam pojma". Sad gledajte fudbal od subote ujutru do nedelje uveče i prebrojte igrače koji sa obe noge šutiraju identično. Da nije imao te fizičke mane, ne bi on igrao u Zvezdi. Bila bi neka Valensija, najmanje. Isto tako i Borjan. Mogao bi da se bori za mesto trećeg ili četvrtog golmana u istoriji Crvene zvezde. Da ne nabrajam sve one zicere, ili penal seriju u Kopenhagenu, što je jedna od najboljih individualnih partija Zvezdinog igrača u istoriji kluba. Ima jedan detalj iz Salcbruga. Kod 2:2 Patson Daka izvodi slobodnjak sa 25 metara, pola novinara je izašlo u hodnik da puši. I pri šutu se vidi da će to ići u 90, i da to ide jako. Mislim da sam jednim okom gledao na malom televizoru, jer sam očekivao da će lopta završiti u roglju. I samo se pojavljuju Borjanove ruke, koji hvata živu loptu. Bio je u jednom trenutku monstrum, on je kao i Katai pobijao teze o savremenim fudbalskim laboratorijama. Na instinkt i refleks je pravio čuda, da je, umesto u Kanadi, školovan u Italiji, verujem da bi imao 200 utakmica u Seriji A.
„E sad, crno-beli... Te Partizanove bebe, to je dominantna generacija što se tiče kluba iz Humske. Žao mi je što nisam mogao iz neposredne blizine da vidim kako je sve to izgledalo. Opet kolokvijalno rečeno: Šoškić, Jusufi, Vasović, Rašović... To je prava 'partizanština'. Nažalost, nisam imao mesta za Paunovića, a ona njegova slika sa zatvorenim okom - to treba da ide u klupski muzej“.
„Možda pod utiskom ovih poslednjih rezultata, mlađi navijači, i crveno i crno beli, ne prepoznaju veličinu Partizana, koji je u svojim redovima imao igrače što su menjali fudbal. Govorim o Veliboru Vasoviću, Branku Zebecu, Milošu Milutinoviću, Zlatku Čajkovskom, pa i Bobeku. Moj pokojni otac je bio Partizanovac, tihi, ali, ipak Partizanovac. Na primer navijao je za Zvezdu u evropskim utakmicama, što nije prirodno, i budimo realni, nije ni normalno u podeljenoj zemlji i gradu. On je sa velikim ushićenjem pričao o Jusufiju. O Moci ne toliko, koliko i Jusufiju. Neobično je voleo Vasketa (Velibor Vasović prim. aut.), zbog gordosti i obrazovanja. Negde je maštao da mu sinovi budu nešto nalik Vasoviću, ne sportski giganti kao on, ali takvi... Ta stara garda, poštovanje koje imam prema njima, nisu mi ostavili prostor da pronađem mesto u najboljih 11 za Jokanovića ili Mijatovića. Uvek sam voleo da gledam kako Jokanović po terenu daje suptilne batine i onim dugim nogama sve stiže. U njegovim potezima nije bilo ničeg fudbalskog, ničeg talentovanog, ali je svakako jedan od najboljih vezista u istoriji Partizana“.
„Saša Ilić je isto tu negde, blizu prve postave. Kada neko potpiše 11 šampionskih titula, onda svaka rasprava gubi smisao. On je nešto, kada je reč o pogrešnim epohama, kao Aleksandar Katai. Siguran sam da bi, i sa slabim plućima, sredinom sedamdesetih, bio poslovođa Barse ili Reala“.