Benfika - prvi Zvezdin gost pod reflektorima: Kad je Marakana postala "stadion sunca"

Vreme čitanja: 15min | čet. 19.09.24. | 10:22

Okršaji beogradskog i lisabonskog velikana iz 1984. upisani su u zvanična svedočanstva, ali nisu i jedini između dva fudbalska diva

U četvrtak, 19. septembra, u dan, a 40 godina kasnije, Crvena zvezda još jednom dočekuje portugalskog velikana Benfiku u vodećem klupskom takmičenju evropskog fudbala.

Onda su se sreli u prvom kolu Kupa šampiona, a sada su lisabonski Orlovi prvi suparnik crveno-belih u novom formatu Lige šampiona, jedan od njihova četiri rivala koji će doći u Beograd.

Izabrane vesti

Pre četiri decenije Zvezda je odigrala jedinstvenu utakmicu kod kuće u svojoj bogatoj istoriji u evrokupovima.

Nepokolebljivom upornošću, na krilima 80.000 gledalaca koji nisu gubili veru u tim, načinila je potpuni preokret. Pobedila je sa 3:2, iako je Benfika na predah otišla s prednošću od dva gola.

U najlepša sećanja kao junak podviga se urezao Rajko Janjanin, kome je Gojko Zec ukazao poverenje u poluvremenu da zaigra umesto bezizražajnog Milana Jankovića.

Dao je sva tri pogotka.

Prva dva su paai iz penala (oba puta u protivničkom bekovskom prostoru oboren Sulejman Halilović), a treći, pobedonosni, postignut je iz igre, u 79. minutu, na pas iz prodora kapitena Miloša Šestića.

Jugoslovenski prvak nije odoleo dve nedelje zatim, po olujnoj kiši.

Odabrao je pogrešnu taktiku da se brani.

Njegov požrtvovani bedem je popustio četvrt časa pred kraj revanša. Karlos Manuel je zatresao mrežu Tomislava Ivkovića i u 74. i u 80. minutu.

Ponovo je iz duela s beogradskim timom pobednički izašao Mađar Pal Černai, Benfikin trener u toj sezoni. Kad je bio za kormilom Bajerna, Diter Henes ga je spasao u vrtlogu 100.000 razgaljenih duša.

Zvezda, koja je u prvom meču trećeg kola Kupa UEFA 1979. izgubila na Olimpijskom stadionu u Minhenu sa 0:2, vodila je na svom bunjištu s 3:0, ali je neshvatljivo utihnula. Dopustila je da joj zapadnonemački napadač da dva gola u tri minuta, dovoljno da uzdrmani bavarski džin umakne s ivice ponora i da uprkos porazu prođe u četvrtfinale.

EVROPSKI PELE JAČI MAGNET OD BRAZILSKOG

Okršaji Zvezde i Benfike iz 1984. upisani su u zvanična svedočanstva, ali nisu i jedini između dva fudbalska diva.

Triput su se sastali bez opterećenja rezultatskim značajem.

Prvi međusobni duel ima i naročito mesto u Zvezdinim analima.

Benfika, koja je 1970. igrala s Olimpijom u Ljubljani u prvom kolu Kupa pobednika kupova (1:1; 8:1 u Lisabonu) i ranije, u proleće te godine, prijateljski sa zagrebačkim Dinamom na Maksimiru (0:2) i sa splitskim Hajdukom na Starom placu (1:1), ne samo da je 1971. prvi put stupila u beogradski atar nego je 23. septembra bila i prvi gost pod svetlošću reflektora na Marakani.

Svečarski povod, ostvarenje ambicije koja je živela od izgradnje stadiona 1963, i slavno ime rivala, dvostrukog evropskog prvaka (1961-62) predvođenog velikim Euzebijom, jednim od najboljih fudbalera svih vremena, neodoljivo su privukli publiku.

Štampano je 90.000 ulaznica po ceni od 50 dinara za zapadnu tribinu, 40 za istočnu i po 20 za severnu i južnu (novine su koštale 80 para), a prodato je 71.476 karata, najviše ikada za netakmičarski meč crveno-belih.

Utakmica s magnetom kakav je bio Crni dijamant iz Mozambika, držan za evropskog Pelea, primamila je radoznali svet u većem broju nego i kada je 1969. na turneji u Jugoslaviji stigla putujuća trupa brazilskog Santosa s kraljem fudbala, Peleom glavom i bradom (67.128).

Po nekim novinskim izveštajima u arenu, koja je u beogradsko veče izgledala veličanstveno kao suncem obasjana, sleglo se skoro 100.000 gledalaca, računajući i one privilegovane srećnike što nisu morali da zavuku ruku u svoj džep na biletarnici.

LUČA OD 1.000 LUKSA

Zvezda se s ponosom hvalila da je najzad dobila stadion koji dolikuje njenom renomeu, da njeni moćni reflektori od 1.000 luksa daju skoro sedam puta snažniji sjaj nego što je osvetljenje na komšijskom Stadionu JNA koje ne prelazi 150 i da je takvom lučom Marakana na Starom kontinentu stala odmah iza Sportingovog stadiona u Lisabonu i Filipsovog na kojem u holandskom Ajndhovenu igra PSV.

Benfika je na Lužu (Stadion svetlosti) raspolagala s 300 luksa.

Prilikom probnog puštanja trener crveno-belih Miljan Miljanić je simbolično pozdravio predstavnike štampe sa "dobro jutro".

Klub je odao priznanje i zahvalnost domaćim stručnjacima (projektant osvetljenja inž. Stevan Milosavljević) i anonimnim neimarima koji su podneli desetomesečnu žrtvu grandioznog poduhvata.

U prvi plan je stavljeno da su građevinske radove za četiri džinovska stuba od po 51 metra, svaki sa 45 lampi u istovetnim pravougaonicima, izvela domaća preduzeća.

Izradila ih je Goša iz Smederevske Palanke, postavili su ih Jugofund i Partizanski put iz Beograda, kablove je nabavio beogradski Investimport, Elektrodistribucija Srbije je podigla trafostanicu, a reflektore je isporučio "Filips" preko Elektronske industrije Niš.

Sportsko društvo i Fudbalski klub su uložili više od 4.200.000 novih dinara (420.000.000 starih), što je po srednjem kursu Narodne banke Jugoslavije za 1971. bilo oko 900.000 nemačkih maraka.

Karte su u kasu donele 214.641.641 stari dinar, što znači da je utakmica s Benfikom bila pun pogodak, jer je otplatila pola investicije.

U odnosu na prihod, 25.000 dolara portugalskom šampionu za dolazak izgledalo je kao kap u moru.

RAĐANJE FILIPOVIĆA

Zvezda, izrastajući u Miljanićevoj eri i u igračkom dobu Dragana Džajića u najvišu klasu, prepustila je u prethodnoj sezoni tron Hajduku posle svoje tri uzastopne titule prvaka (niska kakvu je posle rata do tada imao samo Partizan od 1961. do 1963). Zauzela je šesto mesto (lošija jedino 1962/63 – sedma). Danak su uzeli napori u Kupu šampiona, okrutno slomljeni u čuvenom atinskom revanšu polufinala s Panatinaikosom.

Bile su, međutim, i dobiti.

Sačuvan je u dve finalne pobede protiv tuzlanske Slobode trofej u Kupu maršala Tita i rođen je novi golgeter, po jednom strelac i na Tušnju (4:0) i na „Marakani” (2:0).

Zoran Filipović, isklesan u mlađim klupskim uzrastima, pojavio se na glavnoj sceni kao u najlepšem snu.

U svojoj prvoj seniorskoj sezoni, u kojoj je napunio 18 godina, igrajući još bez ugovora, bio je najefikasniji Zvezdin adut.

U prvenstvu je postigao 18 golova (s dvocifrenim učinkom i Džajić s 12 i Stanislav Karasi s 11). Podelio je treće mesto s napadačem banjalučkog Borca Pašom Bećirbašićem, još jednim prvoligaškim debitantom.

Prednjačili su Petar Nadoveza (Hajduk) i Božidar Janković (Željezničar) sa po 20 pogodaka, a najbliži pratioci su im bili Josip Bukal (Željezničar) i Slobodan Santrač (OFK Beograd) sa po 19.

Da je Filipović igrao i u prvih pet kola i u poslednja tri, možda bi danas nosio zvanje najmlađeg prvog strelca jugoslovenske lige, a ne Darko Pančev, koji se tom lentom za sva vremena okitio u dresu skopskog Vardara s 18 godina i osam meseci 1984 (19 golova).

Filipović se istakao i u Kupu šampiona.

Loptu je smestio iza leđa protivničkih golmana šest puta, koliko i njegov saigrač Stevan Ostojić, trostruki strelac u prvom meču s Panatinaikosom, i Luis Aragones iz madridskog Atletika. Jedino je od njih s deset golova delotvorniji bio Adonis Adonijadis, legenda atinskih „zelenih”, jedan od Zvezdinih dželata na Leoforosu.

Golgeterski nerv je mladoj nadi isposlovao desetogodišnji ugovor, a i široko joj je otvorio vrata reprezentacije.

Filipović je debitovao, i tada golom kao u prvenstvu protiv Slobode u Tuzli (1:1), 9. maja 1971. na meču s Istočnom Nemačkom u Lajpcigu, u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 1972. Jugoslavija je pred 95.000 gledalaca odnela pobedu s 2:1.

Drugi pogodak je dao Džajić, koji je (1964), uz Antona Rudinskog (1952), bio jedini mlađi posleratni debitant u najboljoj državnoj selekciji. Koliku draž donosi igranje u A timu 18-godišnji Filipović je dokučio nedugo posle, jer se i on u plavom dresu našao među akterima Peleove oproštajne utakmice na pravoj Marakani u Riju.

ZVEZDA TOG LETA

Zvezda i Benfika, iako su se nacionalna prvenstva tek zahuktavala, hvatali su mah i kroz letnje izazove.

Crveno-beli su, recimo, igrali na tri tradicionalna turnira u Španiji, a na dva su i prigrabili pehare.

Već sutradan posle pobede protiv Sarajeva u Beogradu u poslednjem kolu (4:2) preslišali su Sporting sa 6:1 u polufinalu na Trofeju Iberiko u Badahozu. Filipović je postigao četiri gola. U finalu su bili uspešniji od Reala sa 2:1. Filipović je ponovo bio strelac, a pobedonosni pogodak je dao Džajić u produžecima.

Nekoliko dana zatim savladana je La Korunja sa 3:1 u utakmici za Trofej Tereze Erere, koji je galicijski tim i priređivao u slavu čuvene žene dobročinitelja u tom gradu u 18. veku.

Zvezda se u Španiju vratila sredinom avgusta za Trofej Sunčane obale (Kosta del Sol) u Malagi. U polufinalu je s 2:1, opet golovima Filipovića i Džajića, pobedila Valensiju, koju je trenirao Realov besmrtnik Alfredo di Stefano. Do još jednog okršaja s Panatinaikosom, na čijoj je klupi i dalje sedeo slavni Mađar Ferenc Puškaš, Di Stefanov saigrač u najvećem klubu sveta, nije došlo, jer je u finale s 1:0 ušla Malaga. Domaćinu je trofej i pripao pobedom s 2:1.

Pre igranja na Sredozemlju crveno-beli su prvi put trijumfovali u Letnjoj ligi šampiona, jednokružnom takmičenju šest dotadašnjih jugoslovenskih prvaka, koje je 1971. doživelo treće izdanje.

Tog leta, uz početak prvenstva potkraj avgusta, krenuo je premijerni Kup prvoligaša po ugledu na Kup ligaša Engleske.

Sloboda se u prvom kolu pred svojom publikom revanširala Zvezdi za finale kupa – 4:1. Tri gola je Ratomiru Dujkoviću dao 34-godišnji Časlav Jevremović, ranije igrač Trepče, neumorna radilica na terenu, a inženjer rudarstva, asistent na katedri Pripreme mineralne sirovine Rudarskog fakulteta u Tuzli, budući doktor nauka...

Crveno-beli su zbog poslednjih radova u svojoj kući, nestrpljivo čekajući da se vrate u nju, prve dve ligaške utakmice kao domaćini igrali na Stadionu JNA, na kojem su u prijateljskim mečevima tih dana dočekali Ferencvaroš (4:2) i dvaput za kratko vreme Penjarol (3:1, 3:2).

S osvetljenjem na Marakani dobili su još jednu prednost uz pogodnost da dele noćne megdane: električnu energiju su za taj luksuz u komšiluku plaćali 200.000 starih dinara po meču, a kod sebe 120.000.

Benfika je letnje pripreme sprovela i u Engleskoj i Italiji.

Na Hajberiju je izgubila od domaćeg prvaka Arsenala sa 2:6, a na Sent Džejms parku od Njukasla s 0:1. U duelu s drugoligašem Midlzbroom bilo je 1:1. Kaljari je na Sardiniji savladan sa 4:1, Atalanta u Bergamu sa 4:2, a drugoligaš Đenova na Marasiju s 2:1.

AJAKS NIJE HTEO DA DOĐE

U iščekivanju velikog dana za klupsku istoriju Zvezdina prva želja je bila da joj u goste dođe Ajaks, evropski šampion iz finala s Panatinaikosom na Vembliju.

Pod snopom svetlosti na Marakani holandski velikan i jeste igrao, ali dve godine kasnije, kada se iz duela sa Juventusom domogao krova Evrope i treći put uzastopce.

Dogovor za prijateljsko odmeravanje snaga nije postignut.

Amsterdamski Kopljanici su se pravdali da nisu dovoljno spremni da ostave povoljan utisak na tako istaknutom meču, iako ne samo da je krenula sezona u njihovoj ligi nego su već bili solidno pripremljeni i za okršaje s drezdenskim Dinamom na početku Kupa šampiona.

U Zvezdi je Ajaksov negativan odgovor tumačen kao strah od poraza kojim bi bilo potvrđeno da su Beograđani bolji tim i da bi im, smatralo se, pripao trofej za evropskog prvaka da je došlo do susreta na Vembliju to jest da ih nije zadesila fudbalska tragedija u Atini pod kontroverzama koje opstaju u predanju do dana današnjeg.

U traganju za velikim imenom koje će uveličati njihovo slavlje odahnuli su kada im je 14. septembra stigao pristanak iz Lisabona.

RUDARENJE U MAĐARSKOJ BARANJI

Nedelju pre meča i Zvezda i Benfika su obavili pola posla na startu u Evropi.

Crveno-beli su prvi put učestvovali u Kupu pobednika kupova.

Za prvog protivnika su i drugu godinu uzastopce imali tim iz Mađarske.

Banjas (rudar na mađarskom) iz rudarske varoši Komlo u mađarskoj Baranji u takmičenje je ušao kao finalista domaćeg kupa za 1970 (1970/71 nije igrano), budući da je prestonička Ujpešt Doža, neprikosnoveni nacionalni šampion, uzela duplu krunu, a nju je Zvezda izbacila u Kupu šampiona furioznom pobedom s 4:0 u revanšu na „Marakani” (u Budimpešti poraz s 2:0).

Crveno-beli su u Komlu bili najubojitiji u gostima od kada igraju pod kapom UEFA.

Pobedili su sa 7:2.

Filipović je dao četiri gola.

Bila je to i poslednja, četvrta utakmica zabrane igranja Džajiću, koji je u prethodnoj sezoni isključen u prvom okršaju u četvrtfinalu s Karl Cajsom u Jeni.

Benfika je u Kupu šampiona savladala u Inzbruku s 4:0 Vaker, koji se prvi put okitio titulom prvaka Austrije, pod vođstvom Slovenca Branka Elsnera u prvom delu sezone, a u drugom pod Hrvatom Otom Barićem, trenerom i u susretu s portugalskim gigantom.

VELIKI ZAMORA S ŠTAPOM IZVEO POČETNI UDARAC

Bilo je to vreme kad se nije odmaralo od fudbala.

U prijateljskoj utakmici Plavih s Meksikom na Koševu u Sarajevu (4:0) među zvezdašima su u prvom poluvremenu igrali kapiten državnog tima Džajić, Jovan Aćimović i Miroslav Pavlović, a u drugom delu Dujković, Filipović, Ostojić i Zoran Antonijević. Svi oni, osim Ostojića koji je bio na pragu Fenerbahčea, delili su sutrdan megdan s igračima Benfike ceo meč.

S uspomenama iz skadarlijske kafane "Ima dana" početni udarac, pomažući se štapom, izveo je 70-godišnji Rikardo Zamora, najčuveniji španski golman, Zvezdin posebno drag gost.

Na istom mestu, dok je tu pre rata bio stadion SK Jugoslavije, braća Marjanović su ućarili iz njegovog trenutka opuštenosti pri prvom dolasku Crvene furije na meč s jugoslovenskom reprezentacijom.

Nikola Grba, koji je igrao tada i nijednom više, bez respekta je odneo loptu maltene ne iz ruku El Divinja sa kačketom, a Blagoje Moša, kapiten, imao je lakši deo posla da je na dodavanje starijeg brata sprovede u nebranjenu mrežu.

Tako je u 60. minutu uspostavljena simetrija u rezultatu (1:1), što je bio i konačan ishod meča na Topčideru 30. aprila 1933.

Našla se i još jedna veza s prošlim vremenima.

Upravo se na igralištu SK Jugoslavije 22. juna 1932. desila prva noćna utakmica pred beogradskom publikom.

Dah modernog doba je pojačan pobedom crvenih s 3:0 protiv pariskog Rasinga, jednog od najboljih timova u Evropi.

ŠLAGER VEČERI UZ ŠEKIJA

Susret crveno-belih, koji su ostvarenjima u prethodnoj sezoni i preko leta zadivili kontinent, i tima koji je podsećao na Peleov šampionski brazilski s Mundijala u Meksiku 1970, ispunio je i dušu i oči gledališta.

Zvezdinim navijačima je najpreče bilo to što ponovo vide svog miljenika Dragoslava Šekularca, maestra s "desetkom", koji je na "stadionu sunca" igrao s mnogo nadahnuća. Jedna njegova minijatura nije mogla biti presečena drukčije nego da ga suparnički igrač obgrli s leđa i pokida mu lančić oko vrata.

Šeki je digao dupke pune tribine na noge u 27. minutu iz neodbranjivog voleja sa sedam-osam metara na centaršut Milovana Đorića. Euzebio mu je na centru pružio ruku.

Zalihu je u 43. minutu udvostručio Filipović trzajem glavom na loptu Petra Krivukuće.

Zapamtili su taj Filetov filing u Benfici, koja ga je dovela 1981. iz Briža, a i po želji Lajoša Barotija, još jednog svog trenera Mađara, na koga je, dok je predvodio Ujpešt, Zvezdin centarfor ostavio upečatljiv utisak s dva pogotka u onih 4:0.

Činilo se da se obistinjuju strahovanja gostujućeg kapitena Antonija Simoisa, kome su igrači gradskog rivala Sportinga, iz iskustva sopstvenog debakla u Badahozu, ukazali koliko Zvezda deluje moćno.

SLOM U DESET MINUTA

U drugom poluvremenu, međutim, domaćin je ostao nedorečen, Džajić odsečen, a Benfika je ubrzala ritam. Euzebio je u 50. minutu smanjio, Nene tri minuta zatim poravnao.

Kako Zvezda iz neviđene gužve u 60. minutu ni iz tri šuta nije zatresla mrežu, na izbačenu loptu na njenu polovinu Euzebio se stuštio ka kaznenom prostoru, gde ga je srušio Vladislav Bogićević, centralni igrač domaće odbrane.

Benfikina najsjajnija zvezda i pod sjajem Zvezdinih reflektora postavila je iz penala rezultat koji se nije menjao do kraja.

Crveno-beli su prvu zvaničnu utakmicu pod svojom svetlošću odigrali 29. septembra u revanšu s Banjasom, koji ih je iznenadio s 2:1.

Prodato je bilo samo 1.000 karata.

To je Miljaniću dalo za pravo da gorko zapazi da Zvezda ima razmaženu publiku koju na stadion nateraju samo značajni evropski mečevi i spektakli kakav je bio s Benfikom.

SKOPLJE SE ODUŽILO EUZEBIJU

Skopljanci su preko Fudbalskog saveza Makedonije uzvratili ruku prijateljstva dvojici asova Benfike.

Prigodne suvenire su dobili Euzebio i njegov saigrač u napadu Simois u znak zahvalnosti što su se 23. septembra 1964, zajedno sa svojim ranijim klupskim drugom Žozeom Augustom, takođe portugalskim reprezentativcem, odazvali u selekciju Evrope za meč s Jugoslavijom na Stadionu JNA za pomoć unesrećenima u razornom zemljotresu u Skoplju 1963.

Gosti su u respektabilnom sastavu pobedili sa 7:2 pred oko 20.000 gledalaca. Euzebio je u prvom poluvremenu dvaput nadmudrio Milutina Šoškića (Partizan), a u drugom i Zlatka Škorića (Dinamo).

DŽAJIĆ NAJBOLJI YU FUDBALER POSLE RATA

Monstr-priredba u svetlećoj školjci na Topčiderskom brdu začinjena je i priznanjima.

Draganu Džajiću, kapitenu reprezentacije i Crvene zvezde, uručena je zlatna zastavica za najboljeg fudbalera Jugoslavije posle rata u anketi koju je sprovela Politika.

Od 494.714 prispelih glasova njemu je otišlo 156.035.

U završnom krugu sa četvoricom finalista pripalo mu je 110.396, Rajku Mitiću 89.715, Dragoslavu Šekularcu 63.455, a Stjepanu Bobeku 60.546.

Ostala trojica su dobili srebrne zastavice, a svi po televizor u boji, dar Zvezde i Partizana.

ŠEKULARAC: DOLAZIM, ALI NIKAKO ZA TIM VETERANA

Dragoslav Šekularac, Zvezdin fudbalski čarobnjak, napustio je matični klub 1966, kada je otišao u skromni nemački bundesligaški Karlsrue, ali ga je nosio u srcu.

Poziv crveno-belih da uveliča istorijski dan zatekao ga je u Bogoti.

Imao je nepune 34 godine i bio je planiran za veteransku utakmicu.

"Dolazim, ali ni govora da igram u timu veterana! Igraću u prvom timu Crvene zvezde, a ja ni u 45. godini neću biti veteran”, odgovorio je Šeki u svom stilu.

U Kolumbiji tek što je iz tima Santa Fe usred ligaške sezone prešao u redove gradskog rivala Miljonariosa na šestomesečni ugovor za 7.000 dolara, čime je stavio na znanje da mu je virtuoznost i dalje na ceni.

Santa Fe je u to vreme doživeo i trenersku smenu. Todoru Veselinoviću je poverena kolumbijska reprezentacija, a Vladimir Popović je preuzeo njegovo mesto, vodeći tim do titule nacionalnog prvaka za koju je Šekularac imao polovičnu zaslugu.

Šekularac i Popović su pristigli istim avionom kojim i Benfika, a Šeki se odmah uputio u klupski karantin na Avali.

"Siguran sam da niko od svih velikih aktera koje će publika videti nije nošen većom željom od Šekularca da zaigra najbolje kako može. Imaće punu slobodu igre. Aćimović, a naročito Karasi, udvostručiće ako treba svoj učinak da bi Šeki bio komotniji”, izjasnio se pre meča trener Miljanić o ulozi za velikog asa.

Šekularac je bio najbolji Zvezdin pojedinac u utakmici. Igrao je kao u mlađim danima.

OSVETLJENJE PUŠTENO NA MEČU STARE GARDE

U 17 časova, dva sata uoči centralnog događaja, počela je utakmica veterana – na jednoj strani Zvezdinih, a na drugoj zaslužnih jugoslovenskih reprezentativaca iz drugih klubova.

U 17.30, pred prvi sumrak, uključeni su reflektori.

U crveno-belom taboru vreme baroknog sjaja iz sećanja su dozvali Mrkušić, Stojanović, Zeković, V. Popović, Spajić, Tasić, Ognjanov, Aranđelović, Toplak, Kostić i Vukosavljević, a igrali su i Beara, Zarić, Prljinčević, Maravić, Zlatković, Stipić i I. Popović.

Tehnički rukovodilac je bio čuveni Zvezdin operativac dr Aleksandar Obradović, a trener Todor Živanović, njen bivši igrač.

Ostala je neostvarena želja da kapitensku traku ponese Rajko Mitić, koji se nije osećao spremno da podnese i najmanji napor.

Za adute suparničkog tima su izabrani Vereš, Šijaković, Marković, Boškov (selektor A reprezentacije), Bena, D. Krstić, Petaković, Mihajlović, Mujić, Atanacković i R. Krstić, a i Čolić, Sekereš, Čajkovski, Bobek i Valok, koji se brzo puvukao zbog povrede (poslednja dvojica u to vreme činili trenerski tandem zemunskog drugoligaša Galenike).

Njihov trener je bio Milovan Ćirić, a tehniko Ljubiša Vukadinović, istaknuti sportski novinar Politike pod čijim su imenom na poprsju u belim dresovima izašli reprezentativci.

Posle 70 minuta igre (2č35) završeno je 2:2.

Golove za Zvezdu su dali Kostić i Prljinčević, a za rivalsku selekciju Atanacković i Mujić.

MELEM ZA DANETA KORICU PRED 100.000 DUŠA

Svetkovina na Zvezdinom stadionu je imala i internacionalni atletski deo.

Program, koji je s dve fudbalske predstave trajao više od šest časova, počeo je u 15.30 skokom uvis.

Ukras mitinga bila je trka na 5.000 metara u poluvremenu glavne utakmice.

Dugoprugaš Dane Korica, Zvezdin atletičar, digao je publiku na noge, a pogotovo jer je u dramatičnom finišu, u poslednjih 100 metara, nadmašio svog velikog rivala Francuza Žana Vadua.

Bilo je to, na neki način, Koričino iskupljenje za razvejane želje na Evropskom prvenstvu mesec ranije na Olimpijskom stadionu u Helsinkiju. Ostao je bez medalje prvo na 10.000, a kroz četiri dana i na 5.000 (Vadu srebro). Oba puta je zauzeo četvrto mesto.

Na najdužoj stadionskoj deonici u kraljici sportova postavio je nacionalni rekord (27.58,28), koji odoleva evo 53 godine. Bio je to tada šesti najbolji rezultat svih vremena. Ophrvalo ga je veliko razočaranje jer se nije domogao podijuma. Čak se zbog poljuljanog samopouzdanja nosio mišlju da odustane od sledećeg izazova, ali ga je trener Dragan Petrović ubedio da trči i na upola kraćoj stazi.

PIŠE: Goran Anđelić


tagovi

FK Crvena zvezdaBenfikaLiga šampiona

Obaveštavaj me

FK Crvena zvezda

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara