Najvoljeniji srpski selektor: Ili kako su Toletovi gerilci oterali Antića

Vreme čitanja: 12min | sre. 08.04.20. | 10:31

Odveo je reprezentaciju na Mundijal, stvorio moćan tim, naterao naciju da stane pod jedan barjak, od utakmica nacionalnog tima pravio blokbastere... Ali samo jednu stvar je prevideo Radomir Antić kao selektor Srbije. Ovo je priča o tome...

Bio je to idealan trenutak da kalfa pomisli kako može da postane majstor. Ili da živi u iluziji o tome da je veći majstor od neprevaziđenog Miljana Miljanića. Tog leta 2008. godine, ušuškan u političku i medijsku logistiku, na novom početku predsednikovanja, Tomislav Karadžić je već spremio kartu u jednom smeru Miroslavu Đukiću.

Želeo je, i na kraju uspeo, da drčnog Šapčanina kazni za opozicionarenje, gledanje u njegovu krštenicu i insistiranje na Toletovoj komunističkoj prošlosti kao recidivu nekih prevaziđenih vremena... Istina, i Miroslav Đukić mu se sam namestio lošim rezultatima u sudaru s Republikom Irskom, Nemačkom i Rusijom i doprineo da simpatična tvrdoglavost šabačkog bageriste otupi. Bio je to jun 2008. godine. Srbija nije imala identitet, energiju u timu, izgrađene automatizme, niti okosnicu reprezentacije...

Izabrane vesti

Nije imala ništa...

Samo loša sećanja na Havijera Klementea iz prethodnog ciklusa i neuspeo pokušaj sa Miroslavom Đukićem.

Tu dolazimo do novog projekta Tomislava Karadžića, koji mu je bio poveren u sedmoj deceniji života. Nije bio privrednik iz Subotice inovator, ali je njegov prvi potez pokazivao je izučio sa najvišim ocenama postulate jednog fudbalskog dona.

Kada nisi siguran u nešto što radiš, pokrij se velikim imenom. Po mogućnosti što većim... Napravi od njega ćebe, zatim otirač i na kraju krpu kojim ćeš obrisati pod. Samo što Tomislav Karadžić nije računao da će Radomir Antić od sebe napraviti ubedljivo najvoljenijeg selektora Srbije od osamostaljenja 2006. godine. I da će dugo potom plaćati taj ceh.

Kada je bio na vrhuncu moći, posle duple krune sa Atletikom iz Madrida, Radomir Antić je za veći deo srpske javnosti bio čista apstrakcija, bajka koju za života neće gledati iz nesporedne blizine. Jer je bio mnogo veliki. Toliko veliki da ga za stolom Madere jedan Miljan Miljanić nije ubedio da treba da postane selektor. Napravio je Čiča jednu nenamernu, ali krupnu grešku.
„Radomire, mislim da si ti pravi čovek za selektora. Samo da znaš i kapiteni su se složili da ti treba da vodiš ovaj tim“, rekao je Miljanić prijatelju Antiću, aludirajući na trio fantastiko tadašnjih Plavih u sastavu Stojković, Savićević i Mijatović.

Bio je to kraj ozbiljnih pregovora, za bivšeg trenera Real Madrida i Atletika bilo je nepojmljivo da igrači – makar imali i takvu klasu – treba da se pitaju o novom selektoru. Osetio je Antić zamku nedostatka sistema i vratio se na Pirineje. Poučen tim Čičinim kiksom, Tomislav Karadžić je znao kakve argumente da ponudi Radomiru Antiću tokom pregovora u Beču. Istina, u tom trenutku Mister je bio daleko od zenita karijere. Bila mu je potrebna Srbija, kao najvredniji testament velikog trenerskog puta. Jer da se ne lažemo – važi to u svim esnafima –  cenjen si onoliko koliko te poštuju u otadžbini.

► Realova istorijska nepravda: Kako je Mendoza smenio Antića i poklonio titulu Barseloni

 Antićev Atletiko, priča koja se nikad neće zaboraviti

► Od tužne Barselone su svi okretali glavu, samo je Antić hteo da joj pomogne i zavoleli su ga

► Testament veličine: Antićev Drim tim

► Radomir – misli, život i fudbal

► Poštenje. Čestitost. Autonomija u radu. Stručnost pre svega

Srbija je, primetili su svi na prvu loptu, dobila selektora kakvog zaslužuje. Perfektnog minulog rada. Elokventnog Madridistu čije veliko samopouzdanje su najbolje personifikovala raširena ramena prilikom svakog monologa ili izjave. Znao je Antić da se koristi patriotizmom i da se služi populizomom u malim, ali vrlo otrovnim bočicama. Stvarao je autoritet znanjem, koristići najkraću putanju u želji da se narodu podvuče pod kožu, flertujući sa manguplukom ispečenom u užičkom detinjstvu i dovedenog do savršenstva tokom saradnje sa takvim fudbalskim banditima kakvi su, primera radi, bili Ramon Mendoza ili Hesus Hil...

Srbija je za selektora dobila trenera. Detaljistu poput Miljana Miljanića. Čoveka koji se bavio svojim poslom.

Samo jednu stvar je prevideo Radomir Antić. Da iza Tomislava Karadžića stoji ozbiljna paravojna formacija vrlo ubitačnog zlatiborsko-užičkog korpusa (znate dobro o čemu pišemo) i gerilcima pravilno raspoređenim od Subotice do Vlasotinca. Svi ti pojedinci su kroz godine besplatnih putovanja i raskošnih ’tim bildinga’ – što bi rekao citat iz Kosovskog boja – bili dobro utrenirani, još bolje vođeni i pažljivo selektirani... Negde je Radomir Antić potcenio brojnost ljubitelja gratisa. Ali o tome ćemo kasnije.

I takav kakav je bio Radomir Antić, morao je da izvrši proces mobilizacije navijačkih snaga, jednako zahtevan njegovim stručnim veštinama da od Srbije napravi ekipu sa „protagonizmom lopte“ (jedan od izraza koji će često koristiti).

Njegov  debi na klupi nacionalnog tima, u okviru prvog kola kvalifikacije za Mundijal u Južnoj Africi, uživo je gledalo 9.216 ljudi na najvećem srpskom stadionu. Malo imajući u obzir koliko je Srbija više od decenije patila za Radomirom Antićem.

Međutim, taj septembarski termin, koji je završen porazom od Francuske na Sen Deniju (2:1), bio je dovoljan Radomiru Antiću samo da spremi hirurške elemente za veliku i, ispostaviće se, delotvornu operaciju. Samo mesec dana kasnije na tribinama Marakane protiv Litvanije bilo je 22.614 navijača, počela je da se prepoznaje Misterova ideja, njegova namera da se večito podeljena zemlja ujedini pod barjak fudbalske reprezentacije. Protivnik nije bio iz kategorije prvoklasnih, trijumf je bio prilično lak (3:0), ali iza brojki na semaforu počelo je da se valja nešto veliko. Srbija je bila posložena u formaciju 4-4-2, sa Milijašem kao faktorom velikog iznenađenja Radomira Antića i svojevrsnom reinkarnacijom šuterskog genija kakav je bio Milinko Pantić.

Video se tim sa sistemima i automatizmima u igri, savršene taktičke pripreme i ubitačnim kumovskim krilnim tandemom Krasić – Jovanović. Tu dolazimo do jedne od prelomnih tačaka selektorske ere Radomira Antića. Jeste Lane Jovanović imao velikih minuta pod Klementeom u Helsinikiju, ali je Radomir Antić najbolje znao da iskoristi koktel patriotskog naboja i top brzine momka iz Bajine Bašte. I to iz nehata, jer se Radomir Antić odlučio za Jovanovića, pošto se nekoliko dana pre susreta sa Litvanijom povredio Stefan Babović.
„Šefe, došao sam da vam kažem da Lane Jovanović u ovom timu nema alternativu“, obratio se krilni fudbaler selektoru Antiću posle jednog od prvih treninga u Kovilovu.

Iskusni stručnjak bio je začuđen i ispred pomoćnika Rešada Kunovca postavio je zadatak da sa oba oka prati ponašanje Milana Jovanovića, kako bi video od kakvog psihološkog materijala je napravljena zvezda u usponu evropskog fudbala. Znao je Antić da „osedla“ sporadične egoistične misli pojedinaca kao stariji oficiri JNA pojavu nacionalizma u kasarnama vojske Jugoslavije. A to je bio jako težak posao, uzimajuću u obzir činjenicu da su Vidić, kapiten Stanković, Dragutinović i Pantelić bili već dugo kičma nacionalnog tima, a da su sa druge strane najjača snaga postajali Krasić i Jovanović.

Momke različitih navika i profila Radomir Antić je transformisao u jaku pesnicu koje je proizvodili najlepši fudbal u ovom veku. Kao onaj na bečkom Prateru kada je počišćena Austrija, ili u Kostanci kada su Rumuni savladali prekid specijalitetima Radomira Antića.

Utakmice reprezentacije Srbije nisu bile sportski događaji, već blokbasteri koji su se čekali mesecima. Radomir Antić je bio selektor ih kategorije javnih ličnosti prvog reda. Jednako voljen i na „severu“ i na „jugu“. Identično uvažavan u Pomoravlju, rodnom Užicu ili sa druge strane Drine. Konačno je ona fraza o celoj naciji reprezentaciji imala uporište u praksi. Jer je Srbija delovala kao tim, vrlo lep za gledanje, iz čijih ušiju je kuljala para zaboravljenog fudbalskog patriotizma. Sve je to bila zasluga Radomira Antića.

Generacijski nisu tako daleko, ali gledajući samo sportski kalendar, Tomislav Karadžić i pokojni Radomir Antić su bili epohama udaljeni. Selektor Antić je uspehe potkrepljivao egzaktnim činjenicama, pričao je u rastu dodavanja u polju, alternativnim sistemima, progresu prekida zbog jakog uticaja na igru Nenada Milijaša. Sa takvim znalcem, Tomislav Karadžić dugo nije imao kontakt. A, vala, nije ni srpska javnost.

Prve, blage pukotine u Antićevom sistemu bile su uočene u beogradskom okršaju sa Austrijom (1:0). Pobedili smo, iako se prečka ispod južne tribine stadiona Crvene zvezde verovatno još trese od udarca Marka Janka. Međutim, najjači utisak je bio navijački stampedo, prava nacionala histerija, naboj Antićevih ruku delo. Taj ujedinjeni trans biće sastavni kolorit Radomirove epohe do one zlokobne večeri u Nelspruitu i poraza od Australije (1:2). Da ne govorimo da se za odlučujuću utakmicu protiv Francuske 9. 9. 2009. godine tražila karta više još tokom leta, i o svemu onome što se tokom petardiranja Rumunije dešavalo na najvećem srpskom stadionu.

Za ove današnje prilike jednako apstraktno koliko nam je to bio Radomir Antić sredinom devedestih.

Ali tom pljusku najlepših sportskih emocija, nadanja da ćemo u Južnoj Africi uraditi nešto veliko, počeo je da se guši srpski fudbal. Počeli su da pucaju odnosi na kojima je Radomir Antić gradio kult nacionalnog tima i svega što reprezentaciju treba da okružuje. Najvoljeniju generaciju i selektora Srbije u njenoj istoriji.

Moguće je da se Tomislav Karadžić osetio kao uvređena mlada, gledajući kako javnost u Radomiru Antiću vidi jedinog i isključivog ’krivca’ za plasman na drugi uzastopni Mundijal. Isto tako je realno da je mag lobiranja, čovek koji je znao da nepogrešivo predvidi poteze protivkandidata, video u selektoru nadolazeću, ozbiljnu pretnju. Kako bilo, pregovori oko novog ugovora između Saveza i Radomira Antića su bili teški.

Odnosi dva najodgovornija čoveka u srpskom fudbalu su pokidani kao končić. Možete posle da ga vežete, ali to neće biti isti končić.
„Bio sam za to da se izađe u javnost i da se javnosti prezentira da je Radomir Antić zahtevao novi ugovor i platu od 100.000 evra mesečno. Pretio je da neće u suprotnom ići na žreb u Južnu Afriku“, otkrio je posle Mundijala jedan od najbižih Toletovih saradnika, potpredsednik FSS Dragoljub Vukadinović.

Guralo se sve pod tepih, ali je Radomir Antić tokom ostrvske turneje, u jesen 2009. godine, vidno ignorisao Tomislava Karadžića. Kako bilo, novi ugovor je potpisan. Selektor Antić je dobio jača primanja i prividni mir da sprema selekciju za Južnu Afriku. Mada je Karadžić znao kako da plasira informaciju o Radomirovim primanjima i njegovim navodim nestašlucima sa zvaničnim sponzorima.

Srbija se i dalje nadala najboljem. Bilo je u toj selekciji materijala za četvrtfinale. Antić je gazio Alžir, zatim u Beogradu Kamerun... Međutim, forma Orlova tokom završnih priprema u Austriji je bila sporna. Jako smo loše izgledali u Klagenfurtu, gde nas je porazio Novi Zeland, po biblijskom pljusku na granici sa Nemačkom, u malenom Kufštajnu igrali smo bez golova protiv Poljske... Nacija je i dalje verovala u Radomira Antića. I morala je da mu veruje.

Opet su na velikoj distanci bili Tomislav Karadžić i Radomir Antić. Predsednik FSS iskoristio je poraz od Gane posle nesrećnog penala i igranja rukom Kuzmanovića da se vrati na veliku scenu, rečima da je tim ostao dužan naciji. Pomenuti Vukadinović je Antića u neformalnim razgovorima sa novinarima oslovljavao sa „ovaj“. A to onome ko zna da čita između redova može mnogo toga da kaže.

Taj „ovaj“ Radomir Antić je našao način da savlada Nemačku, ostvari najveći trijumf srpskog fudbala u poslednjih četvrt veka, uvrstivši Miloša Ninkovića u vezu i napipavši Badštubera kao Ahilovu petu nemačkog tima, koju može da rani Miloš Krasić. Iako je samo zbog tog dana u Port Elizabetu zaslužio generalsko ordenje, sreća Radomira Antića se istopila kao led u viskiju. Bilo je to uočljivo tokom neformalne večere sa šefovima iz Saveza i predstavnicima beogradskih medija. Išao je meč sa Australijom, a Antić je bio prilično odmeren. Čak i povučen. Nije bilo osmeha na njegovom licu, kao da je saznao sadržinu nikada dokazanog sastanka Tomislava Karadžića sa igračima. Kasnije će o tome pričati u intervju za MOZZART Sport.
„Problem je bio što je predsednik sebi dozvolio da sa nekim igračima napravi sastanak pred meč s Australijom. Bez mog znanja! Meni iza leđa. Nebitno s kojim igračima, a naravno da znam o čemu su razgovarali. Svašta... Pa video sam kako su igrali", rekao je za naš portal Radomir Antić 28. januara 2013. godine.

A kako smo igrali. Prvo poluvreme perfektno. Uragan u ofanzivi. Šansa Krasića predstavlja Mijatovićevu prečku novog doba. Bili smo opasni u tranziciji i posle pozicione igre i posle prekida. Inovacija u pravom smislu te reči. I onda u drugom poluvremenu potop...

I početak kraja najvoljenijeg selektora na klupi Srbije. Desio se Tim Kejhil, veliki skakač malog rasta koji je tih godina patrolirao nebom iznad svih stadiona Premijer lige. Desio se Antiću i sudija Larionda koji ga je prijavio za napad. Kazna FIFA samo je ubrzala proces Antićevog svrgnuća. Bilo je jasno da Tomislav Karadžić neće propustiti priliku da izvrši mobilizaciju na početku teksta pomenutih vojnika iz elitnih korpusa. To je bio Toletov zicer...

Priča o esenciji fudbala pod komandom Radomira Antića gurnuta je u drugi plan. Dugo je Antić odolevao, pozivao se na validan ugovor. Ali je u improvizovanoj šahovskoj partiji, gde je protiv sebe imao puno halu glasnih „navijača“, izgubio živce. Predigra prijateljskog meča sa Grčkom pamtiće se kao jedan od najgnusnijih događaja u istoriji srpskog nacionalnog tima. Igrači su morali da odgovaraju na referendumsko pitanje o strani koju će zauzeti. Neki su leteli sa druge strane Atlantika. Dobio je Antić podršku navijača na toj utakmici, ali nije vredelo.

Posle dva meča u kvalifikacija za EP dobio je otkaz. Izvršni odbor FSS je doneo jednoglasnu odluku da smeni Radomira Antića. „Jednoglasno smo odlučili da raskinemo ugovor s Radomirom Antićem i njegovim stručnim štabom. Mnogo je razloga za takvu odluku. Prvo, do kraja smo pokušavali da damo poslednju šansu i uđemo u kvalifikacije sa starim snagama. Ali očigledno je da selektor nedostaje na klupi, da ekipa ne može da se vodi sa tribina, a bili smo nezadovoljni i načinom na koji je vođena reprezentacija. Došli smo u situaciju koja nije funkcionisala, niti je bila u skladu s dogovorom koji smo imali (Janković priključen stručnom štabu kao zamenik, ali Kunovac vodio ekipu op.aut.), pa se dešavalo po onoj narodnoj ’pop đaku, a đak crkvenjaku’. Tako je došlo do konfuzije što se odrazilo na igru tima. Nismo želeli da ulazimo u dublje probleme i da gubimo bodove, posebno ne od Estonije jer nam dalje više ništa ne bi bilo važno. Najvažnije od svega je da nismo zadovoljni igrom reprezentacije još od završetka prethodnih kvalifikacija. To je i mišljenje struke, koja je procenila da je Antić odličan selektor, ali na kratke staze. Naravno, nikada neće biti zaboravljeno ono što je Antić uradio, što je narodu vratio veru u srpski fudbal, ali kvalitet igara nije bio na nivou naše grupe“, obrazložio je odluku Tomislav Karadžić.

Verovali su na Terazijama 35 da neće platiti ceh. Pogrešili su. Antić je naplatio svoja potraživanja, a srpski fudbal je nastavio da luta. Posebno kada je reč o izboru selektora. Iako je i tog poslednjeg dana jedan od Toletovih potpredsednika želeo da Antića pospe pepelom.
„U prethodne dve godine dobio je 1.970.000 evra, koja su mu pripadala na osnovu prvog ugovora i premija. To je dve trećine naše zarade od Mundijala, a Antić je, inače, tražio da mu plata ostane 80.000 evra, čak i ako budemo drugi u grupi u ovim kvalifikacijama“, rekao je Dragan Đorđević.

UMESTO ZAKLJUČKA: Kada na nečiju sahranu dođe predsednik države i više od hiljadu drugih poštovalaca, onda znate da je ovaj svet napustio veliki i značajan čovek. Ako se u toj masi ožalošćenih nađe mesta i za manje-više sve što je valjalo u jugoslovenskom fudbalu – od Sušića i Šekularca, preko Džajića i Piksija, do Prosinečkog i Zvonimira Bobana – onda je to znak da je preminuo trener retkog formata i jedna od najznačajnijih fudbalskih figura na ovim prostorima. A kada u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu ugledate uplakane Butragenja i Amanasija, to onda može da znači samo jedno: da je pokojnik bio neko ko je menjao istoriju fudbala na globalnom nivou, neko bez koga najvažnija sporedna stvar na svetu ne bi izgledala onako kako danas izgleda.

Tako je bilo kada je odlazio Miljan Miljanić. Tako bi bilo da su normalne okolnosti, bez pandemije virusa korona, i kada odlazi Radomir Antić.

(FOTO: MN Press, Star sport, AFP)


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara