Nenad Stefanović u studiju MozzartTV
Nenad Stefanović u studiju MozzartTV

Nenad Stefanović: U Banjaluci imam mir i zaštitu, u vođenju tima sada važi pravilo „manje je više“

Vreme čitanja: 36min | ned. 22.11.26. | 10:36

Trener Igokee u podkastu „4x10“ o 100. utakmici na klupi kluba iz Laktaša, mirnijem životu u Banjaluci, paklenom ritmu na više frontova, rotacijama, Zvezdi i Partizanu, kao i o Nikoli Topiću i planovima za budućnost

Dok Igokea gura petnaestu utakmicu u 45 dana na više frontova, a Nenad Stefanović beleži stoti meč na klupi tima iz Laktaša, trener "Igosa" otkriva zašto mu prija mir daleko od beogradske buke, kakav odnos ima sa Vukom Radivojevićem i zašto u modernoj košarci sve više važi pravilo da je „manje – više“. U opširnom razgovoru za podkast „4x10“ dotakao se kratkih intervala i čuvanja igrača od povreda, prilagođavanja Đoana Penjaroje i Navara, statusa domaćih košarkaša i Lazara Stefanovića, ali i toga šta je u ovom trenutku najpotrebnije Nikoli Topiću.

Nenad Stefanović već treću sezonu predvodi Igokeu, a gostovanje u podkastu „4x10“ iskoristio je da otvoreno govori o svemu što prati njegov rad u Laktašima, ali i šire u regionalnoj i evropskoj košarci. Od jubilarne 100. utakmice u ABA ligi i mirnog života u Banjoj Luci, preko surovog kalendara i prilagođavanja trenera, do domaće baze, mladih igrača i reprezentativnih tema – Stefanović je bez ustezanja podelio svoja zapažanja.

Izabrane vesti

STOTINU UTAKMICA NA KLUPI IGOKEE I MIR KOJI MNOGO ZNAČI

Posle dugog dogovaranja konačno smo uspeli da te ugostimo u Beogradu. Nije te lako dovesti ovde u poslednje dve-tri godine.

„Hvala na pozivu. Pa jeste, eto, zbog raznih putovanja i svega ostalog ovo je od prvog avgusta prvi put da sam u Beogradu, tako da eto, uspeli smo da napravimo zbog i ranijih poznanstava ovaj izuzetak. Tako da drago mi je što sam tu sa vama.“

Počnimo od 2024. godine kada si preuzeo Igokeu – sada je već treća sezona. Čini se da imaš nešto što nema mnogo trenera: nekakav mir i stabilnost, da si se dobro snašao i da ti prija život u Laktašima, odnosno konkretno u Banjoj Luci.

„Pa evo, sad baš na poslednju utakmicu u ABA ligi su me iznenadili ljudi iz kluba. Ja nisam ni imao tu informaciju. Sto utakmica u Igokei. Dobro, Baja je neprikosnoven ipak, on je tu broj jedan, tako da... Pa eto, jeste, ja mislim da je to koliko sam u igračkoj karijeri stalno nešto menjao i pravio greške, ovde posle tog Zemuna – eto, ajde, to možda vama nije ni toliko bitno ni interesantno, ali tu sam bio četiri godine, u FMP-u skoro tri, isto ono među rekorderima, što se kaže, i evo ovde treća sezona. Rekao bih da neka posvećenost radu, da neka možda integracija sa tim samim klubom, da to ljudima puno znači i naravno, opet negde rezultati na kraju ipak budu najbitniji, ali eto, jedan dobar kontinuitet i videćemo do kada će da traje. Što se mene tiče, dok god je lepo i jednima i drugima, ja sam zadovoljan.“

Čini se da imaš dobru saradnju sa generalnim menadžerom ili sportskim direktorom. Šta je Vuk Radivojević?

„Pa jeste. Ili on je sve i svašta. Da kažem ajde i jedno i drugo, više funkcija on ima i stvarno se puno trudi oko kluba. Jeste, Vuk je kao bivši košarkaš svestan, da kažem, svih bitnih stvari i oko terena i na terenu. Imamo istu viziju, odnosno za ovu sezonu smo stvarno imali istu viziju ekipe, što je jako važno posle jedne onako specifične prošle sezone koja realno nije bila uspešna. On je negde stao i iza ovog tima i iza mene i za sada to ide u nekom dobrom smeru. Imamo super komunikaciju, otvorenu, nema nikakvih sakrivanja i on meni kaže šta mu smeta, ja njemu nekad ako mi nešto smeta. Tako da mislim da za sada sve to ide nekim dobrim tokom i naravno da je lakše kad imaš nekog opet koji stoji iza tebe i zaštiti te od nekih stvari. I opet nije isto za mene raditi u Srbiji i tamo. Ovde sam bio ipak dosta izloženiji raznim stvarima, a tamo sam nekako, čini mi se ja, malo zaštićeniji nego što sam bio ovde.“

Je l' mirnije malo?

„Mnogo. Mnogo je mirnije.“

Nenad Stefanović sa Darkom Plavšićem i Markom LjubomirovićemNenad Stefanović sa Darkom Plavšićem i Markom Ljubomirovićem

I koliko to znači treneru?

„Pa mnogo. Mnogo znači treneru. Iskreno ću vam reći, ja šetam Banja Lukom lagano. Mislim, niti me ko zaustavlja, niti me ko negde prepoznaje, niti ja imam neke... Čak sam sa kumom kad je bio par dana kod mene gledali neku utakmicu i pored mene neki skočio, kao otkud ti znaš da je nameran faul? Ne znam. I tako bila neka situacija. I onda kaže posle par minuta: 'E pa, je l' si igrao košarku?' Pomalo. Da, moj kum kaže: 'Je, što je tebi ovde dobro', znaš, tako da... Mirnije je dosta ipak ovde posle rada u FMP-u i naročito posle evropskog. Znate kakvi su naši ljudi, nemaju baš ni manire i onda, eto, sedneš na neki doručak s porodicom, prilaze, dobacuju, kad je s Partizanom zvezdaši, kad je sa Zvezdom i tako, onda onako malo je već drugačije bilo i naporno. Ja sam dosta tu. Rođen sam u Užicu, ali odrastao sam u Beogradu i ceo košarkaški taj trenerski put sam u Beogradu, tako da meni baš prija. Dosta je mirnije i život je mirniji i ovaj košarkaški deo je mirniji. Tako da ono posle utakmice da ne verujete, malo popričam u kancelariji, odem kući, večeram sa ženom i legnem da spavam. To je to.“

PETNAEST UTAKMICA U 45 DANA - MLAD TIM LAKŠE PODNOSI TAKAV RITAM

Kako si zadovoljan početkom nove sezone? Bilo je tu i nekih spektakularnih utakmica, nekih velikih pobeda, sa Zvezdom egal, protiv Budućnosti egal, sa dva različita ishoda, ali bilo je onako jako intenzivno i još zanimljivih utakmica.

„Specifičan start sezone iz jednog neverovatnog pripremnog perioda gde smo stvarno igrali možda i van nekih očekivanja. Jedna selekcija sa već sada sedam srpskih igrača i dva trenutno stranca, tri uskoro. Povreda Strahinje Gavrilovića na VTB Superkupu, koji znate i sami koliko je bitan igrač za nas. Zatim Gagijeva povreda protiv Cedevite i ajde sad i odlazak Nejtija, koji je bio dosta bitan faktor. Imali smo neke s jedne strane neočekivane, s druge strane možda i očekivane poraze. Taj poraz protiv Zvezde nam je dosta teško pao, jer mislim da smo stvarno kontrolisali utakmicu četrdeset minuta i imali negde sve u svojim rukama, ali od te utakmice sa Parmom, da ne bude eto se žalim samo na Ruse, ta nam je utakmica donela dosta jer smo malo vratili samopouzdanje i mislim da smo od tada ušli u jedan dobar ritam. Pobeda zatim bitna nad Slavijom. Zatim eto i to, kao što si pomenuo, pre Budućnosti imali smo isto pobedu nad Slavijom u Pardubicama gde smo obezbedili prolazak dalje. Opet kažem, bez ijednog iskusnog igrača sem Delalića smo te utakmice dobili. I eto, neki šlag na tortu je za sad bila ta pobeda protiv Budućnosti stvarno koja nam je puno značila posle dva produžetka. Mi smo došli iz Pardubica autobusom dvanaest sati i maltene je Budućnost stigla pre nas u Banjaluku i izvukli su momci. Tako da ono što se meni za sada najviše sviđa je hemija između njih, karakter koji imaju, koji naravno – okej, trener ima svoj karakter, ali često se on ne integriše sa karakterom ekipe, a u ovom slučaju se to integrisalo i jedna dobra želja da svi napreduju i budu bolji. Tako da mislim da su to za sada naše glavne karakteristike. Igramo jednu dobru timsku košarku. Mislim da svako negde je dobar jer trenutno radi ono u čemu je dobar i da za sada, eto, ako bi eventualno to danas zaokružili s nekom pobedom, mislim da na sva tri fronta bi bili u jednoj dosta dobroj poziciji za ovu neku prvu petinu, da kažem, sezone. Tako da za sada sve okej.“

Je l' ti je ideja bila da skupiš više srpskih igrača? Prošle godine ste ih menjali dosta. Napravili ste jednu bazu i vratili Lazića, Delalića, tu je Topolović našao svoju ulogu. Spomenuli smo Lazara Stefanovića, koji je možda i otkrovenje – ima dobru karijeru, ali je pronašao sebe kod tebe – kao i Manojlovića.

„Pa mi smo negde već na pola prošle sezone ušli u tu selekciju malo ranije i svesni negde tržišta, tako da smo u dosta ranoj fazi potpisali, znači, Lazu, Manojlovića, Uroša Pavlovića koji se vratio sa Jukona i njega pretpostavljam isto znate i Peru Kovačevića među prvima koji isto zajedno sa Lazom je dobio poziv za reprezentaciju. Mi imamo tu, ne problematiku, ali uslovnost za BCL gde mora da ima pet domaćih igrača u rosteru BiH, tako da smo i dodavanjem Milutina Vujčića koji ima i srpski pasoš i švedski i ne znam još koliko ih ima, tu smo dobili jedan bonus. Jeste bila ideja ta. Više razloga. Prvi, ja se nekako komfornije osećam u radu zaista s momcima koji žele da napreduju, da ne dolazim ja prvi u salu. Mislim, dođem ja prvi svakako, ali da prosto vidim njih da su gladni, da ne moram da ih teram. I drugi razlog je taj što opet na naš ritam mlađi ljudi, mislim, bolje to podnose. Tako da to je to. Mi smo petnaesta utakmica danas u četrdeset pet dana. Rusija, BCL, ABA putovanja i generalno znate i po sebi. Mislim kad si bio mlad, šta si mogao. I da izađeš u grad i da odigraš utakmicu i sve, a sad više to realno ne možeš. Mislim, ja ne mogu. Vi ako možete svaka čast... Kažem. I onda oni dosta lakše podnose. Manje vremena im treba za oporavak. Evo, dao sam primer, znači, tog povratka iz Češke. Naravno, na talasu pobede sve to ide, ali mislim s jednim treningom odigraš pedeset minuta protiv Budućnosti i na kraju ti prelomiš maltene utakmicu. Tako da je to bila ideja da bude mlađi tim, normalno i dosta jeftiniji. Što se tiče budžeta, to je negde jedan od manjih budžeta u istoriji Igokee, ali mi smo bili spremni na to, svesni toga i kažem, ja stvarno, rekao sam to mislim i više puta na konferenciji, uživam svaki dan u radu s njima jer nema niko negativan. To je ono što je najvažnije i nema niko sa nekim velikim egom i neko ko je bio više nije tu, tako da stvarno mi je zadovoljstvo da radim s njima.“

Igrate suštinski na tri međunarodna fronta. Kako to u praksi izgleda?

„Pa u praksi izgleda onako, prilagođavanje. Dobro je što smo imali to i prošle godine, tako da sam i sad ja kao trener video možda neke greške koje sam pravio prošle godine. Vrlo malo dana je slobodno, skoro da mislim da smo imali možda od početka sezone jedan ili dva jer je negde opet bitan taj deo oporavka, ali opet imamo i određeni posao koji treba da uradimo, tako da prilagođavamo se u zavisnosti od toga gde smo, da li smo kući ili na strani. Često spremamo utakmicu na dan utakmice na jutarnjem treningu. To je prvi deo kad imamo neku informaciju o protivniku, kad imamo vremena da to uradimo, a u gostima često preskočimo te neke jutarnje obavezne šuting-treninge, a i da kažem, u gostima ima ta neka praksa zanimljiva gde se snimaju treninzi iz nepoznatih razloga. I onda tu ne volim da treniram...“

Je l' to misliš samo na ABA ligu ili...

„Ne, to je neka praksa ustaljena, da, odavno. To možemo posle emisije o tome da popričamo, ali smo imali jako zanimljive scene u BCL-u gde, ono, postavimo nešto dan ranije i sutra ljudi imaju poziv. Tako da, zaustaviću ovde da ne bih rekao o kome se radi. Uglavnom, kad smo u gostima, često preskočimo taj jutarnji, damo momcima da više odmore, onda odemo malo ranije u salu, na primer, pa tu uradimo neku, da kažem, pripremu. Tako da prilagođavanje i doziranje i procena vizuelna. Naravno, imam super stručni štab i kondicionog trenera profesora Lukmana s ogromnim iskustvom i onda i on nekad vizualno kaže: 'E, bolji su danas nego što sam mislio.' Ili: 'E, lošiji su nego što smo mislili. Ajde da ovo preskočimo.' Tako da adaptacija sve vreme, putovanja.“

Evroliga je najnapornije takmičenje i većina ekipa se trudi da ima petnaestak igrača na raspolaganju da bi mogla da izdrži taj intenzitet. Utakmice koje vi igrate možda nisu intenzivne kao evroligaške, ali ih ima u skoro podjednakom broju kao da učestvujete u Evroligi. Ti nemaš petnaest igrača na raspolaganju.

„Mi smo počeli s petnaest, s tim što da kažem, Faruk Duvnjak je jako mlad momak, 2006. godište, domaći. Imamo još dva, tri momka mlađa. Imamo da kažem negde mi četrnaest, možda i petnaest. Potrudili smo se da to bude to brojno stanje i zato smo izneli ovaj deo. Upravo rekao sam koje su povrede bile. Da nismo imali toliko, bilo bi problema. Nismo nikoga doveli sem Milutina u ovom delu sezone. Veliki intenzitet. Ono što se trudimo da radimo, što je danas po meni normalno, a kod nas se dosta to gleda onako kritički, imamo veliku rotaciju na samoj utakmici, tako da se stvarno trudimo da niko ne prelazi nekih dvadeset pet minuta da prosto u kontinuitetu svi budu zdravi. Jer i neke utakmice koje smo izgubili, po meni, izgubili smo jer smo malo skratili rotaciju i ušlo se u veliki zamor. BCL je, ne znam koliko ste sad vi gledali, koliko uspevate da ispratite, u odnosu na sva ostala takmičenja, tu se desi da se pet minuta igra gore-dole i da nema nijedan faul, da nema nijedno slobodno bacanje, da nema nijedna pauza. I prosto drugačije. Moraš da se prilagodiš i nama se sada već dešava da u BCL-u sami igrači posle tri, četiri minuta, normalno opterećeni sa puno utakmica, traže izmenu. Tako da smo mi zahvaljujući tome uspeli da zadržimo taj neki kontinuitet i dobrih igara i zdravlja, Bogu hvala. Opet kažem, prilagođavanje. Eto, ja prvi nikad nisam verovao da ću to uraditi, ali sad sam u Moskvi posle četiri minuta celu petorku zamenio...“

O ROTACIJAMA, "MANJE JE VIŠE" I VAŽNOST DOBRE PRIPREME

Pošto si ovo pomenuo, moramo malo da razlučimo. Posebno je sada to slučaj kod španskih trenera, u Parizu... Mnogo se priča o tome. Evo i sam si rekao da si počeo i ti da se prilagođavaš. Da li vadiš igrača ako ubaci dvanaest poena za redom?

„Ne, ne. Mislim, zato što je postala tema, posebno kad igraju Zvezda i Partizan, pa se onda apsolutno sve gleda kao ne diraj čoveka, pusti ga nek ubaci četrdeset i tako dalje. U Valensiji i u Parizu to se radi. Ne puštaju igrače da ubace četrdeset, nego: 'Majstore, vreme je. Ajde napolje.' Kako ti vidiš sve to?“

„Znaš kako, sve je neki naš osećaj. Druga stvar, osećaj je po meni jako važan, naravno. Druga stvar, imaš i neka živa stvar koja se desi. Nama su, recimo, eto, Roman Pen, plejmejker, i Laza na nekim malo većim minutima bili određene utakmice. Bilo je vrlo prosto, ušao je neko umesto njih. Odigrao je očajno dva minuta ili je napravio tri faula. Ja moram da vratim ovog čoveka. Ne mogu sad da izmišljam, mislim sad kao: 'E, sad ne moraš ti toliko.' Ne, ne to. Mislim da je suština te duže rotacije i tih kraćih intervala u više stvari. Prvo, jako je visok intenzitet u kom se igra i u Evroligi i u Evrokupu i u BCL-u. Drugo, i statistički i knjiški, to su ljudi pametniji od mene, od profesora Koprivice pričali od davnih dana da je nekih četiri i po, pet minuta nešto što je realno da ti možeš u kontinuitetu da igraš napad i odbranu. E sad, vrlo verovatno će neko ući u ritam i ti možeš da ga pustiš sedam, osam, devet minuta. E sad, da l' ćeš ga imati za drugo poluvreme? Da li će njemu sve to, da li će ga stići? Ili će možda i on i tu utakmicu izvući kako treba, ali možda ga nemaš onda na narednoj ili na naredne dve. Znači opet, šira slika, kontinuitet cele sezone. Kažem, nedaleko od toga da bih ja sad zamenio nekog ko za tri minuta ubaci dvanaest poena i kao: 'Tvoje vreme, ideš.' Ne, ali jeste nešto što je postao po meni ne trend, nego potreba. Znači, mi smo igrali s Bilbaom i egal je bio neki, četvrtina, četiri minuta prošla, Ponsarnau, fantastičan trener, cela petorka u četvrtoj minuti aut. I sad, znači, ti gledaš onako poluzbunjen o čemu se radi ovde. 'Ko su sad ovi?' Jeste, ali tačno vidiš da su oni nas negde do kraja te prve četvrtine malo slomili. Mi smo ostali u nekim dužim minutima i što je interesantno, svaka neka pauza u Španiji, znate ono, izvođenje i tako dalje, nema pauza, tačno se vidi da oni i slobodno bacanje koriste za izmenu. Tu se kupi neko vreme da se ti malo odmoris i tako dalje. Tako da sam iskren, ja posle te utakmice i normalno susreta sa Penjarojom i Ibonom dosta nekih stvari video zanimljivih i kažem, po meni to jeste neki put na taj broj utakmica koji mi igramo. Naravno, kad neko igra jednu utakmicu nedeljno, što bi to radio? Mislim, nemaš potrebu, ali kažem u ovom ritmu i za moj tim mora tako. I Pariz koji je to prvi počeo je realno imao na papiru skroman tim. Ima razlog što su tako igrali, tako da ne verujem da je moguće tako voditi Panatinaikos... Nisam siguran kako bi reagovao da ga na tri minuta menjaš. Tako da, to je to. Treba naći balans. Eto, to je moje mišljenje.“

Evo, na kraju krajeva i Zvezda je prošle sezone imala taj neki problem gde su igrači na kraju bili nezadovoljni time da se menja igrač zato što je vreme da izađe, i zato što, kao, iako igra dobro, sledi greška, pa kao da predupredim tu grešku...

„Ne bih to šta igrači misle komentarisao. Oni, znaš kako, igrači gledaju iz svog ugla. To je sasvim normalno. Mi treneri imamo širu sliku i opet trudimo se da svima negde pomognemo. Niko nema sigurno neku lošu nameru i iza svega stoji neka ideja koja nekada verovatno ispadne dobra, nekada loša, ali kažem, suština je u tome. Puno utakmica, veliki intenzitet, čuvati igrače i ne dozvoliti im da uđu u neki zamor gde onda prave greške ili se možda povređuju ili ćeš ih izgubiti u neke naredne dve, tri utakmice.“

Deluje ove godine u Evroligi da ima manje povreda. Da li je to posledica toga što si pričao da su se prilagodili da se igra manje, da je manja minutaža igrača?

„Sigurno jeste to. Ja sam bio letos na seminaru evroligaških trenera u Atini gde je Kostas, pomoćni trener Armanija, bio je u Fenerbahčeu. Pričao je dosta o svim nekim zakonitostima povreda, kako se dešavaju u Evroligi i generalno je njegov zaključak bio da ili igrači dođu nespremni ili nedovoljno spremni. Da, normalno, i reprezentacija ima svoj udeo i da su se dešavale upravo ove stvari što kažemo, rano se ulazilo u utakmice i igralo se možda u nekim dužim intervalima, tako da sigurno da... On je baš naveo primer Fenerbahčea da u sezoni kad su osvojili Evroligu, da od februara nisu imali nijednu povredu, a da u Evroligi uglavnom oktobar i novembar bude najviše povreda. Epidemija povreda. Tako je. Tako da ono, mislim da opet sve to zajedno ima više faktora, da se svi prilagođavaju. Kažem, kao i mi u krajnjoj liniji i za treninge i za putovanje i za sve, tako da živa stvar.“

A da li trpi kvalitet košarke s obzirom da i u razgovorima sa nekim evroligaškim trenerima kažu: 'Ja i nemam vremena mnogo da budem pravi trener, da crtam akcije, da osmislim strategiju, nego više vodim ekipu kao nekakav menadžer.' Koliko ima svega toga?

„Sigurno da je ono, skoro da je tako. Činjenica je manje informacija jer je manjak vremena. Ne možeš da radiš neke stvari. Mislim ja sad kad se setim u FMP-u jedna utakmica u sedam dana, Bože, ne znam i šta smo radili više na treningu. Sada me neko pita. Znači, ti spremaš ili odigraš u petak i onda igraš u naredni ponedeljak. Pa ti možeš sve da razložiš na činioce. Ovde jedan, možda dva treninga. Znači dodaš ofanzivnu, možda jedan detalj, neku kretnju koju igraš malo promeniš, defanzivnu maksimum još jednu, dve stvari da promeniš, inače će da bude kolaps na terenu i to je to. Realno je više menadžerisanje i ono što kažu Amerikanci less is more (manje je više). To je to. Bolje tri stvari, al' da to bude kako treba.

A je l' problem i pripreme pred sezonu, odnosno koliko vremena imate? U Evroligi nemate ta ograničenja koliko mora pred sezonu, kakvih treninga i to. Je l' se tu pravi ta neka baza da možeš lakše da preživiš celu sezonu?

„Znaš kako? Super pitanje. Sad ću ti kažem zašto. Zato što prošle sezone nama su dva igrača došla nespremna na pripreme. Za mene je to neverovatno. To je stvarno neverovatno. Znači sad ajde ja neću komentarisati Evroligu. Ne znam kako je biti na tom nivou i kako se ljudi tu bore s igračima. Vidimo povrede posle dan, dva, tri trening kampa. Razlog: nespremnost, nema šta pričamo. Zašto? Zato što upravo tog istog čoveka sam pitao kad vi krećete sa pet na pet. On je rekao prvi dan su testiranja, drugi dan je tejp. Očekuje se da dođe spreman. Zato što za dve nedelje, tri kreće liga. Mi smo ove godine krenuli početkom avgusta. Imali smo punih šest nedelja, možda čak i malo više. Mi smo, ja sam rekao igračima treba da dođete maksimalno spremni. Treći dan igramo pet na pet. To je to. Ako treba pomoć, ja sam u Beogradu, ako treba nešto da se organizuje, mi smo tu da sarađujemo. Stvarno, ne pada mi napamet da se objašnjavam s nekim ko je nespreman. Tvoj posao je da dođeš spreman. I ja mislim da tu malo cenim što igrači imaju veća prava. Super, ali mislim da se malo zaboravljaju i njihova prava. Ja se uvek vraćam na sezonu, Željko Obradović i Partizan su bili na korak do Fajnal-fora, da se na to ne vraćamo. Da ste vi videli Dantea Egzuma kako je izgledao u pripremnoj utakmici u Čačku gde je Borac dobio tipa sto pet – devedeset. To je bio jedan amater sa petnaest kila viška. I sad uzmite u situaciji da trener nije Željko Obradović, već da je neko ko ima dosta manji rejting. Znači, on je možda posle mesec, dva – doviđenja. Ćao, zato što je Dante Egzum odlučio da dođe s petnaest kila viška ili je neko došao. Mislim, za mene je to neverovatno. Znači, ako već pričamo o smanjenju, prvi dan dođite spremni. To je to. Tako da eto, moja ekipa je to maksimalno ispoštovala i u krajnjoj liniji nije ni slučajan takav pripremni period, ni zašto tako sad igramo i zašto su svi, Bogu hvala, zdravi. Mislim da tu mora da se povuče neka granica i okej, smanjujemo i mi smo u jednom treningu, ali momci dođite spremni.“

Lazar Stefanović, našao sebe u LaktašimaLazar Stefanović, našao sebe u Laktašima

Koliko ranije krenete u odnosu na evroligaše?

„Pa oni imaju mislim tri nedelje, a mi smo imali šest. Znači, oni su krenuli kraj avgusta, početak septembra, a mi smo početak avgusta. I okej, jasno je da su to kvalitetniji i skuplji timovi, ali koliko pravi razliku u fizičkoj pripremi te dve, tri nedelje? Mnogo. Mnogo pravi. Mnogo. Mi smo već prvu utakmicu odigrali posle sedam dana, osam. Tako da pravi mnogo. Ako ne, mislim, znaš kako, to je ono što opet ja moram da se vratim na profesora Koprivicu jer ga mnogo volim i mnogo cenim. On kaže: 'Priča se stalno o tome da se štite igrači i da moramo da ih sačuvamo, a oni sve rade na svoju štetu.' Smanjuju taj pripremni period, jer evo, ako vi sad date, recimo, evroligaškim timovima sedam dana više, pa oni će verovatno za tih sedam dana da ih uvedu u ovo što ide posle i ljudi će se manje povređivati. Tako da velika, jedna nedelja je nenormalno velika razlika, nenormalno velika razlika. Tako da mislim da je ono, ja sad pričam iz mog ugla ili da dolaze ful spremni ili da produže tih sedam dana da prosto imaju.“

LAZAR STEFANOVIĆ - DOMAĆI IGRAČ I EVROPSKA STEPENICA

Ajde da se vratimo na Igokeu i na vašu sezonu. Igrate dobro, al' eto, izdvojio se Lazar Stefanović kao možda i lider tog tima. Igra toliko dobro da je zaslužio i poziv u reprezentaciju, ne samo on, i Petar Kovačević je na spisku za ovaj prozor. Provedi nas kako si došao do njega, kako si ga izabrao i kako si ga doveo do ovog nivoa da bude jedan od najboljih igrača ABA lige u ovoj sezoni trenutno. I Strahinja Gavrilović bi bio na spisku da nije povređen.

„On je prošle godine debitovao i to je isto onako dobar jedan pokazatelj za te igrače kako i u nekim možda, nije poznim, ali kasnijim godinama neko ko nije nikad igrao na tom nivou uspe uz jedan sjajan rad, posvećenost da dođe do nivoa reprezentacije. Lazar je neko koga ja znam dosta dugo. U nekom periodu kad sam vodio Zemun je čak bila neka priča da preuzmem juniore Partizana, pa sam i tad negde radio skauting koji su to bili momci u timu. Bio je on, bio je Stefan Todorović, onako mlada jedna potentna ekipa. Lazar je neko ko se Vuku i meni svideo u ranom, ranom delu sezone. Zbog nekog tog nedostatka trenutno mladih domaćih igrača, što i sami znate, odlazak u Ameriku i normalno neki biraju neke druge sredine. Mi smo se jako brzo za njega odlučili. Mislim da je to za njega bio pravi korak. To se sada potvrđuje jer opet, dotakli smo se svih ovih nekih tema. Jednu smo malu preskočili koja je dosta bitna: navikavanje da imaš jednu utakmicu nedeljno kao igrač i navikavanje da igraš svaka dva, tri dana. Tako da je tu opet šta god mi radili, bitan je i njihov nivo posvećenosti i da oni imaju tu neku svest da ipak ono do your homework (uradi domaći zadatak), što kaže se, i njihov deo posla je bitan. Recimo, ovo mi je prva sezona da su svi igrači individualno tražili da imaju svoju platformu za skauting gde mogu da prate i svoje utakmice i protivnika, što je opet po meni normalno, ali nije često. Tako da je Lazar za sada u jednom dobrom, dobrom ritmu. Mislim da je jako ozbiljan momak, profesionalac, da se dobro prilagodio na sve zahteve koje smo mu dali i što je meni najvažnije, ima još jako puno prostora za napredak. Drago mi je što je dobio poziv za reprezentaciju on i Pera i želim im na tom okupljanju da se izbore za svoje mesto. Jer on može, pravi primer onoga što očekujemo od ovih brojnih momaka koji idu na koledž tamo da urade to i da se vrate i da nađu svoje mesto i u evropskoj košarci. Mislim da je bitno dosta da budu svi negde realni. Normalno da, eto, mi imamo, recimo, Jovoša Paunovića koji je sa Jukona došao da je imao i opciju da ostane tamo. Isto je izabrao nas. Ne moramo komentarisati novac tamo i ovde, to svi znamo koja je razlika. Jeste, Lazar je jedan dobar pokazatelj toga. Znači, on je 2002. godište, dvadeset četiri godine, neće ništa pobeći, ne mora sve i odmah. Tako da ja mislim da tako treba da rade svi ti momci. On se vratio u FMP, što je u tom momentu bilo sjajno za njega. Znači, našao je neki svoj, neko svoje mesto pod suncem. Imao je isto dobru ulogu. Ovo je sada jedan korak napred i videćemo šta ga čeka dalje u budućnosti.“

Ja sam onako popriličan fan Lazara Stefanovića – gde je taj plafon? Da li je to reprezentacija, da li je to Evroliga?

„Što duže da budu i okej, dokle god smo svi zadovoljni, dok god ima prostora i dalje da raste. Plafon, ono što kaže, ja sam prvo poprilično subjektivan sada za sve njih, što je normalno. Moj otac uvek kaže kad god se vidimo, pa nekog centra uglavnom mog kritikuju iz moje ekipe i onda on kaže: 'Jeste, ali kad vam je Šone govorio da će Zizundua biti Evroliga, svi ste se hvatali za glavu.' Tako da videćemo za njegove limite. Sigurno da poziv u reprezentaciju je veliki boost za njegovo samopouzdanje i odlična nagrada za dobar posao. Meni je žao, a mislim da se o tome premalo priča, što faktički od prve Željkove sezone s Partizanom mi nemamo srpski tim u Evrokupu. I meni je jako krivo što mi nemamo tu neku stepenicu dodatnu za te mlade momke da kažemo, evo, igrao si Evrokup, recimo, u FMP-u, nije bitno, pa smo sad videli da si za to. E, sad možeš da ideš dalje u Evroligu, Partizan, Zvezdu, gde god. Mislim da za sada on ima ful paket ovde i da ima veće domete od ovoga gde je trenutno. Al' treba da dokaže do kraja sezone to tako što ćemo da uzmemo titulu."

BCL vs EUROCUP I ULOGA DOMAĆIH KLUBOVA U EVROPI

Pomenuo si Evrokup. Kako vidiš razliku između Lige šampiona i Evrokupa? Ruku na srce, ove godine u Evrokupu ima jedno tri-četiri ekipe koje mogu Evroligu da igraju lagano, a ima nekih koji mogu i BCL. Koliko je Evrokup iznad?

„Znaš kako, prateći te utakmice, igrajući s ovim nekim timovima, BCL je više onako timska košarka. Kad kažem timska, nema nekih baš pojedinaca ko u nekom timu negde odskače i ti sad kažeš: 'Evo, daj njemu loptu, on će to da reši.' U Bilbau je, ne znam, Darun Hilard koji znamo svi kakav igrač, ali on ulazi s klupe, igra sedamnaest, osamnaest, dvadeset minuta, ima onih svojih pet, šest, sedam šuteva kad uđe, ponovo. Znači, drugačije. Mislim da u Evrokupu su veća imena mnogo, ali isto tako, kriterijum suđenja koji u BCL-u je nestvaran. Mislim, u jednom posedu trojica sudija mogu da ti kažu no hands i gde neko te gura, čupa, vuče i da te oni upozoravaju kontinuirano, a taj posed traje, igra se. Znači, onako dosta intenzivno, specifično. Utakmica se jako često za sat i po završi, da ne verujete, bude bacanja petnaest, dvadeset sveukupno. Efektno. Ima razlika. Sigurno je, naravno, veći nivo Evrokupa ako ostavimo sad sve na vagu, ali recimo, na primer, pre dve, tri godine, četiri nije baš bila, čini mi se tolika razlika... Pa ušli su sad ovi timovi neki u Evrokup. Evrokup se i raširio, okej, BCL je konstantno u istom formatu. Ja bih, eto, rekao ono što se kaže kako gledaš kvalitet lige, ja barem kako gledam. Znači top timovi iz jedne i druge lige realno su ovi bolji i ovi neki timovi na dnu opet su realno ovi negde za nijansu bolji, tako da, eto, veći je nivo za nijansu, ali pokazali smo da i možemo mi iz BCL-a da dobijemo te u Evrokupu.“

Ali eto, vi igrate, ajde kao, mi vas i računamo kao srpski klub. A Spartak igra isto i igra dobro. Je l' to možda neki problem srpske košarke što nema još klubova koji igraju u Evropi, jer to je zapravo tri i plus vi – četiri? A sam si rekao da nije pitanje budžeta jer imate manji budžet nego ranije.“

„Pa jeste, sigurno je to. Ti zaista u tim evropskim utakmicama možeš puno da napreduješ i možeš i da se susretneš s nekim stvarima koje ne možeš kroz regionalnu košarku gde su momci naviknuti i mi kao treneri. Ovo te izbaci iz komfor zone, a da bi napredovao moraš da izađeš iz komfor zone. Tako da apsolutno treba. Veliki je značaj, ja ću dati jedan primer. Mega je prošle godine igrala ovaj Vnlajn Basket kup i oni su po meni otvorili su ABA ligu okej, ali su kroz ove utakmice podigli i ranije ušli u pravi takmičarski ritam i imali izvanrednu sezonu u ABA ligi, jer opet i utakmice tek s Rusima, tek je to kriterijum suđenja neverovatan – koji ne bih komentarisao, ali uglavnom je... Ruski front, bukvalno. Tako da, Melo Trimbl dvadeset dva minuta, sedamnaest bacanja. Dakle da, pioniri su oni znamo u svemu, tako da sigurno da... Ne mora to da budu utakmice na dva, tri dana, ali sigurno te utakmice s tim protivnicima unapređuju. To izuzetno. Opet kažem igrati s nekim Bilbaom, s nekom Albom u takvoj atmosferi u Nemačkoj u punoj hali gde ti ne čuješ sam sebe, niti igrači, gde je jedan intenzitet nenormalno veliki, samo mogu da napreduju. Tako da sigurno da bi trebalo više timova da ima. Eto, zato sam i pomenuo priču oko Evrokupa, jer kažem, pet godina Srbija nema predstavnika u Evrokupu, a imamo trideset dve ekipe i niko to se nije ni setio da kaže: 'Čekajte ljudi, pa gde smo mi tu?' Znaš, da li imamo bar jedan tim tu da igra. Opet s druge strane troškovi BCL-a i troškovi Evrokupa su velika razlika. Ili Evroliga ili ništa. Ovo je kod nas tako da... Mi smo crno ili belo, a uglavnom je sivo.“

O ZVEZDI, PARTIZANU I PRILAGOĐAVANJU ŠPANSKIH TRENERA

Spomenuli smo Evroligu. Kako vidiš nastupe i Zvezde i Partizana? I Evroliga se menja, što na terenu, što van terena, odnosno u kancelarijama. Tu ima mnogo promena. Kako vidiš poziciju Crvene zvezde i Partizana?

„Partizan moram opet da sam budan kad komentarišem posle onoga da smo ih umorili od pre tri godine, grobari mi stoje na leđima uporno, pa znaš kako... Ali to, mislim, nije ništa bilo. Ma nije ništa, ali kad su ljudi nenormalni, to je tako. Zato nemam više društvene mreže. Znaš kako, mislim da realno, kad je počela sezona, delovalo je da su to neki malo drugačiji koncepti jednog i drugog tima. Sada opet, ja ako sam dobro ispratio, Partizan ima više na kraju stranaca. Trinaest, ja mislim, a Zvezda dvanaest. Tako da mislim da Partizanove ambicije koje su neke bile na startu, mislim da ne mogu da budu iste sada jer je tim dopunjen, promenjen. Ja bih rekao da je Zvezda napravila jedan prepoznatljiv sistem igre u kratko vreme i da oba tima imaju neke za mene očekivane rezultate. Možda Zvezda i s nekim velikim pobedama koje se možda nisu očekivale, a sad opet kod nas šta se očekuje i šta je ono realno i nerealno je vrlo diskutabilno. Mislim da je glavna stvar da u Evroligi za mene lično ne postoji iznenađenje. Znači, ja kad gledam rezultate, nikad neću reći: 'Vidi, ovi su pobedili, a ne znam, trebali su da izgube ili su ovi drugi trebali da pobede.' Mislim da to ne postoji. Ritam je surov i mislim da za sada obe ekipe guraju dobro i da ja iskreno nikad manje nisam pratio niti gledao jer ne mogu zbog svojih obaveza, a i kažem, onako, čudno mi je kad igramo sa Zvezdom, imaš taj neki... Ja sam došao u ABA ligu i Zvezdu je u tom momentu vodio Dejan Radonjić. Igrao je neki Stefan Marković, Kalinić, pa ti ipak imaš za nijansu malo veću motivaciju za tu utakmicu kad igraš protiv Zvezde. A da kažem sada to je slično mi bilo kao kad sam spremao Bilbao. Manje-više, ono, nemam taj neki baš osećaj sad takav kao što sam imao pre. Ali kažem, mislim da je jako dobro što su ova dva trenera tu, jer mislim da su doneli jedan nivo ponašanja, jedan nivo gospodstva i da možemo puno od njih da naučimo, svi mi mlađi, tako da eto, to mi se sviđa.“

Nenad Stefanović u studiju MozzartTV-aNenad Stefanović u studiju MozzartTV-a

Pošto si već njih pomenuo, gledam veliki broj utakmica španskog prvenstva, imao si prilike da igraš protiv nekih Španaca. Ta brzina košarke mislim da ni u NBA-u trenutno ne postoji. Koliko su se i Penjaroja i Navaro ovde prilagodili, jer trenutno ni Zvezda ni Partizan ne igraju preterano brzu košarku? Zvezda bi težila da igra malo brže, al' meni se čini da nema ni tu vrstu igrača da bi mogla da igra toliko brzo. Koliko su oni morali ovde da se prilagođavaju da bi uopšte opstali i da bi beležili dobre rezultate?

„Da, upravo zašto sam negde ih pomenuo u pozitivnom kontekstu, jer mislim da su se obojica prilagodili. Mislim da primarni posao trenera jeste taj. Da, kao što sam se ja prilagodio u Igokei i prilagodio se u FMP-u i kao što mislim da naš trener kada ode u Nemačku, on treba da se prilagodi nemačkom mentalitetu i nemačkoj košarci, a ne da guramo priču, mi smo Srbi, nebeski narod i ove ostale gluposti. Znači, prosto, to je naš posao, tako da mislim da su se obojica prilagodila fantastično. Znaš kako, ti u Španiji nemaš mnogo izbora. Samim tim sa pravilima koja su tamo, svi igraju brzo. Pa nema, mi smo, eto, spremajući Bilbao gledali smo, ne znam, tri utakmice. Svi igraju brzo, svi trče u leđa, svi šutiraju trojke, svi što pre gledaju da izvedu loptu, pa odjednom izlazi pomoćnik, izbacuje igrača, iz auta ovaj izvodi, znaš. Tako da ovde je ABA liga više zaustavljanja, manje poseda, manji je pejs. Znači, već godinama tu, ono, par timova je samo bilo na sto poseda u zadnjih šest, sedam godina. Mislim da su se obojica prilagodili i kao što si ti rekao, pitanje je da li imaju timove da igraju baš toliko brzo, tako da mislim da jedan i drugi, ajde, rekao bih za Penjaroju naročito prošle sezone gde je mnogo teže bilo, da se zaista jako puno prilagodio, ali vidimo i sada da su našli neki dobar balans i ne mogu da kažem da igraju sporo, ali mislim igraju kako treba da im igra ekipa.“

Pomenuo si da si morao da gasiš društvene mreže – pola-pola, kažeš. Koliko njima znači što su ovde stranci, što ne razumeju ni jezik?

„Mnogo im znači. Mislim, eto, dao sam samo primer. Ja sam na nižem nivou od njih, normalno, i mnogo manje pažnje Igokea ima i sve to, ali sama činjenica da mogu da prošetam uveče, da sednem sa suprugom, da odem u pozorište, a da me niko ne čačka, ne dira, ne maltretira mi mnogo znači. Verovatno i da mi neko priča nešto na stranom jeziku, baš me bilo briga. Lupam da sam negde drugde. Tako da znači sigurno. Ne osećaju u tom delu kao što mi osećamo. Moj period u FMP-u posle šest meseci, meni su već u pekari počeli da... Znači, pričamo sad o FMP-u, ABA liga sam, već u pekari, 'e, znaš', već se svi, niko me u kraju nije ni znao, odjednom za šest meseci svi me znaju, svi me zaustavljaju, svi nešto pitaju. 'Hoćeš da dobiješ Zvezdu, hoćeš da dobiješ Partizan?' I tako dalje. Tako da mislim da im znači puno što su sa strane i što ne osećaju to što možda je osećao neki Željko ili Saša, gde se videlo da njima to mnogo teže pada nego bilo kome drugom. Mislim, kao što sam ja možda malo više osećao u FMP-u ili u Zemunu, koliko god to bio niži nivo, opet tu sam. Čujem, znam šta se priča. Kafići i to. Tako je, apsolutno. Ovde ne. Ovde radim svoj posao i to je to. Lakše je.“

A koliko njihov način ponašanja, koji je definitivno drugačiji od načina ponašanja srpskih trenera, utiče da možda nekad smire javnost ili je dodatno iznerviraju, ali utisak je da i u kriznim situacijama reaguju staloženije i drugačije nego što smo mi navikli, gledajući na duže staze?

„Pa, znaš kako, glavni trener reflektuje neku pojavu cele ekipe i mislim sigurno da njihovo ponašanje, ja to gledam uvek iz svog ugla, kad eventualno neku utakmicu izgubimo koja je možda trebala da se pobedi, moraš da vodiš računa i kako ćeš nešto pričati na konferenciji i da li igrači to slušaju. Verovatno neki poslušaju. I sama ta pojava posle toga na treningu, kako ćeš ti da uđeš i tako dalje, da li ćeš ući nasmejan ili sa glavom u torbi. Tako da mislim da su i oni toga svesni i da vrlo dobro znaju šta rade i da pokušavaju da drže mirnoću, što se kaže, bez velikih uspona kad se pobedi, ali nemoj da idemo da se ubijemo kad se izgubi.“

DOMAĆI IGRAČI I PRIMER NIKOLE TOPIĆA

Rekao si da nemaš mnogo vremena da gledaš Evroligu i da ti ništa nije iznenađenje. Mnogo igrača iz Amerike je došlo, mnogo igrača iz G lige. Evroliga pomalo sve više podseća na G ligu, nadajmo se da neće otići baš toliko daleko. S druge strane, ti treniraš na način koji bi prosečan srpski navijač voleo da vidi – što više domaćih igrača sa određenim sistemom. Možeš li da napraviš paralelu da li konkretno Zvezda i Partizan mogu da budu deo takve jedne Evrolige, pošto evo, recimo, Dubai je pobedio ekipu Makabija na gostovanju, Nemanja Dangubić je imao važne minute... Da li mi možda malo precenjujemo te evroligaške timove i kvalitete, jer trenutno ne vidimo nijednu ekipu u Evroligi da kažemo: 'U, ali ovi igraju košarku ala vera'?

„A znaš kako, više stvari. Eto, opet ću se vratiti na neku našu situaciju. Baš kad smo igrali s tim Bilbaom, oni su imali jedanaest stranaca. Znači, pričamo sad o Špancima koji, eto, stalno se vraćamo na njih kao neki primer, ali su imali neka tri, četiri Slovenca koja su se školovala u Španiji i onda se oni vode kao domaći igrači. Da li je kvalitet bolji zbog tolikog broja Amerikanaca? Pitanje. Slažem se s tobom. Što se tiče naših igrača, lepo si to primetio za nas, ali opet ja, recimo, nisam od početka sezone video da je bilo ko konstatovao da Igokea ima šest ili sedam srpskih igrača i da je neko rekao: 'E, čekaj. Ovi ljudi igraju naša deca' zato što se vodi računa samo o Zvezdi i Partizanu. Ali nije samo da igraju, pobeđuju... Nego doprinose, pobeđuju i tako, ali opet kažem ti, nije niko to konstatovao. Mislim da mi kao narod smo onako, uvek ćemo negde biti nezadovoljni. Ja sam za Nemanju Dangubića baš skoro pričao sa nekim i to sam upravo izgovorio što si ti sada rekao. Prethodne sezone počeo kao osamnaesti igrač Dubaija. I to se dešava već znaš koju godinu. Taj Golemac je, recimo, pričao na seminaru ta neka statistika koju mi imamo u Igokei gde nije ova zvanična, nego ono, podigneš pet igrača, baciš se za loptu, zagradiš, ja zagradim, vi pokupite, pa meni ide poen i tako dalje. On je tu bio prvi konstantno u Igokei kod Golemca. Al' opet, pogledajte samo kolikom broju igrača je Željko Obradović dao priliku i gde su ti igrači sada domaći. Znači, pričamo o Smailagiću koji sada igra BCL, o nekom Trifunoviću koji u Evrokupu vidimo, mada šta radi u Evroligi, da ne komentarišemo. Znači, imamo, ne znam, i neki Zagorac je bio i tako. Znači, ima jedan broj koji... Balša Koprivica koji je prošle godine u Bahčešehiru završio kao treći centar kod našeg trenera Marka Baraća. U Zvezdi da se vratimo na nekog, ne znam, Dalibora Ilića, Plavšića, Marka Simonovića, ajde, Crnogorac je, al' okej. Znači, ja ne mogu da kažem da ti neki momci nisu dobili priliku, ali sad da li treba više vremena, da li mogu oni odmah da doprinesu Evroligi? Mislim da je sredina, pritiska... Negde između, jer svi bi mi voleli to. E, daj da bude dva, tri stranca. Ja ne znam koliko vi stižete da pratite, je l' znate koja su poslednja dva tima u KLS-u? OKK Beograd i BKK Radnički. Čije su to filijale? Megi i... I koji igrači igraju tu? Pa samo mladi. Naši. Pa dobro, nije baš... Imaju i koji stariji. Ali igraju mladi naši. Znači, mislim da je balans, sredina negde između. Znaš, ja se vraćam, mnogo mi je žao što taj momak ne može da ima kontinuitet – na Nikolu Topića koji je igrao i prvu srpsku i B ligu i KLS. On je u KLS-u bio drugi u ligi. Nije bio poslednji, nego je bio drugi. On, Filip Jović, Bogoljub Marković i tako dalje. Znači, oni su pokazali, bre, da mogu da idu na više. Znaš, o čemu mi da pričamo ako su dva razvojna tima poslednja u ligi, kao, e, oni će sad, šta će, kako će oni, šta, da nose Evroligu? Pa poslednji su u KLS-u. Ne mogu da nose Evroligu. Znači, mislim da treba naći balans, ali da eto, recimo, neki momak poput Dangubića je definitivno mogao. Vidimo neke karijere Stefana Miljenovića, Ognjena Lakića koje nije to pre par godina tako izgledalo da može da bude. I opet mislim da je jako važno da ti igrači shvate jednu stvar. Ja sam u, nebitnoj Igokei, imam neku svoju minutažu, poene, loptu, ali ako odem tamo, uloga nije ta. Nije ta, ne može da bude. Naravno, na treneru je da objasni i tako dalje, ali mislim da je i na njima da se prilagode. Tako da sredina je negde između.“

Spomenuo si Nikolu Topića. Moramo da se vratimo na tu 2023. godinu i taj Niš i veliki uspeh. Je l' ostao kontakt, je l' ostala živa ta WhatsApp grupa? Bio je i Joca Antonijević kao neki pomoćnik, savetnik... Videli smo i prošle godine dve medalje mladih selekcija.

„Jeste, jeste. Nikola Topić je u Americi, desilo mu se sve i svašta. Još se nije, da kažem, pronašao. Bogoljub je isto u Americi. Pavle je u Americi, Filip je u Americi. Super. Mi smo u nekom razmeni uvek nekih ili informacija ili se sretnemo kao što je bilo prošle godine. To su stvarno momci za mene posebni i stručni štab i sve to što je bilo, tako da ono uvek, iako se ne vidimo ili ne čujemo, a sretnemo jednom u godini dana, to je dovoljno da se evociraju uspomene, tako da njima uvek onako posebno mesto u mom srcu.“

Stefanović slavi titulu prvaka Evrope u Nišu (FOTO: StarSport)Stefanović slavi titulu prvaka Evrope u Nišu (FOTO: StarSport)

Pobedili ste tada Špance... Oni su možda na papiru bili nivoom talenta iznad, ali taj srpski mentalitet je negde tu utakmicu presudio.

„Tako je. Oni su možda na papiru bili nivoom talenta iznad, ali eto, ono što se kaže, da ne bude da samo kritikujemo, ali taj srpski mentalitet je negde tu utakmicu presudio.“

Moram da te pitam za Nikolu Topića – sve mu se desilo što i treba i što ne treba tamo. Šta je za njega možda najbolje da nađe ponovo to samopouzdanje? Da li je to promena ekipe u NBA-u ili je možda povratak u Evropu?

„Minuti. Minuti gde god. Tako da minuti gde god. On je neverovatno talentovan momak i neverovatno skroman dečko. Zaista, imao sam tu privilegiju da ga jedan kratki period treniram. Nažalost, u FMP-u nismo sarađivali zbog sitnih tehničkih problema, ali minuti gde god, da bude zdrav i ja sam siguran da će on pokazati svoj potencijal. Kažem, eto, i ta povreda sama u Zvezdi je opet tu neku projektovanu poziciju na draftu poremetila. On je trebao da bude u top pet, najverovatnije od San Antonija, tako da je to onako isto, ali dobro, u sjajnoj organizaciji, ljudima koji vode računa o njemu i eto, ja mu želim da bude zdrav i siguran sam da će on pokazati svoj potencijal, jer i dalje pričamo o momku od dvadeset jednu godinu.“

CILJEVI SA IGOKEE I PORODICA KAO OSLONAC

Privodimo kraju polagano – tvoji ciljevi sa Igokeom za ovu sezonu u svim takmičenjima. Šest ih ima, tačno.

„Šest, da. Pa znaš kako, ono što je dobro, taj neki prvi cilj, a to je plasman u plej-in u BCL-u smo ostvarili, što je stvarno sjajno. Igokea je bila jednom u top šesnaest fazi i jednom je bila u plej-inu u ovoj svojoj istoriji, i to sa trenerom Bajićem. Da isto kažem, svi sad vidimo koliko je to teško ostvariti. Tako da bi ja lično najviše voleo da uđem u top šesnaest fazu. To bi bila velika nagrada za sav rad i trud i momaka i kluba i svega toga iza čega je Vuk stao ove sezone. U ABA ligi, duga je sezona. Videćemo. Naravno da je cilj plej-of. Sad ono i tu su se malo neke stvari promenile. Vidite i sami ima dosta drugih ekipa u našoj grupi, konkretno Cibona, Slovan koje su poprilično odskočile pričom po budžetu i po rosteru. Vnlajn Basket kup, da završimo grupnu fazu, pa ćemo da vidimo. Šali se, tu ima fajnal-for. Znači po dve idu najbolje iz grupe. Mi smo za sada na jedan-dva. To je u redu. Po planu smo, što se kaže tu i imamo u nastavku sezone dva kupa domaća i domaću ligu na kraju. Tako da neki ultimativni cilj pred početak ove sezone je bio osvajanje titule, ali naravno, vidite i sami Bosna koliko je kvalitetna i tako dalje. Tako da ni neće to biti lako, niti jednostavno daleko od toga i oni su favoriti, ali cilj je da nastavimo ovim putem da budemo bolji i siguran sam kad se kompletiramo, sa vraćanjem Strahinje i evo Dragan se polako vraća i dolaskom JP-a koji je stigao juče da njega uklopimo, da ćemo u drugom delu sezone biti još bolji i da budemo zdravi. I eto, da se nađemo opet ovde tamo negde u junu i da pričamo opet o nekim lepim temama.“

Gde sebe vidiš, na primer, za pet godina? Znam da je bilo nekih priča da možda i kontinent promeniš. Ako ne pet, ajde dve.

„Rekao sam ti pre emisije da je porodica sa mnom prešla za Banja Luku i to onako jedan veliki korak koji smo napravili svi zajedno. Žrtva velika sa njihove strane, promena i škole i, ajde supruga je zadržala posao, ali radi od kuće. Na prvom mestu mi je, naravno, njihova sreća i da mi budemo zajedno, tako da gde god to bude bilo moguće, tu ćemo biti. Kažem, ja sam stvarno neko ko mislim da sam za sada neke stvari u karijeri napravio, ali nisam razmišljao nikada. Stvarno sam uvek bio, bio sam u Zemunu četiri godine. Posle svake godine mene su ljudi pitali je l', gde ideš, šta ćeš ovde. Ja kažem ne, ostajem tu, zadovoljan sam. Znaš, tako da nemam dugoročne planove. Ono što se kaže step by step (korak po korak), da budem zajedno sa svojom porodicom i da radim u klubu gde imam sjajne uslove za rad, gde mogu da radim svoj posao, a to je trenutno ovde i dok god bude tako i ambicije nam se poklapaju, biću tu, a kad bude bilo vreme za nešto dalje, videćemo. Tako da eto, mada ta priča o drugom kontinentu zvuči vrlo interesantno.“


tagovi

EvrokupIgokeaEvroligaintervjuFIBA Liga šampionaABA ligaNenad Stefanović

Sledeća vest