
Kako evropska košarka mora da funkcioniše na primeru Valensije i Huana Roća
Vreme čitanja: 6min | čet. 19.11.26. | 08:13
Ekipa koja je prošle sezone igrala F4 doživela potpunu rekonstrukciju i sada je ponovo na vrhu tabele Evrolige
Posle još jedne velike večeri u Beogradu i trijumfa nad Partizan Mozzart Betom, košarkaški klub Valensija ponovo gleda na ostatak kontinenta sa samog vrha Evrolige. Za mnoge površne pratioce evropske igre pod obručima, činjenica da su „slepi miševi” i ove sezone apsolutni hit elitnog takmičenja predstavlja prvoklasnu senzaciju. Jer, kako drugačije objasniti da tim koji je tokom leta doživeo potpunu rekonstrukciju i ostao bez gotovo čitave šampionske generacije igra najlepšu, najbržu i najefikasniju košarku na Starom kontinentu? Odgovor, međutim, ne leži u pukoj sreći, već u godinama građenom sistemu iza kojeg stoji jedan od najmoćnijih ljudi španskog biznisa i bez sumnje jedan od najvećih vizionara tamošnjeg sporta.
Da bismo razumeli veličinu ovosezonskog podviga, dovoljno je samo osvrnuti se na letnji prelazni rok, tokom kojeg je španski šampion prošao kroz pravi sportski zemljotres. Nakon istorijske sezone u kojoj je osvojena titula prvaka Španije i izboren Fajnal-for Evrolige, tvorac tog uspeha Pedro Martinez prihvatio je poziv Real Madrida, povukavši sa sobom i centra Haimea Pradilju. Bio je to samo početak talasa odlazaka koji bi ugasio ambicije većine evropskih klubova. Spoljna linija se praktično raspala odlaskom MVP-ja prošlosezonskog plej-ofa Žana Montera u Olimpijakos, kao i Branka Badija u Panatinaikos nakon što je atinski velikan platio punu izlaznu klauzulu. Talentovani Serhio De Larea otisnuo se u NBA ligu i obukao dres Dalas Maveriksa, Darijus Tompson je prešao u Olimpiju iz Milana. Ništa manje promena nije bilo ni u reketu i na krilnim pozicijama, pošto je Brekston Ki otišao u Fenerbahče, Met Kostelo u japanski Čiba Džets, Ćabi Lopez-Arostegi na Tenerife, a Džoel Sorijano u Obradoiro...
Izabrane vesti
Ipak, u Valensiji niko nije paničio. Umesto da menja kurs, klub je uradio ono što rade samo istinski organizovane sredine – poverio je klupu Ćaviju Albertu. Mladi stručnjak, koji je godinama stasavao unutar kluba kao desna ruka Pedra Martineza, nije pokušavao da izmišlja toplu vodu. Zadržao je prepoznatljivi „Pedrov” DNK, insistirajući na visokom ritmu, agresivnoj odbrani i kolektivnoj igri u kojoj sistem uvek izbacuje nove heroje. I tu dolazimo do suštine fenomena zvanog Valensija: treneri i igrači se menjaju, ali temelj kluba ostaje netaknut.
MOZZART RELAX radi za tebe – Tvoj tim povede sa 16 razlike, i tip kec ili dvojka je odmah dobitan
Taj temelj ima ime i prezime – Huan Roć. Vlasnik i prvi finansijer kluba svoj poslovni uspon gradio je strpljivo, bez preskakanja stepenika. Zajedno sa trojicom od ukupno petorice braće davne 1981. godine otkupio je lokalne prodavnice od svojih roditelja, da bi samo deset godina kasnije potpuno isplatio porodicu i preuzeo samostalno rukovođenje kompanijom. Od tog trenutka stvorio je trgovačku imperiju Merkadona, sistem sa više od 1.400 prodavnica širom Španije. Status milijardera stekao je zahvaljujući spremnosti na poslovni rizik i pionirskom uvođenju tehnoloških inovacija u maloprodaju, poput laserskog očitavanja barkodova i automatizovane distribucije robe. Njegov doprinos španskoj ekonomiji i zapošljavanju hiljada ljudi doneo mu je 2010. godine prestižnu nagradu princa Filipa za izvrsno poslovanje, a deo tog ogromnog kapitala i filantropske energije Roć je usmerio ka najvećoj sportskoj ljubavi.
Koliko je klub pod njegovim vođstvom postao ozbiljan košarkaški faktor, najbolje svedoči infrastruktura kojoj se divi čitav svet. Kada je čuveni američki trener Rik Pitino tokom gostovanja sa Panatinaikosom posetio Valensijin trening centar „L’Alqueria del Basket”, nije krio oduševljenje. Istakao je da je to jedan od najimpresivnijih kompleksa koje je ikada video, naglasivši da vlasnik očigledno ima cilj da po kvalitetu uslova pretekne Real Madrid i Barselonu, jer ni mnogi NBA klubovi i koledži nemaju ono što poseduju mlađe kategorije španskog velikana sa svojih osam terena za rad. Kvalitet te infrastrukture bio je i presudan razlog zašto je ACB liga svojevremeno odabrala upravo Valensiju za završnicu šampionata u specifičnim uslovima. Samo tokom 2017. godine, Roć je uložio više od 35.000.000 evra – 8.500.000 direktno u košarkaški klub, 9.500.000 u fondaciju za ekonomski razvoj i čak 17.000.000 za završetak trening centra koji svakodnevno koristi više od 650 igrača, trenera i zaposlenih.
Kruna te vizije je nova, spektakularna „Roć Arena”, objekat koji menja košarkašku mapu Evrope. Iako je prvobitni budžet za izgradnju dvorane iznosio 192.000.000 evra, Huan Roć je lično insistirao da se on poveća na 220.000.000 kako bi kapacitet tribina za košarku dostigao 15.600 mesta, odnosno 18.600 za koncerte. Kada se podvuče crta ispod čitavog projekta, reč je o investiciji teškoj oko 400.000.000 evra. To nije samo dvorana, već pravi mali košarkaški grad u kojem su smeštene klupske kancelarije, moderan pres centar, klupski muzej i zvanična prodavnica.

Upravo taj podatak sa ponosom ističe direktor kluba Enrike Karbonal, objašnjavajući po čemu se „slepi miševi” razlikuju od gotovo svih konkurenata u Evropi. U razgovoru za medije, Karbonal bez ustezanja otkriva finansijsku anatomiju kluba koji posluje po potpuno tržišnim principima, bez ijednog evra iz državne kase.
„Mi nemamo nijedan jedini evro državne pomoći, jer ga ni ne želimo. Prvi finansijer kluba je i vlasnik kluba, čovek koji je uložio oko 400.000.000 evra u dvoranu”, poručuje direktor Valensije u intervju za Mozzart Sport.
Brojke koje iznosi otkrivaju koliko je teško parirati evropskim gigantima iz Španije. Budžet kluba iz prošle sezone iznosio je oko 20.000.000 evra, pri čemu Valensija sve više zarađuje sama – kroz prodaju ulaznica, komercijalne sadržaje u dvorani, posete muzeju, sponzorstva i prodaju suvenira, klub je prošle sezone generisao oko 11.000.000 evra sopstvenih prihoda, uz dodatni doprinos koji stiže iz kompleksa „L’Alqueria del Basket”. Ipak, ključna je ostala podrška Huana Roć, čiji je direktni finansijski doprinos prošle sezone iznosio oko 19.000.000 evra. Ove sezone neto budžet za plate muške ekipe iznosi nešto manje od 9.500.000 dolara, dok se za ženski tim izdvaja oko 1.250.000 dolara. Međutim, kada se na to dodaju porezi, takse, troškovi putovanja i bonusi, ukupni rashodi dramatično rastu zbog poreske politike u regionu Valensije.
„Imamo dva velika problema – propozicije ACB lige i poreze koji iznose 54 odsto, što je najviše u Španiji i mnogo više nego u Srbiji, Izraelu ili Dubaiju. Ako mi želimo igrača koji zahteva neto platu od milion dolara, to znači da će iz našeg budžeta za njega morati da izađe 2.200.000 dolara. Ako istog tog igrača želi neki drugi klub sa manjim porezima, oni mogu da izdvoje 1.200.000 ili 1.500.000 evra i opet budu u prednosti”, slikovito objašnjava Karbonal.
Pored surovog poreskog sistema, sportski sektor lidera Evrolige mora da balansira i sa strogim pravilima španskog prvenstva, koja dozvoljavaju najviše dvojicu Amerikanaca u sastavu, uz obavezu registracije dovoljnog broja domaćih igrača koji su od 16. godine stasavali u španskom sistemu. Kako direktor priznaje, klub nema budžet da napravi dva odvojena tima – jedan za ACB ligu, a drugi za Evroligu – što znači da svaki mladi igrač koji dođe u Valensiju mora u perspektivi da bude spreman da iznese teret oba takmičenja.
Karbonal je svestan da se svetska košarka nalazi na istorijskoj prekretnici. Dolazak NBA projekta u Evropu, sve snažnija japanska liga i američki koledži sa unosnim NIL ugovorima potpuno menjaju tržište igrača. Zato u španskom klubu razmišljaju dugoročno, sa jasnim ciljem da se smanji jaz između novca koji klub sam zaradi i sredstava koje vlasnik ulaže. U tom kontekstu, direktor ukazuje i na ekonomsku realnost evropske klupske košarke: od TV prava iz ACB lige Valensija je dobila oko 850.000 evra, dok je za učešće u Evroligi morala sama da plati, baš kao što to čine Partizan Mozzart Bet i Crvena zvezda. Uprkos godinama lutanja između Evrokupa i Evrolige, Valensija je potpisivanjem licence jasno stavila do znanja da želi da pripada samom vrhu, a pobeda u Beogradu samo je potvrdila da im je tamo i mesto. Upravo je atmosfera u srpskoj prestonici ono što u Španiji posmatraju sa posebnim poštovanjem.
„Voleo bih da je košarka u Valensiji broj jedan kao što je to u Beogradu, gde se živi za košarku. To je ono što bismo mogli da naučimo od srpskih klubova”, iskren je Karbonal.
EVROLIGA, 13. KOLO:
Četvrtak:
18.15: (2,40) Makabi Tel Aviv (15,0) Dubai (1,70)
19.00: (1,90) Žalgiris (15,0) Panatinaikos (2,10)
20.00: (1,40) Bajern Minhen (16,0) Baskonija (3,40)
20.30: (2,50) Olimpija Milano (15,0) Fenerbahče (1,65)
20.45: (2,25) Pariz (15,0) Hapoel tel Aviv (1,80)
21.00: (1,20) Valensija (1,90) Virtus bolonja (5,50)
Petak:
18.30: (1,35) Anadou Efes (16,0) Asvel (3,70)
20.15: (1,80) Olimpijakos (15,0) Real Madrid (2,25)
tagovi
Obaveštavaj me
Evroliga






.jpg.webp.webp.webp.webp.webp)


