U rudara krvave su ruke

Vreme čitanja: 3min | sre. 19.02.20. | 11:35

Atletiko se vratio. Prljav kao i uvek, spreman da se pošiba. Jer sa tim šljakerskim prstima ne može da se svira klavir

Dijego Simeone je lepo rekao posle meča: “Počeli smo da dobijamo čim je autobus zaokrenuo iza ćoška i video doček navijača“. Bio je to zaista spektakularan doček za domaće, sa bakljama i pesmom da se naježiš. Ono što Simeone nije rekao, niti je morao da kaže, jeste da je taj autobus mogao da se shvati i simbolički. Jer čim je on skrenuo kod drugog ugla ušao je na teren stadiona Vanda Metropolitano i parkirao se pred Jana Oblaka.

Na kraju utakmice statistički podatak sa Uefinog sajta koji sve govori: Liverpul je imao posed lopte od 67 odsto, Liverpul nije imao nijedan šut u okvir gola. Možemo čak da spekulišemo da osim onog šuta Mohameda Salaha – glavom ga je izblokirao Felipe – aktuelni šampion Evrope nije ni zapretio Jorgandžijama.

Izabrane vesti

Po mnogima najbolji tim Starog kontinenta, tim koji je u 26 kola Premijer lige ispustio svega dva boda, izgubio samo jedan meč i to kad je u Kup sudaru sa Aston Vilom poslao omladince na klanje, u Madridu je izgledao kao da pokušava da čačkalicom probuši rupu u zidu.

Atletiko se vratio. Prgav kao nekad. Prljav kao i uvek. Spreman da se pošiba, da zagrebe, ujede, pljune, šta god treba, samo da napravi rezultat. Nije lep, nije uglađen, nije čak više ni heroj siromašnih, jer odavno je nekad “radnički klub“ toliko zaradio od fizikalisanja da može sebi da kupi i vilu sa bazenom i Žoaa Feliksa od 126.000.000 evra.

Samo što je tada brzo naučio da sa tim šljakerskim prstima nije lako svirati klavir i ma koliko se Čolo trudio da sa Feliksom i Tomom Lemarom i Janikom Karaskom oplemeni igru Atletika na kraju bi ipak shvatio da se od gena ne može pobeći. I kad je došla ta najveća utakmica – baš u zlo vreme kad je Atletiko počeo da se muči sa raznim leganesima, eibarovima i viljarealima, a sve ih je ne tako davno tukao sa 1:0 – kad je došao taj najjači od svih klubova, taj strašni Liverpul, tad su Madriđani u sebi zapevali one stihove Nikole Pejakovićau rudara krvave su ruke“, zasukli rukave i vratili se staroj, dobroj tuči.

To je ono u čemu su najbolji. Ne znaju da napadnu, osim pesnicama. “Jedino o čemu ne možemo da pregovaramo je trud“. Simeoneove reči još sa prvog sastanka sa igračima. Pre devet godina. Znamo svi šta je sve Atletiko uradio u međuvremenu. Znamo i da više nije tim koji može da osvoji Primeru i da ga niko ne vidi u finalu Lige šampiona, tamo gde je bio i 2014. i 2016. Jeste to i tim koji je ove sezone u Primeri postigao skromnih 25 golova na 24 utakmice, najneefikasniji su u prvih 14 na tabeli, jeste ih u Kupu kralja izbacila i Kultural Leonesa (?!) ali to je i dalje klub – kako je rekao jedan od bivših igrača – u kome niko za ovih devet godina nije zakasnio na trening.

I da, svi će se u pred revanš na Enfildu setiti onih 0:3 u Torinu iz prošle sezone. I da, naravno da je Liverpul favorit kod kuće. Ali, nemojte da zaboravite. Kadgod je Atletiko u problemu, a obično kriza počne kad u Madridu krenu da maštaju o svetu u kome oni zaista igraju fudbal, Simeone povuče ručnu, udeli svima lopatu i naredi da krenu da riljaju. A kad Atletiko krene da rilja i plug radi u binarnom kodu. Na poslednjih 13 utakmica u Madridu, broj golova koji su primili: 0, 0, 1, 0, 0, 1, 1, 0, 0, 0, 1, 0, 0, 0. Na poslednjih 11 domaćih utakmica u nokaut fazi Lige šampiona JEDAN gol u Oblakovoj mreži.

Enfild je naravno nešto sasvim drugo, tamo se pisala istorija i tamo su fudbalski bogovi dozvoljavali čuda. Ali udariće Čolovi razbojnici i na njih, nemojte da sumnjate u to.

(FOTO: ©AFP)


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara