(Reuters)
(Reuters)

Odlazi ljut, razočaran i kao legenda

Vreme čitanja: 8min | pon. 16.11.26. | 19:56

Pozadina Lukakuove reprezentativne penzije

Romelu Lukaku nije hteo da čeka selektora Marka van Bomela i njegove pomoćnike kada je u svlačionici okupio saigrače sa namerom da im kaže nešto važno. Pozvao je još samo dugogodišnjeg prijatelja i saigrača Aksela Vitsela, koji je samo dva sata ranije na centru igrališta dobio uramljen dres i cveće.

U tom trenutku Mark van Bomel je stajao pred kamerama belgijske televizije i... lagao. Kako to dobar broj selektora radi kada imaju problem sa nekim jakim imenom. Pričao je one izlizane floskule o „zajedničkoj odluci” na pitanje zašto Romelu Lukaku nije ušao sa klupe protiv Italijana kada je već sve bilo gotovo.

Izabrane vesti

Dok je Van Bomel pokušavao da ispegla situaciju, Lukaku je okupio 25 sadašnjih reprezentativaca i jednog bivšeg u krug svlačionice i rekao im da bi to bilo to od njega. Završio je sa reprezentacijom. Održao je emotivan govor, zahvalio se saigračima, podsetio se nekih prošlih vremena i počeo da prima zagrljaje i reči utehe.

Romelu Lukaku odlazi iz reprezentacije kao peti strelac u istoriji fudbala. Na 135 mečeva je dao 94 gola za Belgiju. Ispred njega u istorijskim knjigama su monstrumi Ronaldo (146) i Mesi (126), iranska legenda Ali Daji (108) i malo poznati Indijac Sunil Četri (95). Uskoro će ga prestići Hari Kejn, koji ima 93 gola, možda i Robert Levandovski, koji je na 92. Za klasičnu „devetku” poput Lukakua, ovo je bilans vredan poštovanja i divljenja. Pamtiće ga i po onim promašajima protiv Hrvatske u Kataru kada je umalo promašio i izlaz sa stadiona, ali pamtiće se i tuce golova i dobrih utakmica. Lukaku je bio prirodna fudbalska sila koja je u gol mogla da utera loptu, protivnika, kubik zemlje... sve što bi mu se našlo na putu.

Shodno ukusima, ali nije greška ako kažemo da Lukaku pripada grupi od desetak najboljih „devetki” svetskog fudbala u poslednjih desetak godina. Nažalost, nije ih bilo mnogo. Kejn, Leva, Benzema, Suarez, Kavani, Džeko, Haland, Iguain... Slobodno dodajte i Aguera, Falkaa, Imobilea, Žirua, koga sve ne, ali Lukakua ne možete ignorisati.

Da li je mogao više? Jeste. Da li mu je neko drugi kriv što to nije uradio? Nije.

Lukaku je kontroverzan fudbaler i ličnost. I pravio je neke nepopularne izbore koji su ga koštali bolje karijere. Retko gde u bivšim klubovima je danas rado viđen gost. Imao je sebične izbore i gledao samo sebe. Možda je to i mentalitet prave „devetke”. Retko ko od njih nije sebičan na terenu. Lukaku je van terena bio sebičniji od drugih.

Ali, bio je i veliki borac. Mnogo toga je pregurao preko glave otkako se kao čudo od deteta pojavio u Anderlehtu. Za glavu viši od vršnjaka, sa konstitucijom seniora, za prvi tim Anderlehta je debitovao sa 16 godina, rušio rekorde, pisao istoriju od prvih koraka. Čelsi ga je ugrabio kao 18-godišnjaka i veliki zalog za budućnost kada Didije Drogba siđe sa scene, ali bio je to preveliki teret i prejaka konkurencija. Andre Viljas Boas, pa Roberto di Mateo i na kraju Žoze Murinjo nisu imali vremena i strpljenja da razvijaju Lukakua na Stamford Bridžu.

Posle petnaestak mečeva bez postignutog gola, otišao je na pozajmicu u VBA i tamo rasterećen počeo da rešeta mreže. Everton je bio sledeći korak i opet je to bila dobra pozajmica koja se pretvorila u otkup. Čelsi je lepo zaradio pošto ga je prodao za 35.000.000 evra, a na Gudisonu je snažni Belgijanac za četiri godine dao 87 golova na 166 utakmica. Postao je ozbiljan faktor i u reprezentaciji i sa dva gola protiv Hrvatske odveo Belgiju na prvo veliko takmičenje nakon 12 godina i Mundijal u Brazilu. Bio je to početak „zlatne generacije” koja se Belgijancima nikad nije pozlatila. Lukaku, De Brujne, pomenuti Vitsel, Kurtoa, Azar i drugi nisu nekim trofejom pozlatili taj reprezentativni staž, ali jesu Crvene đavole vinuli u sam vrh svetskog fudbala.

Iz Evertona je otišao u Mančester junajted za tada (a i danas) ogromnih 84.700.000 evra kao drugi najskuplji centarfor u istoriji fudbala. Skuplji je bio samo Iguainov prelazak u Juve sezonu ranije. I opet mu se nije dalo u velikom klubu. Pukao je pod bremenom velikih očekivanja, mada se kasnije ispostavilo da Mančester junajted nije više to što je bio i da tamo svako pukne. Iako mu je Zlatan ustupio „devetku” i pomagao mu u svakodnevnom radu, na kraju će se taj odnos Rajolinih bankomata iskomplikovati i u budućnosti prerasti u žestoko rivalstvo.

Frustriran što nije mogao da se nametne kao lider i udarna napadačka igla, počeo je da pravi probleme. Onih 25 premijerligaških golova iz poslednje sezone u Evertonu je jedva (16+12) nadmašio za dve godine na Old Trafordu. I počeo da forsira izlaz. Pravio je gluposti na društvenim mrežama, kasnio na zvanična okupljanja, a u javnosti glumio žrtvu.

Isforsirao je odlazak u Inter gde ga je pozvao Antonio Konte sa već pripremljenim planom kako da od njega i Lautara napravi tandem koji će pregaziti Seriju A. Za dve godine u Interu je dao 64 gola na 95 utakmica i opet se profilisao kao jedan od 10 najboljih centarforova svetskog fudbala.

Bio mu je to vrhunac karijere i zaista je delovao nezaustavljivo u tom periodu. Samo da bi se opet polakomio i isforsirao transfer u Čelsi. Iako su ga Interovi navijači obožavali i dali mu nadimak Kralj Milana – između ostalog i zbog onog sukoba sa omraženim Ibrahimovićem – i iako im je Lukaku obećao da ostaje, paralelno je pregovarao sa Čelsijem rešen da ispravi prošlost i da obuje Drogbine kopačke na Stamford Bridžu. Za 113.000.000 evra je Inter morao da prihvati. Uostalom, platili su ga 74.000.000 evra. Dobili su od njega na terenu i u kasi, a još su kasnije i likovali kada su videli kako opet propada u Čelsiju.

Posle loše sezone, vratio se podvijenog repa u Inter na pozajmicu, izvinio se navijačima i opet ih prevario. Dok je Inter pregovarao kako da ga otkupi, on je uveliko pregovarao sa Juventusom i opet ih izdao sledećeg leta, a na kraju je završio kod Murinja u Romi. Tamo su ga dočekali kao boga i naseli. Ta pozajmica nije bila loša, ali nije bila ni neko vrhunsko rešenje. Ipak, Roma je htela da ga zadrži, da ga otkupi, a on je istovremeno pregovarao sa Antonijom Konteom da u Napulju nastave gde su stali.

I brzo su se dogovorili. Romaniste je ujeo za srce, Napolitanci su u njemu dobili pravu zamenu za Osimena, a Konte fudbalski tenk sa kojim je pregazio sve do Skudeta. I ta je ljubav trajala kratko. Lukakuova ozbiljna povreda na pripremama je poremetila Konteove planove, a još više sebičan plan Belgijanca da se leči na svoju ruku i odsustvuje duže nego što se očekivalo. Konte je zlopamtilo i ignorisao ga je nakon što se oporavio. Romelu je bio i psihički odustan jer je u tom periodu ostao bez oca koji je pod misterioznim okolnostima preminuo u u 58. godini u Kinšasi i upskos protivljenju sinova je sahranjen u rodnom DR Kongu.

Bili su to teški meseci za Lukakua, a Konte nije imao milosti. Davao mu je šansu na kašičicu osećajući da igrača jedino zanima kako da zdrav, spreman i u formi dočeka Mundijal u Americi. Potpuno van forme se našao na spisku putnika, ali mu je tadašnji selektor Rudi Garsija rekao da na SP može u takvom stanju da računa isključivo na ulogu džokera.

Za Romelua je to bila nesvakidašnja situacija. Čak i kada je imao amplitude u klupskoj karijeri, u reprezentaciji je uvek imao zacementirano mesto u timu i uzvraćao golovima. Sa samo 25 godina je postao najbolji strelac u istoriji Crvenih đavola. Na Mundijalu u Rusiji je bio jedan od najzaslužnijih za treće mesto Belgijanaca, a u Kataru jedan od najvećih krivaca za ispadanje u grupi. Posle tog čuvenog meča protiv Hrvata je završio u suzama i besno udarao u pleksiglas dok je izlazio sa terena, ali se vratio i u narednim kvalifikacijama za EP postao rekorder evropskog fudbala sa 14 golova u samo osam utakmica. Belgijanci nisu dogurali daleko na EP, nije se ni on proslavio, ali je u Napoliju opet podsetio da je jedna od najubojitijih „devetki” evropskog fudbala.

Tek prošlog leta u Americi je počeo da shvata da su najbolje godine prošle. Iako ima 33 godine, čak 17 godina profesionalne karijere je moralo da uzme danak. Nije to bila više ta moć kao nekad. Pristao je na ulogu džokera i odradio ju je jako dobro, a Belgijanci su ostavili prilično dobar utisak. Napoli je hteo da ga se reši po svaku cenu, a upecao se Fener koji je po svaku cenu hteo neko zvučno ime poput konkurencije. Kupio ga je za samo 6.000.000 evra, što je najmanji transfer u Lukakuovoj karijeri posle nekolicine baš velikih. Kada se saberu sva obeštećenja, Lukaku je drugi najskuplji igrač u istoriji fudbala. Klubovi su na njegove transfere platili ukupno 376.000.000 evra. Ispred je samo Nejmar sa 400.000.000.

U Feneru je nastavio da pada i ima samo jedan gol na dosadašnjih 16 mečeva u sezoni, ali se nadao da će u reprezentaciji nastaviti da trese mreže. Dolazak Marka van Bomela na klupu umesto Rudija Garsije mu je dodatno pogoršao položaj. Holanđanin nije bio mekog srca i već na startu mu je dao samo desetak minuta u gostujućoj pobedi protiv Italije. Protiv Francuza kod kuće nije ni ušao sa klupe, da bi protiv Turske dobio pola sata. Starter je bio tek na četvrtom meču kada je sa kapitenskom trakom predvodio Đavole protiv Francuske u gostima. Ako se Lukaku i pomirio da je džoker i da igra po pola sata, nije mogao baš da se pomiri da uopšter ne ulazi kao što je to bilo u prvom meču protiv Francuske.

Već tada je presekao. Video je da nikad više neće biti prvi špic Belgije. Šarl de Ketelare mu je već oteo poziciju. Ima po osam golova i asistencija na poslednjih 16 mečeva za Đavole. Lukaku je uoči gostovanja Turskoj pre nekoliko dana prijavio da ga boli kuk iako je bio potpuno zdrav. Nije putovao i ostao je sa porodicom u Briselu. Već tada je obavestio uži krug ljudi da se povlači iz nacionalnog tima. Stručnom štabu nije hteo da javi.

Kada ga je Van Bomelov pomoćnik sinoć obavestio da ustane sa klupe i da se zagreje za ulazak u igru u 76. minutu, odbio je. Rekao je da treba da uđe Hugo Kajpers koji se reprezentaciji odazvao iz dalekog Meksika i da momak zaslužuje da uđe. Svima na klupi je bilo jasno da to znači i kraj Lukakuove reprezentativne karijere, ali Van Bomel ipak nije imao hrabrosti da to prizna pred kamerama.

Lukaku je sam izabrao kada i kako da ode. Jutros je na Instagramu podelio nekoliko fotografija i započeo poruku sa: „16 godina...”.

Nije to više ona sila prirode koja je uterivala strah u kosti štoperima, ali u istoriji Belgije i reprezentativnog fudbala ostaje upamćen kao veliki. U fudbalskom, ne samo u gabaritnom smislu. Možda fudbal i ide u tom pravcu da će „devetkama” Romeluove konstitucije i stila biti sve teže da se izbore za svoje mesto pod suncem, ali svako vreme ima svoje trendove i junake.

Među golgeterskim predatorima svetskog fudbala u poslednjih petnaestak godina, Romelu Lukaku ostaje kao jedan od najutentičnijih. Često to nije bilo lepo za gledati, ali često je bilo moćno.


tagovi

Romelu LukakuReprezentacija Belgije

Sledeća vest