
Noć kada je oživeo mit od kog podilazi jeza: Boka Juniors zatresla Južnu Ameriku posle 19 godina
Vreme čitanja: 8min | ned. 22.11.26. | 01:33
Najpopularniji argentinski klub osvojio Kopa Sudamerikanu i prigrlio prvi veliki međunarodni trofej od 2007. godine
Za mnoge od nas sa ove strane okeana, daleko od oskudnih ulica La Boke i buke koju samo Južna Amerika ume da proizvede, Boka juniors je bila prvi tajni savez sa fudbalom, onda kada se u detinjstvu krišom ostajalo budno do duboko u noć, sa utišanim CRT televizorom, dok su se na drugom kraju sveta rađale priče koje zvuče previše mitske da bi bile stvarne. U tim godinama svako ko je ikada zavoleo loptu morao je da čuje za Bombonjeru, za Rikelmeove spore korake koji zaustavljaju vreme i Palermove nemoguće golove, za plavo-žutu reku ljudi koja umire uživajući u svojoj autodestruktivnosti.
Onda čovek (uglavnom) odraste, život ga odvede na drugu stranu, a evropski fudbal svojim novcem, glamuroznim spektaklima i neprekidnim ritmom ga natera da zaboravi na tu daleku strast. Međutim, nikada potpuno. Negde u podsvesti ostaje taj mit, uspomena na fudbal koji nije morao da bude savršen i najkvalitetniji na svetu. I onda dođe jedna ovakva noć, ludnica od grada zvana Barankilja, jedan 21. novembar 2026. godine, i sve se vrati. Boka juniors je savladala Atletiko Mineiro 2:0 (1:0), osvojila Kopa Sudamerikanu i posle 19 godina osvojila jedan veliki međunarodni trofej.
Izabrane vesti
Možda će neko reći da je ovo samo drugo po značaju klupsko takmičenje u Južnoj Americi, kontinentalni pandan Ligi Evrope. Možda će podsetiti da Boka sa svojih šest titula u Kopa Libertadoresu i dalje čeka sedmu, onu koju sanja još od 2007. godine. I sve će to biti tačno. Ali pokušajte da objasnite značaj trofeja navijačima koji su godinama gledali kako njihov klub gubi ono što je nekada osvajao skoro po pravilu. Ili onima koji su odrastali uz priče o velikim generacijama, a nikada nisu doživeli da njihova Boka osvoji međunarodni pehar.
Za njih je ovo mnogo više od običnog trofeja. Ovo je kraj jednog predugog čekanja. Punih 18 godina, dva meseca i 25 dana prošlo je od 27. avgusta 2008. godine, kada je Boka osvojila Rekopu Sudamerikanu, južnoamerički pandan evropskom Superkupu. A od poslednjeg trijumfa u Kopa Libertadoresu, najprestižnijem klupskom takmičenju na kontinentu, prošlo je čak 19 kalendarskih godina.
Bilo je to 20. juna 2007. godine, kada je generacija predvođena Huanom Romanom Rikelmeom u finalu pregazila brazilski Gremio. Posle 3:0 na Bombonjeri, Boka je slavila i u Porto Alegreu sa 2:0, za ukupnih 5:0, što je ostalo najubedljivije finalno slavlje u istoriji Kopa Libertadoresa. Rikelme je tada bio apsolutni gospodar terena, čovek oko kog se okretao čitav jedan fudbalski svet.
Ironija sudbine je što je upravo taj Rikelme, danas predsednik kluba, morao da dočeka skoro dve decenije da Boka ponovo osvoji međunarodni trofej. Između te dve noći stalo je mnogo razočaranja. Izgubljena finala Libertadoresa 2012. protiv Korintijansa, 2018. protiv najvećeg rivala River Plejta i 2023. protiv Fluminensea. Posebno je boleo onaj madridski poraz od Rivera, u utakmici koja je za mnoge Argentince predstavljala vrhovni sportski događaj milenijuma.
A onda je usledila i potpuna domaća suša. Od 2022. godine Boka nije osvojila nijedan trofej. Klub čija je vitrina jedna od najbogatijih u svetskom fudbalu gotovo četiri godine nije imao šta da slavi. I sada, kao da je neko odlučio da joj odjednom vrati sve izgubljene radosti, Boka je za samo dve sedmice osvojila dva pehara.
Prvo je sedmog novembra na Bombonjeri savladala Defensu i Hustisiju sa 1:0, golom Enera Valensije u poslednjem minutu, i postala prvak Argentine. A onda je dve sedmice kasnije u Kolumbiji stigla i međunarodna kruna. Od kluba koji je godinama gledao tuđa slavlja do osvajača dva velika trofeja za četrnaest dana. Teško je zamisliti lepši novembar za napaćene navijače plavo-žutih.
A koliko su samo čekali ovu priliku, najbolje govori ono što se prethodnih dana događalo u Barankilji. Oko 40.000 pristalica Boke doputovalo je u Kolumbiju, pretvorivši grad na obali Karipskog mora u svojevrsnu ispostavu Buenos Ajresa. Na stadionu "Metropolitano Roberto Melendes", koji prima približno 65.000 gledalaca, prema procenama je između 75 i 80 odsto tribina bilo naklonjeno argentinskom velikanu.
Boka je svih 12.000 ulaznica namenjenih svojim navijačima na severnoj tribini rasprodala u rekordnom roku, a hiljade njenih pristalica potom su kupovale karte za neutralne sektore i lože. Sa druge strane, Atletiko Mineiro imao je podršku tek nekoliko hiljada navijača pristiglih iz Brazila. Čak su i brojni Kolumbijci navijali za argentinski tim, sećajući se velikih zemljaka koji su kroz istoriju nosili dres Boke, poput Oskara Kordobe, Horhea Bermudesa i Maurisija Serne.
Među hiljadama ljudi koji nisu želeli da propuste istorijski trenutak bio je i Huan Martin del Potro. Nekadašnji osvajač Ju-Es opena, poznat kao strastveni navijač Boke, doputovao je u Barankilju kako bi sa tribina podržao voljeni klub. Televizijske kamere zabeležile su ga kako slavi golove, a snimci su brzo obišli društvene mreže.
Ipak, koliko god da je ambijent podsećao na Bombonjeru, Boka je morala da uradi ono zbog čega su svi ti ljudi prevalili toliki put. Da pobedi. I nije dugo čekala da pokaže da je spremna. Već u trećem minutu dogodila se scena koja je mogla da uđe u istoriju kao jedan od najvećih promašaja nekog kontinentalnog finala. Sebastijan Vilja je centrirao, golman Atletiko Mineira Everson neshvatljivo ispustio naizgled bezopasnu loptu, a ona pala pravo pred Migela Merentijela. Urugvajac se našao na nekoliko metara od potpuno praznog gola, ali je uspeo da pogodi prečku!
U takvim utakmicama promašaji umeju skupo da se plate, ali Boka nije dozvolila da je taj trenutak poremeti. Santijago Askasibar je ubrzo zatresao mrežu posle akcije Sebastijana Vilje, međutim pogodak je poništen zbog ofsajda. Ipak, nije prošlo mnogo vremena pre nego što je argentinski vezista ponovo došao u centar pažnje. Igrao se 16. minut kada je Tomas Aranda pokušao da šutira, jedan od defanzivaca brazilskog tima blokirao njegov udarac, a odbijena lopta završila pravo pred Askasibarom. Ovoga puta nije bilo dileme. Usledio je precizan udarac u levi gornji ugao Eversonovog gola i erupcija na tribinama Metropolitana.
©Reuters (Navijači Boke Juniors na ulicama Buenos Ajresa)Boka je povela 1:0, a desetine hiljada njenih navijača dobile su prvi opipljivi razlog da poveruju da je devetnaestogodišnjem čekanju došao kraj. Na klupama dva rivala sedela su dvojica argentinskih stručnjaka, Eduardo Domingez na strani Atletiko Mineira i Rodolfo "Vasko" Aruabarena na strani Boke. Međutim, za razliku od svog sunarodnika, Aruabarena je imao posebno ličan razlog da priželjkuje ovakav rasplet.
Nekadašnji levi bek Boke već je osvojio šest trofeja sa klubom, tri kao fudbaler i tri kao trener. Među igračkim trofejima posebno mesto zauzima Kopa Libertadores iz 2000. godine, kada je u prvoj utakmici finala protiv Palmeirasa postigao oba pogotka za remi 2:2. Četvrt veka kasnije, u potpuno drugačijoj ulozi, dobio je priliku da ponovo ispiše veliku stranicu klupske istorije.
A za završni udarac Brazilcima pobrinuo se upravo čovek koji je na početku utakmice promašio nemoguće. Tek što je počelo drugo poluvreme, Boka je izvela brz napad, Sebastijan Vilja ponovo učestvovao u kreiranju prilike, a Migel Merentijel ovog puta nije pogrešio. U 48. minutu matirao je Eversona i povisio na 2:0. Prešao je put od tragičara do junaka za manje od jednog poluvremena. Od pogođene prečke pored praznog gola do pogotka koji je praktično odlučio finale. Za napadača kog navijači zovu "La Bestija" teško je zamisliti bolji način da se iskupi.
Preostalo je još samo da vreme iscuri. Da prođu minuti koji za one što čekaju skoro dve decenije traju mnogo duže nego za bilo koga drugog. A kada je urugvajski sudija Andres Matonte označio kraj, slavlje je moglo da počne. Boka juniors je postala prvi klub u istoriji sa tri trofeja Kopa Sudamerikane. Do ove večeri delila je rekord sa Independijenteom, Lanusom, Atletiko Paranaenseom, Independijente del Valjeom i LDU Kitom, koji su imali po dva trofeja. Sada je jedina na vrhu. Uz šest titula u Kopa Libertadoresu, Boka je još jednom potvrdila zašto njeno ime zauzima posebno mesto u istoriji južnoameričkog fudbala.
©ReutersPosebno emotivna bila je ovo noć i za kapitena Leandra Paredesa. Svetski šampion sa Argentinom iz Katara 2022, dvostruki osvajač Kopa Amerike i čovek koji je godinama igrao na najvećoj evropskoj sceni, vratio se u matični klub kako bi ponovo osetio nešto što evropski trofeji ne mogu sasvim da zamene. Paredes je još kao tinejdžer sa Bokom osvojio argentinsku Aperturu 2011. i nacionalni kup u sezoni 2011/12, a početkom ovog novembra stigao je i do trećeg trofeja. Sada je podigao četvrti, svoj prvi međunarodni klupski pehar u karijeri.
Za Aruabarenu ovo je bio sedmi trofej sa Bokom, četvrti trenerski i prvi međunarodni osvojen sa klupe. Za Rikelmea, nekadašnjeg fudbalskog mađioničara i današnjeg predsednika, potvrda da se Boka konačno vraća tamo gde njeni navijači smatraju da pripada. Naravno, najveći san još nije ostvaren. Šestostruki šampion Južne Amerike i dalje čeka sedmu titulu u Kopa Libertadoresu. Od one čuvene 2007. godine, kada je Rikelme dirigovao pobedom nad Gremiom, prošlo je skoro 20 godina. Ta opsesija neće nestati zbog osvajanja Sudamerikane, niti će bilo ko na Bombonjeri prestati da sanja najveći kontinentalni pehar.
©ReutersAli ova pobeda Boki otvara vrata i Kopa Libertadoresa 2027. godine. Tamo će imati priliku da nastavi ono što je u Barankilji započela. I možda baš zato ova noć ima toliku težinu. Ne zato što je Boka osvojila najveći mogući trofej, već zato što je konačno prekinula niz godina u kojima je sve češće živela od uspomena na vremena kada je bila strah i trepet za čitavu Južnu Ameriku.
Odrasle su generacije koje nikada nisu videle Boku kao međunarodnog šampiona. Neki od navijača koji su kao deca gledali Rikelmea i Palerma sada na stadion dolaze sa sopstvenom decom. Oni mlađi slušali su priče o Karlosu Bjankiju, velikim finalima i noćima kada je plavo-žuti dres predstavljao nepobediv simbol kontinentalnog fudbala. Sada konačno imaju svoju priču.
A mi sa ove strane okeana, koji smo u međuvremenu naučili da merimo fudbalsku veličinu milijardama, transferima, televizijskim pravima i svetlima evropskih metropola, dobili smo podsetnik na ono što nas je nekada privlačilo južnoameričkoj igri. Na onu neobjašnjivu strast, na ljude kojima fudbalski klub nije samo zabava za vikend, nego deo porodičnog nasleđa i sopstvenog identiteta. Ovakvi mitovi ne prestaju da postoje kada nestanu trofeji, samo čekaju noć u kojoj će nas ponovo podsetiti zašto smo u njih verovali.








