Veljko Paunović (©Starsport)
Veljko Paunović (©Starsport)

Godina dana Veljka Paunovića

Vreme čitanja: 9min | sre. 18.11.26. | 09:33

Situacija u Fudbalskom savezu Srbije je takva da kada bi čak sad javnost novom aklamacijom izglasala da selektora treba smeniti, to ne bi imao ko da učini

Pre godinu dana, taman u novembru, kada je poveo reprezentaciju Srbije na svoju debitantsku selektorsku utakmicu protiv Engleske na Vembliju, Veljko Paunović je dočekan gotovo kao oslobodilac. Podrška koju mu je narod ove zemlje davao bila je takva da je mogao komotno na predsedničke izbore da izađe. Ali, godina dana je dugačak period, pogotovo kada ogromna očekivanja izrode ogromna razočaranja...

Niko danas ne traži „glavu“ Veljka Paunovića, iako je u 2026. godini upisao jednu pobedu i devet poraza. Srbija je ispisala istorijski najgoru kalendarsku godinu otkako je Čika Dača doneo loptu u ovaj deo sveta. Ali i pored toga, nema vike, nema galame, nema vređanja, nema „toplog zeca“ za selektora, kakvog je, recimo, Piksi Stojković prošao kada je na Evropskom prvenstvu ispao u grupi. I za pohvalu je što srpska fudbalska javnost i pored velikog nezadovoljstva nije krenula da valja Paunovića u katran i perje.

Izabrane vesti

Ipak, od one aklamativne podrške iz novembra 2025. malo šta je ostalo u novembru 2026. Ako je suditi po glasu naroda, deluje da je ta podrška spala na jednu cifru.

Posle godinu dana bio bi red da se podvuče crta i kad bi cvetalo cveće u našem malom fudbalskom preduzeću, a kamoli sada kada kuća gori. U svakom smislu, rezultatskom na terenu i administrativnom.

Situacija u Fudbalskom savezu Srbije je takva da kada bi čak sad javnost novom aklamacijom izglasala da Veljka Paunovića treba smeniti, to ne bi imao ko da učini. Organi FSS-a ne postoje, čeka se signal iz UEFA da se vidi kako će sve funkcionisati dok se ne održe novi izbori za fudbalsku Vladu Srbije. Pa, čak i kada bi u naletu nekog novog razočaranja, kao letos, selektor odlučio da se sam povuče, pitanje je da li bi i ko mogao da izabere novog da se priprema za martovski baraž. Jer, nije uopšte izvesno da će se novi organi FSS-a formirati do marta.

Nego da vidimo, kelnerskim žargonom rečeno, šta smo to mi imali u ovih godinu dana Paunovićevog mandata.

POVRATNICI I MLADE SNAGE

Veljko Paunović (©Starsport)Veljko Paunović (©Starsport)

Nekim romantičarskim vetrovima zaneti, srpski ljubitelji fudbala su očekivali da će Paunović kao mačem da saseče reprezentaciju i da napravi rez, u smislu da će skloniti sve starije igrače i lansirati u orbitu plejadu mladih. Malo je naciju zaneo takav potez Partizana pre godinu i po dana, koji se završio bez ikakvog uspeha, osim donekle finansijskog, samo što klub i reprezentacija nisu isto, niti funkcionišu po istim principima.

Posle godinu dana Paunović je na svojih 12 selektorskih utakmica isprobao 59 igrača. Računajući i momke koji su kao „skrpljena“ ekipa putovali u junu na mečeve sa Zelenortskim ostrvima i Meksikom. Taj levak se polako skupljao kako je vreme odmicalo, pa su tako pozivani, a onda više nisu, recimo Andrija Maksimović, Jovan Milošević, Mijat Gaćinović, Miloš Veljković, Petar Stanić, Veljko Birmančević, Ognjen Mimović, pa čak na kraju, bez obrazloženja, na spisku nije bilo ni Nemanje Gudelja, dok je Predrag Rajković samo rešio da više ne dolazi.

Za neke Paunović, očigledno, misli da ne mogu da pomognu u ovom momentu, da mu se ne uklapaju u koncept, a neki su potrošili poverenje selektora igrama i ponašanjem van terena.

Da li je Srbija za ovih godinu dana dobila neka nova lica, za čim je javnost žudela? Jeste. Možda ne onoliko koliko se narod nadao, ali na kraju su svi upoznali Mihajla Cvetkovića, Stefana Gudelja, Stefana Džodića, Petra Sukačeva, Nikolu Simića, a Paunović je nastavio da poziva Aleksandra Stankovića i da se oslanja na njega.

Zašto na spisku nema Andrije Maksimovića, to je Paunović već objasnio, problem je koliko u maloj minutaži u klubu, toliko i u načinu kako mladi fudbaler doživljava poziv u mlađe selekcije. Ono gde jeste selektor iznenadio je gotovo nikakva šansa za Vasilija Kostova (šest minuta u Ligi nacija), iako talentovani vezista igra redovno za Crvenu zvezdu, kako na domaćoj, tako i na evropskoj sceni. Zaslužio je Kostov veće poverenje i tu nema dileme. Pogotovo što srpski vezni red na većini utakmica nije uspevao da čestito prenese loptu preko pola.

S druge strane, Paunović je uspeo da vrati u reprezentaciju nekoliko starijih igrača, koji u prethodnom periodu nisu igrali. Počev od braće Sergeja i Vanje Milinković-Savića do kapitena Dušana Tadića, koji je pokazao da još može da bude dragocen srpskom timu i da mu pravi naslednik još nije stasao.

Kada je Veljko Paunović postao selektor dosta se potencirala priča o njegovim zlatnim orlićima sa Novog Zelanda, pa se govorilo da imaju protekciju kod njega, ali vreme je pokazalo da su polako, od početnog pozivanja, otpali sa spiska i Miloš Veljković i Mijat Gaćinović, pa se sam precrtao Rajković, dok, recimo, Milan Gajić nikada nije dobio poziv, iako Srbija kuburi sa bekovskim pozicijama. Od svih zlatnih orlića, tu su i dalje braća Milinković-Savić, Andrija Živković, Srđan Babić, Nemanja Maksimović, koje bi pozivao i bilo koji drugi selektor.

PAD KVALITETA

Ono zašta Veljko Paunović nije i ne može da bude kriv je veliki pad kvaliteta kod vodećih srpskih fudbalera. Njihov fudbalski vrhunac je prošao, nisu još za staro gvožđe, ali mnogi od njih danas ne mogu ono što su mogli pre Katara.

Recimo, pre pet godina, u novembru 2021. je čuvenu utakmicu Portugalija – Srbija (1:2) za put na Mundijal igrao tim: Rajković – Milenković, Veljković, Pavlović – Živković, Gudelj, Lukić, Kostić – Tadić, S. Milinković-Savić – Vlahović. I sa klupe su ušli Mitrović, Jović, Radonjić i Spajić.

Skoro 90 odsto ovog tima je i dalje tu ili bi bio tu da iz svojih razloga Rajković nije odustao letos od nastupa za reprezentaciju, a Dušan Vlahović nikako da se pojavi. Samo što pet godina kasnije dobar deo nabrojanih fudbalera nije na najvišoj tački karijere kao što su bili tada kada su mogli usred Lisabona da pobede Kristijana Ronalda i ekipu. Tada smo gledali rapsodiju na terenu, a u poslednje dve godine, najpre kod selektora Dragana Stojkovića gde je počeo taj trend, koji Paunović nije uspeo da preokrene, čak ni da zaustavi, gledali smo Srbiju koju tamburaju Engleska, Nemačka, Holandija, Grčka, pa čak u dve utakmice ne može ni Albaniji da da gol.

Starijima krštenica žuti, a novih mladih snaga koje bi mogle da ih naslede, nema u dovoljnoj meri, niti su još spremni da preuzmu poluge reprezentacije. Ili im, legitimno je i to mišljenje, Paunović ne veruje dovoljno. I onda obrni-okreni, hvata se za starije igrače kao za slamku spasa. A, oni nisu isti igrači kakvi su bili.

POVUČENA OSTAVKA

Za Veljka Paunovića i srpski reprezentativci i ljudi iz Fudbalskog saveza Srbije kažu da je neverovatno posvećen, da je 24 časa u poslu, da se daje do krajnjih granica. Uostalom, za ovih godinu dana je bio na više utakmica domaće lige nego prethodni selektor za ceo svoj mandat. Na Paunovićevo davanje sebe reprezentaciji Srbije niko nema nijednu zamerku. Ali i pored najboljih namera, negde nešto ne funkcioniše. Pokazuje to ovaj crni niz od marta do danas.

Paunović za godinu dana mandata nije uspeo nijednom da skupi sve najbolje igrače na jedno mesto. Protiv povreda se ne može, ali utisak je da odnos fudbalera prema dresu reprezentacije nije onakav kakav je selektor očekivao da će biti. Pa je u to ime podelio igračima i kodeks ponašanja, koji je, izgleda, malo ko otvorio.

Selektor se ni ne seća kada je poslednji put uživo video Vlahovića, sidro je digao Rajković, dok Andrija Maksimović i Ognjen Ugrešić, ako je tumačiti Paunovićeve reči, ne bi da se kale kroz mladu reprezentaciju, kroz koju su prošli i Vidić i Matić i Ivanović i Kolarov i Tošić i gotovo svi igrači od imena u ovoj zemlji. Greh je napravio i Ognjen Mimović, koji je posle Meksika nestao sa spiska, iako je pre toga bio startni desni bek protiv Engleske u Lonodnu i Španije u Viljarealu. Za poslednje okupljanje nije pozvan, iako drugog beka na spisku nije bilo.

Junski slom, kada je 90 odsto igrača odbilo da dođe na okupljanje, a neki od mlađih došli pa zatražili sa pola puta ka Meksiku da se vrate za Beograd, potpuno je skrhao Paunovića, da je na kraju podneo ostavku. Kasnije se predomislio, rešio da se bori do kraja, ali posledice takvih lomova moraju da ostanu. I unutar selektora i u međuljudskim odnosima.

Uoči početka Lige nacija Paunović je rekao da neće da troši ničije vreme, pa ni svoje. Nakon poraza od Grčke izgledao je na konferenciji za medije kao vrlo uznemiren čovek, koji teško odlučuje da li će nešto da kaže i šta da kaže. Jasno je kao dan da nema gotovo ništa čime bi mogao da bude zadovoljan. Zato, da li će ostati da čeka mart i baraž, kao neku poslednju šansu da se Srbija pomeri sa mrtve ili sa nulte tačke, sa morskog dna na koje je potonula u Volosu, samo on zna.

NEMA POMAKA

Srpska fudbalska javnost, tradicionalno nestrpljiva i nervozna, pokazala je prema Paunoviću vanredno poštovanje i strpljenje. Nekog drugog bi, verovatno, jurili bakljama i vilama po ulicama posle devet poraza u deset utakmica u kalendarskoj godini, ali u javnom prostoru niko selektora nije prozvao, čak ni zatražio njegov odlazak. Možda smo kao društvo počeli malo da se menjamo, možda je svima malo glupo da sada prozivaju čoveka kojeg su do skoro dizali u nebesa i zvali da dođe, a možda je i do toga što je poslednjih meseci u Srbiji bilo daleko bitnijih životnih tema od „najvažnije sporedne stvari na svetu“.

Kada se pogleda semafor posle godinu dana, vidi se da u Paunovićevoj Srbiji ništa ne funkcioniše. Ni napad, koji na nekim utakmicama gotovo da nije dobacio loptu do protivničkog golmana, pa ni odbrana, koja je u proseku primala dva gola u Ligi nacija, a trpela sijaset šuteva protivnika. Jedino su golmani zaslužili da im se skine kapa.

Nema veze i nula bodova (nije baš da nema veze, ali hajde), ne bi bilo strašno i da je Srbija ispala u Ligu B, jer je ispadala i Engleska, samo da postoji bar neka naznaka da nešto ide u pozitivnom smeru. Posle poraza od Holandije u Ajndhovenu, iako je to bio četvrti u takmičenju zaredom, fudbalska javnost je aplaudirala i poručila „sviraj to ponovo, Paune“. A, onda je došla Nemačka, pa Grčka i Orlovi su izgledali još gore nego na početku Lige nacija.

Posle svih tih poraza Srbija izgleda kao tim koji više ni ne veruje u sebe. Sva ta teorija kako je dobro kada te lagano tuku Nemci i Holanđani, jer se iz toga uči, pila bi vodu kada bi to bilo usput, jednom-dvaput godišnje, pa dođe kao neka provera prolaznog vremena. Ali kada godinu dana trpiš samo udarce, iz toga ama baš ništa dobro ne može da izađe. Sa ovako niskim ili nepostojećim samopouzdanjem, a uz nepostojeću igru na protivničkoj polovini terena, Orlovi bi danas imali problem da pobede i tim iz četvrtog šešira.

SREĆA U NESREĆI

Slede u narednih 20-ak dana dva bitna žreba za Srbiju. Pa i za Paunovića. Najpre će se u petak saznati protiv koga će Orlovi igrati u baražu za opstanak u Ligi nacija A. Mogući protivnici su Slovenija, Bosna i Hercegovina, Mađarska i Republika Irska. Slobodno možemo da priznamo da protiv bilo koga od njih naša reprezentacija neće biti favorit. Neće ni debeli autsajder, ali nemamo prava, ko god da bude sa druge strane terena, da ga gledamo sa visine.

Ali, ako smo konstatovali da je sad već završena Liga A bila prejako društvo za Orlove u ovom momentu, eto, u martu će biti šansa da ih vidimo na terenu protiv tima iz šešira ispod. Da vidimo da li je „kvar“ u tome.

Drugo, 6. decembra u Belfastu biće održan žreb za kvalifikacije za Evropsko prvenstvo. Srbija će biti u drugom šeširu. Ukoliko upadne u grupu sa četiri tima, naš državni tim će kvalifikacije početi tek u septembru. Znači, imaće do tada dva meča baraža u martu i dve prijateljske utakmice u junu da potroši još neko vreme u potrazi za igrom, ravnotežom na terenu, idealnih 11.

Pitanje je samo ima li i dalje dovoljno poverenja da Veljko Paunović ipak može da probudi grogirane Orlove do septembra, jer je i sam „sto puta“ rekao da je plasman na Evropsko prvenstvo prioritet svih prioriteta. Veruje li i dalje Srbije u njega i da li i on sam veruje u sebe da celu situaciju može da okrene naglavačke.


tagovi

Veljko Paunovićfudbalska reprezentacija Srbije

Sledeća vest