Jezivo poznato: Srbija u sopstvenom “Danu mrmota”

Vreme čitanja: 10min | uto. 17.11.26. | 10:58

Kod Petkovića ste bez gledanja mogli da nabrojite celu poslednju liniju. Kod Muslina napadački trio. Kod Antića gotovo čitav tim

Rezultat u Grčkoj gotovo da je bio sporedna stvar. Mnogo veći problem posle šest utakmica u Ligi nacija je činjenica da Srbija i dalje deluje kao reprezentacija bez jasnog pravca.

Izabrane vesti

To je suštinski problem. Ne jedan loš dan, jedna pogrešna postava ili jedan taktički promašaj. Posle šest utakmica ostala su ista pitanja sa kojima je ovaj ciklus i počeo. Kakav identitet Srbija želi da izgradi? Koji igrači odgovaraju tom identitetu? Ko čini okosnicu reprezentacije? I kakav je plan da ona bude bolja za dve ili četiri godine?

Kada se sve stavi u širi kontekst, sličnosti sa prethodnim ciklusom teško je ignorisati. Da ste iz poslednjih meseci Piksijevog mandata pravo prebačeni na utakmicu protiv Grčke u Volosu, ironično, jedino što bi vam govorilo da gledate neku drugu reprezentaciju bili bi Sergej Milinković Savić i Dušan Tadić na terenu. Sve ostalo bilo je jezivo poznato. Isti problemi u kontroli utakmice. Ista spora progresija lopte. Ista lakoća sa kojom protivnici zatvaraju centralne zone i oduzimaju Srbiji prostor.

Tokom ovog ciklusa bilo je trenutaka kada je delovalo da reprezentacija ipak ide u drugom smeru. Gostovanje u Grčkoj vratilo je gotovo sve stare dileme. Ne toliko zbog samog poraza, koliko zbog utiska da Srbija nije naučila gotovo ništa iz svojih grešaka i da je ostala zaglavljena u sopstvenom „Danu mrmota“.

SUMNJE OKO SISTEMA

Kada je Veljko Paunović preuzeo reprezentaciju, rekao je da želi tim koji će se kretati između 4-2-3-1 i 4-3-3. Na papiru je to delovalo kao osveženje. Problemi Srbije sa trojicom pozadi već su bili očigledni. Ekipa je bila jednodimenzionalna u napadu, teško je kontrolisala sredinu terena i jednostavno joj je bio potreban još jedan vezni igrač ako je želela da igra više fudbala, a manje da se oslanja na improvizaciju.

Jedina ozbiljnija mana takve ideje bio bi Strahinja Pavlović. U sistemu sa trojicom štopera dobija mnogo više slobode da iznese loptu i probije prvu liniju presinga, a Srbija nema mnogo igrača sa takvim kvalitetima.

Međutim, ideja o četvorici pozadi nije dugo trajala. Već protiv Holandije, Paunović se vratio na trojicu štopera, a u poslednje dve utakmice Srbija je ponovo izgledala kao da se vratila starim navikama. Sa njima su se vratili i stari problemi.

Zašto? Da li zbog povreda, nedostatka vremena ili jednostavno zato što nije verovao da ekipa može da igra na taj način? Na to nikada nismo dobili odgovor.

Ali možda ni sama formacija nikada nije bila suština. Trojica pozadi nisu problem sama po sebi. Problem nastaje kada sistem dodatno istakne ograničenja igrača koje imate, umesto njihove najveće kvalitete.

To je danas važnije nego ikada. U modernom fudbalu prostora i vremena ima sve manje. Presing je organizovaniji, intenzitet veći, a svaka tehnička ili taktička slabost mnogo brže dolazi do izražaja.

Ako u golmanu, poslednjoj liniji i veznom redu nemate dovoljno igrača koji mogu da iznesu loptu ili progresivnim dodavanjem pomere igru unapred, svaki napad počinje pod pritiskom. Ako napadači ne predstavljaju pretnju u prostoru iza poslednje linije, protivnik može da brani znatno agresivnije i sa mnogo manje rizika.

Zato je razumevanje profila igrača danas možda i najvažniji deo trenerskog posla. Formacija je samo polazna tačka. Sistem treba da bude prilagođen igračima koje imate, a ne da igrači budu prilagođeni sistemu. Upravo tu nastaje razlika između ideje koja postoji na tabli i one koja može da funkcioniše na terenu.

MODERNI FUDBAL I IDENTITET

Nikada nije bilo teže biti prosečna reprezentacija. Trenerski nivo u međunarodnom fudbalu nikada nije bio viši, razlike se sve češće prave u detaljima, a gotovo svaka ozbiljna selekcija danas ima jasno definisan način igre. Neke dominiraju kroz posed, druge kroz presing, neke žive od tranzicije, a neke od direktnog fudbala. Zajedničko im je jedno. Znaju šta žele da budu i biraju igrače koji tom identitetu odgovaraju.

To je upravo pitanje na koje Srbija ni posle šest utakmica nema odgovor.

Srbija nije izgledala kao reprezentacija koja želi da napada. U šest utakmica prosečno je uputila 7,5 šuteva, svega 3,2 u okvir gola i postigla 0,7 golova po meču. To jednostavno nije učinak ekipe koja konstantno uspeva da stvara prilike.

Nije izgledala ni kao reprezentacija koja želi da kontroliše utakmice kroz posed. Prosečan posed lopte iznosio je svega 32 odsto. U protivničkoj polovini Srbija je u proseku kompletirala samo 99 uspešnih dodavanja uz tačnost od 67,4 odsto. Poređenja radi, čak je i Turska, koja je grupu završila bez osvojenog boda, imala 217 uspešnih dodavanja u protivničkoj polovini uz uspešnost od 80,7 odsto.

Ako već nije želela da dominira loptom, očekivalo bi se da bude opasna u tranziciji. Međutim, tokom cele Lige nacija Srbija je zvanično zabeležila svega pet kontranapada. Manje od jednog po utakmici.

Ako napad nije bio dovoljno opasan, odbrana je bila još veći problem. Srbija je protivnicima dopuštala prosečno 24,3 šuta i čak 2,85 očekivanih golova po utakmici. Protivnici su u proseku čak 41,8 puta ulazili u njen kazneni prostor, dok je Srbija do protivničkog šesnaesterca dolazila znatno ređe. Protiv Nemačke je za 180 minuta ušla u kazneni prostor svega 11 puta. Jedini izuzetak bilo je gostovanje u Holandiji, gde je taj broj porastao na 26.

Identitet ne znači da morate da imate 70 odsto poseda ili da igrate najlepši fudbal. Identitet znači da iz utakmice u utakmicu prepoznajete isti obrazac igre i da za njega birate odgovarajuće profile igrača. Posle šest utakmica, upravo je to nedostajalo Srbiji.

Zato je danas mnogo lakše reći šta Srbija nije nego šta zapravo jeste.

PROFILISANJE IGRAČA

Imati ideju je jedno. Prepoznati koji igrači mogu da je sprovedu u delo nešto sasvim drugo.

Njegov najviši nivo nije samo prepoznavanje kvaliteta, već razumevanje kako taj kvalitet može da dođe do punog izražaja u drugačijoj ulozi. Filip Kostić je tako od prosečnog krila, bar u jednom trenutku karijere, postao jedan od najboljih krilnih bekova u Evropi. Ne treba ići ni tako daleko. U Superligi je Radmir Koković pomerio Janka Jevremovića sa krila u vezni red i dobio jednog od najboljih veznih igrača lige ove sezone.

Mnogo češće, međutim, profilisanje se svodi na usklađivanje ideje i profila igrača. Svaki način igre traži određene karakteristike. Tranzicioni fudbal zahteva igrače koji konstantno napadaju prostor iza poslednje linije. Izgradnja napada od golmana zahteva igrače sposobne da pod pritiskom progresivnim pasom ili vođenjem lopte eliminišu prvu liniju presinga. Kada tog spoja nema, sistem vrlo brzo počinje da radi protiv sopstvenih igrača.

Posle šest utakmica teško je reći da je upravo to jedna od jačih strana Veljka Paunovića.

Izbor protiv Grčke bio je možda i najbolji primer. Ako je plan bio da Srbija gradi napad od poslednje linije, teško je objasniti zašto nijedan igrač u golmanu i poslednjoj liniji nije poznat upravo po progresiji lopte. Ni vezni red nije ponudio mnogo više. Nemanja Maksimović i Saša Lukić bili bi među poslednjim izborima ako su progresivno dodavanje i kreativnost osnovni zahtevi te uloge.

Takvim izborom igrača Srbija je sama sebi postavila ograničenja pre nego što je utakmica i počela.

Slična priča važila je i za napad. Srbija je igrala sa ofanzivnim veznim i dvojicom napadača, ali bez igrača koji konstantno napadaju prostor iza poslednje linije ili imaju fizički profil za takvu ulogu. Ironično, Aleksandar Mitrović je posle utakmice rekao da je plan bio da Srbija igra iz tranzicije.

Zbog toga je Mitrović ponovo često dolazio duboko po loptu, umesto da bude tamo gde pravi najveću razliku. Ne nužno zato što je to bio plan, već zato što lopta jednostavno nije stizala do njega u opasnim zonama i sistem je počeo da se raspada.

Srbija je na kraju dobila upravo ono što je i sastavila. Tim koji nije mogao pouzdano da iznese loptu iz poslednje linije, teško je stvarao višak kroz sredinu i gotovo da nije pretio prostorom iza protivničke odbrane. Takav spoj profila ostavio je Srbiju bez dovoljno načina da ugrozi dobro organizovanog protivnika.

To potvrđuju i brojke. Srbija je utakmicu završila sa svega 0,14 očekivanih golova, što je možda i najbolji pokazatelj da izbor profila igrača jednostavno nije pratio ideju s kojom je izašla na teren.

UTAKMICA PROTIV HOLANDIJE

Upravo zato je utakmica protiv Holandije toliko odskakala od ostatka ciklusa.

Srbija je konačno imala profile koji su se međusobno dopunjavali. Vanjina duga lopta, Pavlovićeva progresija kroz vođenje, Stankovićev raspon dodavanja i Cvetkovićeva sposobnost da napadne prostor iza poslednje linije dali su reprezentaciji dimenzije koje su joj nedostajale tokom većeg dela Lige nacija.

To je promenilo i uloge ostalih. Pošto je progresija dolazila iz poslednje linije, Lazar Samardžić više nije morao da se spušta po loptu do štopera. Primao je između linija, bliže protivničkom golu, gde njegove kvalitete najviše dolaze do izražaja. Istovremeno je Cvetković svojim kretanjem konstantno pretio dubini i terao poslednju liniju protivnika da razmišlja o prostoru iza sebe.

Nijedan od tih igrača nije sam rešio probleme Srbije. Ali, zajedno su promenili način na koji je reprezentacija funkcionisala. Lopta je lakše dolazila u završnu trećinu, napadi su imali više različitih rešenja, a Srbija je delovala kao tim sa mnogo jasnijom idejom.

Ta utakmica nije bila savršena. Ali jeste ponudila temelj. Pokazala je kako Srbija može da izgleda kada se ideja gradi oko profila igrača, umesto da se profili pokušavaju ugurati u unapred zadat sistem.

Upravo zato je teško razumeti zašto taj meč nije postao polazna tačka za nastavak ovog ciklusa.

IZGRADNJA OKOSNICE

Ako se vratimo na reprezentacije Radomira Antića, Ilije Petkovića ili Slavoljuba Muslina, jedna stvar im je bila zajednička. Imale su okosnicu. Kod Petkovića ste bez gledanja mogli da nabrojite celu poslednju liniju. Kod Muslina napadački trio. Kod Antića gotovo čitav tim.

To ne znači da su te reprezentacije bile savršene. Daleko od toga. Ne znači ni da su svi ti selektori bili dobri. Nisu. Ali su razumeli koliko je kontinuitet važan u reprezentativnom fudbalu. Veze između igrača ne nastaju na okupljanjima od nekoliko dana. One se grade iz utakmice u utakmicu.

A to ponekad znači da ekipi morate dozvoliti da greši zajedno.

Upravo se zato mandat Siniše Mihajlovića danas često pogrešno posmatra. Dušan Tadić i Aleksandar Mitrović nisu odmah izgledali kao tandem koji će godinama nositi reprezentaciju. Srbija se nije plasirala na veliko takmičenje, ali su dobili vreme da zajedno igraju, greše i razviju odnos koji je kasnije postao jedan od temelja reprezentacije. Takve stvari ne mogu da se ubrzaju.

Naravno da postoje povrede, umor i potreba za rotacijom. Ali rotacija nije isto što i odsustvo okosnice. Posle šest utakmica i dalje nije sasvim jasno ko danas čini prvih jedanaest Srbije. Od golmana do centarfora ostalo je previše otvorenih pitanja.

To pitanje postaje još ozbiljnije kada se pogleda starosna struktura ekipe. Srbija bi trebalo da gradi reprezentaciju za Evropsko prvenstvo 2028. godine, a čak devetorica igrača starijih od 30 godina odigrala su značajnu minutažu tokom ovog ciklusa:

Srđan Babić (30) – 406 minuta

Nemanja Gudelj (35) – 385 minuta

Dušan Tadić (37) – 356 minuta

Nemanja Maksimović (31) – 314 minuta

Sergej Milinković Savić (31) – 311 minuta

Andrija Živković (30) – 307 minuta

Saša Lukić (30) – 270 minuta

Filip Kostić (34) – 198 minuta

Aleksandar Mitrović (32) – 91 minut

Ukupno su igrači stariji od 30 godina odigrali 42,4 odsto svih minuta Srbije u ovoj Ligi nacija.

Iskustvo nikada nije problem. Problem nastaje kada ono postane osnova dugoročnog planiranja. Ako reprezentaciju koja bi vrhunac trebalo da dostigne 2028. godine gradite tako da skoro polovina svih minuta odlazi na igrače starije od 30 godina, onda je teško tvrditi da je budućnost zaista počela da se gradi.

NEUJEDNAČENI KRITERIJUMI

Veljko Paunović je više puta govorio o minutaži, formi i tome da igrači moraju da zasluže poziv u reprezentaciju. To bi bio sasvim opravdan kriterijum kada bi važio za sve.

Posle šest utakmica, međutim, teško je reći da je tako. Kakva je razlika između situacije Koste Nedeljkovića u Rendžersu i Ognjena Mimovića u Fenerbahčeu? Kako Andrija Maksimović, koji već dobija minute u Bundesligi i Ligi šampiona, još nije pokazao dovoljno, dok su igrači iz liga nižeg intenziteta poput Katara ili Ujedinjenih Arapskih Emirata i dalje sigurni izbori?

Upravo zato ostaje utisak da Srbija nije u potpunosti iskoristila ovaj ciklus. Liga nacija nije bila samo borba za rezultat. Bila je i prilika da se pronađu nova rešenja, posebno na krilnim pozicijama, gde Srbija već duže vreme traži odgovore. Ako ne tada, kada?

Problem nije u tome što će se neko složiti ili ne složiti sa pojedinačnim pozivima. Problem je što posle šest utakmica i dalje nije jasno koji kriterijumi zapravo određuju izbor reprezentativaca. A bez jasnih kriterijuma teško je graditi kontinuitet, planirati razvoj tima ili igračima poslati jasnu poruku šta se od njih očekuje.

ŠTA DALJE?

Liga nacija pružila je Srbiji priliku da uradi tri stvari. Da uvede novu generaciju igrača, izgradi tim sa jasnom okosnicom i počne da razvija prepoznatljiv način igre. Posle šest utakmica, utisak je da je učinak bio nula od tri.

To je možda i najveće razočaranje ovog ciklusa. Ne zbog samih rezultata, već zato što Srbija nije iskoristila period koji je trebalo da posluži kao priprema za ono što dolazi.

Možda je upravo zato vreme da se promeni način razmišljanja. Umesto da svaki novi selektor kreće od nule, Srbija bi prvo morala da definiše kakvu reprezentaciju želi da ima. Kakav fudbal želi da igra. Kakve profile igrača želi. Tek kada takva strategija postoji, izbor selektora postaje njen logičan nastavak, a ne polazna tačka.

To je, naravno, mnogo lakše reći nego uraditi, posebno u srpskom fudbalu. Ali bez dugoročne strategije svaka promena selektora rizikuje da bude samo još jedna promena imena, dok problemi ostaju isti.

Za tako nešto potreban je i neko ko će tu strategiju osmisliti i održati. Takve profile nije lako pronaći, ali možda upravo zato nije nezanimljivo pomenuti Željka Buvača, nekadašnju desnu ruku Jirgena Klopa. Ne zbog samog imena, već zato što je godinama učestvovao u razvoju jednog od najprepoznatljivijih fudbalskih modela u Evropi. Da li je baš on pravo rešenje manje je važno od same ideje. Srbiji je potrebna struktura koja će nadživeti svakog selektora.

Jer u suprotnom ćemo za godinu dana ponovo pričati o istim stvarima. O identitetu. O profilima. O kriterijumima. A reprezentacija će ponovo tražiti novi početak.

Piše: Kristijan PLAZONJA, fudbalski skaut i analitičar


tagovi

Veljko Paunovićfudbalska reprezentacija Srbije

Sledeća vest