Premijer liga (Gulliver©AP Photo/Steve Luciano, File)
Premijer liga (Gulliver©AP Photo/Steve Luciano, File)

Finansijski jaz u Premijer ligi: Šestorka sve bogatija, ali Čelsi ne može da prati

Vreme čitanja: 7min | pet. 20.11.26. | 10:30

Stamford Bridž je veliki problem Plavaca, velikani imaju luksuz da greše

Karte su u Premijer ligi, odavno podeljene. To vam je, što vam je. Prihvatite sudbinu i igrate s onim što vam je u rukama. Premijer liga je najkonkurentnije i najbogatije nacionalno fudbalsko takmičenje na planeti, ali ako bismo gledali finansijsku sliku, pravili presek i ozbiljnije se udubili, shvatili bismo da je borba za vrh, daleko od ravnopravne.

Otkako je 1992. godine uspostavljena Premijer liga, samo dva puta se desilo da šampion ne bude član velike šestorske. Behu to one istorijske sezone Dalglišovog Blekburna i Ranijerijevog Lestera. Novčana moć nije uvek garancija uspeha, pokazuju nam Totenhem i poslednjih 13. godina Mančester Junajted, ali u surovom fudbalskom svetu, ogromni resursi su ozbiljna prednost. A te predost velike šestorke u odnosu na ostatak Premijer lige, izraženija je iz sezone u sezonu.

Izabrane vesti

Trenuto, četiri od prvih pet pozicija na tabeli Premijer lige zauzimaju Arsenal, Mančester Siti, Liverpul i Čelsi, a među šest timova umešali su se drugoplasirani Brajton i šestoplasirani Everton. I da se odmah razumemo - u ostrvskoj eliti, ne postoji sirotinja. Tamo i klubovi što se bore za opstanak ili čine puki prosek, mogu da plate igrače više od dobrog dela italijanskih, nemačkih, francuskih i španskih velikana (s izuzetkom Reala, Barselone i Atletika, Bajerna i Pari Sen Žermena).

Premijer liga ima najskuplja TV prava u fudbalskom svetu, ali novac od istih se na Ostrvu raspodeljuje relativno ravnomerno i ravnopravno. Drugim rečima, ona nijsu glavni inicijator jaza između velike šestorke i ostatka lige, već komercijalna, globalna popularnost.

Dobar primer da taj jaz sagledamo jeste Everton. Karamele su, van šestorice odabranih, jedini klub koji je od osnivanja Premijer lige, neprekidno bio njen član. U sezoni 2009/10, prosečni prihodi šest najvećih klubova bili su za 120.000.000 funti veći od Evertonovih. Petnaest godina kasnije, u sezoni 2024/25, razlika je dostigla čak 442.000.000 funti.

Dakle, za samo deceniju i po finansijski jaz uvećan je gotovo četiri puta.

TV PRAVA I GLOBALNA POPULARNOST

Jedan od ključnih razloga za ovakav razvoj događaja jeste ekspanzija međunarodnih televizijskih prava. Premijer liga se emituje u čak 190 zemalja, a globalna publika omogućava najvećim klubovima da privlače sponzore i poslovne partnere iz svih delova sveta.

Profesor fudbalskih finansija sa Univerziteta u Liverpulu Kiran Megvajer u razgovoru za BBC objašnjava da upravo globalna prepoznatljivost predstavlja ogromnu prednost najvećih engleskih klubova.
„Klubovi sa velikim fudbalskim brendom imaju navijače širom sveta, što ih čini izuzetno privlačnim globalnim komercijalnim partnerima, posebno kada je reč o sponzorstvima i ugovorima za reklame na prednjoj strani dresa“, istakao je Megvajer.

 (AP Photo/Jon Super) (AP Photo/Jon Super)

Razlika u strukturi prihoda posebno je zanimljiva. Kod Evertona svega 10 odsto ukupnih prihoda dolazi iz komercijalnih poslova, dok je kod klubova velike šestorke taj udeo čak 45 odsto. Sa druge strane, televizijska prava predstavljaju čak 66 odsto prihoda Evertona, što pokazuje koliko su klubovi izvan najmoćnije grupe zavisni od raspodele novca iz zajedničkog televizijskog ugovora.

Everton bi preseljenjem na novi stadion Hil Dikinson trebalo da poboljša svoje finansijske rezultate, ali teško da će to biti dovoljno da zaustavi uvećavanje ekonomskih razlika.

LIGA ŠAMPIONA PRAVI RAZLIKU

Aston Vila i Njukasl uspeli su poslednjih godina da povećaju svoje prihode, pre svega zahvaljujući plasmanima u Ligu šampiona. Međutim, ni elitno evropsko takmičenje nije potpuno imuno na finansijsku neravnopravnost.

UEFA je nakon propasti projekta Superlige uvela takozvani „value pillar“, model raspodele novca koji favorizuje klubove sa bogatijom evropskom istorijom i boljim koeficijentom. Prema tom sistemu, čak 35 odsto ukupnih prihoda Lige šampiona, odnosno oko 713.000.000 funti, namenjeno je klubovima sa najvećim istorijskim uspehom i tržišnom vrednošću.

Koliko to može da znači u praksi, pokazuje prošlosezonska raspodela. Mančester Siti je po ovom osnovu zaradio procenjenih 37.900.000 funti, Liverpul 35.500.000, a Čelsi 33.300.000. U kasu Njukasla, primera radi, otišlo je svega 13.600.000.

(©AFP)(©AFP)

Aston Vila je zahvaljujući osvajanju Lige Evrope popravila svoj evropski koeficijent, pa bi ove sezone po istom osnovu trebalo da prihoduje oko 25.000.000 funti. Ipak, i taj iznos ostaje ispod onoga što mogu da očekuju najveći klubovi.

Drugim rečima, i evropska scena i te kako doprinosi finansijskom dizbalansu.

ČELSIJEVI PROBLEMI

Možda vam zvuči čudno, ali u velikoj šestorci postoji uljez. Čelsi ne može da prati taj ritam i poslednje dva sezone beležio je najmanje prihode u konkurenciji šest najvećih klubova. Pritom, razlika nije zanemarljiva.

Čelsi je ostvario 74.000.000 funti manje prihoda od Totenhema, odnosno čak 200.000.000 manje od Liverpula i Mančester Sitija.

Teg oko noge Plavaca je Stamford Bridž, koji kapacitetom ne može da parira Old Trafordu, Etihadu, Enfildu, Emirejtsu, ni Totenhemovom velelepnom stadionu.

Dok ostali članovi velike šestorke igraju na stadionima kapaciteta od najmanje 60.000 mesta, u Čelsijevu kuću staje oko 40.000 gledalaca. Proširenje stadiona predstavlja ozbiljan infrastrukturni problem, pa klub teško može da se približi konkurenciji kada je reč o prihodima od ulaznica i drugih komercijalnih aktivnosti na dan utakmice.

(AP Photo/Kirsty Wigglesworth, File) (AP Photo/Kirsty Wigglesworth, File)

Interesantno, Čelsi ostvaruje prosečnu potrošnju od 80 funti po navijaču, što je drugi najbolji rezultat u ligi, odmah iza Arsenalovog. Međutim, kada se proda oko 20.000 ulaznica manje nego što to čine najveći rivali, ukupan prihod jednostavno ne može dosegnuti nivo konkurencije.

U poslednjih deset godina prihodi Čelsija od utakmica porasli su za svega 16.000.000 funti. Mančester Junajted je u istom periodu ostvario rast od 69.000.000, dok je Totenhem, zahvaljujući novom stadionu, povećao prihode za čak 85.000.000 funti.

Zbog toga je Čelsi godinama unazad fokusiran na ogroman obrt novca na fudbalskom tržištu. Kupuje sve što mu dopadne šaka, a onda uglavnom uspeva to da preproda po višoj ceni.

Arsenal ponovo podigao svoju tržišnu vrednost rezultatima u Ligi šampiona, Mančester Junajted je bio i ostao globalni brend, a Liverpul proširio Enfild sa 44.000 na 61.000 mesta, Čelsi trenutno ne može da se osloni ni na jednu od pomenutih stvari.

NOVA PRAVILA

Promena finansijskih propisa Premijer lige mogla bi dodatno da utiče na odnose snaga.

Dosadašnja pravila profitabilnosti i održivosti (PSR) ograničavala su gubitke klubova, zbog čega su Aston Vila i Njukasl u prethodnom periodu bili primorani da prodaju pojedine važne igrače kako bi izbegli finansijske sankcije.

Od ove sezone primenjuje se novi sistem – odnos troškova tima (Squad Cost Ratio – SCR).

Osnovna razlika u odnosu na prethodni model jeste to što klubovima omogućava da na igrače troše novac koji sami generišu, dok je PSR prvenstveno ograničavao dozvoljene gubitke.

💥💥💥💥💥

MOZZART RELAX pravi dobitni tiket – Oba tima daju gol u prvom poluvremenu, i tip GG3+ je odmah prošao

💥💥💥💥💥

Prema rečima Megvajera, novi sistem donekle olakšava situaciju klubovima poput Aston Vile i Njukasla, ali i dalje više odgovara finansijski najmoćnijim ekipama.Razlog je jednostavan: klubovi velike šestorke ostvaruju stotine miliona funti veće prihode od ostatka lige, pa samim tim imaju i mnogo veći prostor za ulaganje u igrački kadar.

Posebno je zanimljivo da su protiv uvođenja SCR sistema glasali Brajton, Brentford, Bornmut, Kristal Palas, Fulam i Lids. Reč je o klubovima koji su tradicionalno veoma uspešni u pronalaženju, razvoju i prodaji fudbalera, ali nemaju prihode od komercijalnih aktivnosti, niti približnu zaradu od utakmica kakvu ostvaruju najveći engleski timovi.

REKORDNA POTROŠNJA NA FUDBALSKOJ PIJACI

Godinama unazad premijerligaši prave haos u prelaznim rokovima i troše više novca nego sve ostale lige petice zajedno. Engleski klubovi su minulog leta potrošili su ukupno 3.500.000.000 funti, postavivši apsolutni rekord letnjih prelaznih rokova.

Rastu i troškovi amortizacije transfera, odnosno računovodstveni troškovi koji se raspoređuju na trajanje ugovora fudbalera. Prema Megvajerovim podacima, oni su se tokom poslednje decenije više nego udvostručili i približili utrostručenju.

U proseku, premijerligaški klubovi danas imaju nešto manje od 100 miliona funti ovakvih troškova koji ulaze u obračun SCR-a.

Koliko je transfer tržište otišlo daleko, pokazuje i podatak da je čak 13 klubova ovog leta oborilo sopstveni rekord po visini obeštećenja za jednog igrača.

Brentford, Brajton, Kristal Palas, Lids i Notingem Forest potrošili su više od 40.000.000 funti na jednog fudbalera, što je do pre nekoliko godina bilo gotovo nezamislivo za klubove njihovog finansijskog ranga.

UEFA strahuje da bi novi sistem mogao dodatno da podstakne inflaciju na tržištu transfera, i to ne samo u Engleskoj, već širom Evrope.

VELIKANI IMAJU LUKSUZ DA PRAVE GREŠKE

Većina klubova izvan velike šestorke ne pokušava direktno da se nadmeće sa najbogatijima. Brajton i Brentford, na primer, izgradili su modele vrhunske modele poslovanja zasnovane na pronalaženju talentovanih fudbalera, njihovom razvoju i kasnijoj prodaji za višestruko veće iznose. Na taj način novac koji dolazi iz najvećih klubova nastavlja da kruži kroz fudbalski ekosistem.

Ipak, takav model nosi i ozbiljan rizik. Klubovi sa manjim prihodima moraju mnogo češće da pogađaju sa transferima, jer nemaju finansijski prostor za velike greške.
„Manji klubovi moraju mnogo češće da donose prave odluke od najvećih. Klubovi iz velike šestorke mogu da potroše 60.000.000 ili 70.000.000 funti na fudbalera koji se pokaže kao promašaj, a da pritom godinama nastave da mu isplaćuju visoku platu“, objašnjava Megvajer u razgovoru za BBC.

Upravo je to možda i najveća razlika između finansijski najmoćnijih i ostalih klubova Premijer lige.

Novac, naravno, ne garantuje uspeh. Mančester Junajted je najbolji primer da ni ogromna ulaganja ne mogu da osiguraju rezultate, uprkos činjenici da je u prethodnih pet godina potrošio čak 945.000.000 funti na dovođenje igrača.

Ipak, najbogatiji klubovi sebi mogu da priušte još jedan pokušaj, još jedan skup transfer i još jednu rekonstrukciju ekipe. Ostali nemaju taj luksuz.

Velikani mogu da greše, uzimaju belilo, pišu, brišu, nastavljaju da promašuju i donose pogrešne odluke. Kada klubovi sa nižih stupnjeva premijerligaše lestvice to urade, opravdano strahuju od finansijske krize.

I upravo se tu nalazi najveći jaz u Premijer ligi – ne samo u količini novca koju klubovi imaju, već i u mogućnosti da pogreše, a da zbog toga ne snose katastrofalne posledice.


tagovi

ArsenalPremijer ligaTotenhemLiverpulMančester SitiČelsiMančester Junajted

Obaveštavaj me

Liverpul
Man. Junajted
Man. Siti
Arsenal
Čelsi
Totenhem

Sledeća vest