
Černobiljski likvidatori: Čedo Pripjata koje je nuklearna katastrofa povukla u bezdan
Vreme čitanja: 7min | ned. 26.04.26. | 08:18
Stroitelj je smatran za rastući projekat koji je trebalo da se nađe u profesionalnim rangovima. Međutim, ispostavilo se da je prelazak na moderan stadion bio vrhunac. Usledio je srceparajući kraj...
(Povodom 40 godina od nuklearne katastrofe u Černobilju)
Veče 26. aprila 1986. godine. Vatrogasni kapetan Leonid Aleksejevič nalazi se u svom stanu u Pripjatu i prima poziv oko jedan sat iza ponoći. Čuje se glas uspaničene dispečerke.
Izabrane vesti
Leonid Aleksejevič?
Da!
Halo, Pripjat, treći i četvrti blok u Černobilju gore zbog eksplozije. Desila se havarija!
Da li vam je to potvrđeno?
Ne, dispečer iz Pripjata je rekao da se desila havarija!
01.23, tri kilometra od nuklearne elektrane. Vatrogasac Vasilij Ignatenko spava. Samo to može da uradi posle paklenog dana koji je imao. San prekida glasna eksplozija u daljini. Vasilij se budi, nije mu jasno šta se dešava. Grad je miran. Nigde žive duše nema. Ustaje i prilazi prozoru. Kod nuklearne elektrane "Vladimir Iljič Lenjin" pojavila se svetlost. Ništa ne gori, niti ima dima. Ne svetli narandžasto, nego plavo. To nije dobar znak. Nešto se dogodilo. Loše. Vasilij ne zna da sjaj ima naziv, to je jonizovani vazduh i ekstremno je opasan po zdravlje čoveka. Groznu tišinu prekida zvonjava telefona. Javlja se i čuje samo tri reči: “Požar. Nuklearna elektrana. Hitan slučaj”.
Upravo se desila najveća nuklearna katastrofa u ljudskoj istoriji. Pripjat više nikada neće biti nastanjivo mesto, a Vasilij Ignatenko je te večeri izvršavao poslednji zadatak. Umro je nedugo zatim od posledica radijacije koja je u nekim delovima grada bila 40 puta veća od dozvoljene.
Pre svih ovih događaja, grad na severu Ukrajine, blizu granice sa Belorusijom bio je mesto koje se vrlo brzo razvijalo. Kažu da su tu mogle da se nađu najkvalitetnije kobasice u Sovjetskom savezu. Mogao je da se nađe i fudbal. Povodom 40 godina od događaja u nukleranoj elektrani u Černobilju, Mozzart sport vam donosi priču o usponu i padu lokalnog kluba - FK Stroitelj Pripjat.
Ključne figure u hijerarhiji nekadašnjeg SSSR-a znale su da gradu koji ima skoro sve, fali samo zabava i zato su im na dar doneli fudbal. Da ljudi imaju gde da odu vikendom i odmore od naporne radne nedelje, pogotovo što je veći deo stanovništva radio u nuklearnoj elektrani.
Tako je Stroitelj (u prevodu na naš Graditelj) osnovan februara 1970. godine i odmah počeo da se takmiči u amaterskim rangovima (četvrta i peta liga SSSR-a). Ekipa je bila skrojena od lokalnih momaka iz Pripjata, neki su čak dolazili iz obližnjeg sela Hristogalovka. Novca je bilo više nego dovoljno, a entuzijazma – još više. Igračima su nuđeni odlično plaćeni poslovi, smeštaj za porodicu, dok je zarada od fudbala bila više nego pristojna. Ako ste fudbaler, u Pripjatu ste mogli vrlo lepo da živite.
Klub je rastao iz godine u godinu, u periodu od 1981. do 1983. triput su osvajali KFK prvenstvo, šampionat za ekipe iz Kijevske oblasti. Pobede su se nizale, tribine na svakoj utakmici bile dupke pune. Staro igralište više nije moglo da primi dovoljan broj gledalaca. Pripjat je disao za fudbal, pa je u tu svrhu sagrađen novi stadion – Avanhard, kapaciteta 5.000 mesta.
Stadion Avanhard ©GuliverimagesKljučan čovek u rapidnom jačanju Strojtelja bio je – Vasilij Kizima Trofimovič. Ideja o osnivanju bila je njegova, nije bio samo običan zaljubljenik u fudbal, nego i poštovani član Komunističke partije i nosilac Lenjinovog ordena, najvišeg odlikovanja koje je neko u Sovjetskom Savezu mogao da dobije. Njegova vizija je bila jasna „Imamo ljude koji rade u tri smene. Niko neće hteti da se opušta negde drugde, već će doći na stadion, gledaće fudbal i popiti flašu piva“, govorio je Trofimovič.
Zvanično otvaranje novog stadiona zakazano je za prvi maj, praznik rada. Vlasti su smatrale da bi to bio idealan trenutak da se narodu predstavi nešto novo. Simultano sa time, najavljeno je otvaranje petog reaktora u Černobilju.
„Novi stadion je podjednako važan ljudima kao i novi reaktor“, rekao je Trofimovič, čisto da još malo pojača na značaju svom klubu.
Stroitelj je bio na pravom putu, publika je bila animirana, otvarala se mogućnost dovođenja kvalitetnijih fudbalera. Klub je smatran za rastući projekat koji bi uskoro mogao da se nađe u profesionalnim rangovima. Međutim, ispostavilo se da je prelazak na moderan stadion bio vrhunac. Usledio je srceparajući kraj.
Opet taj vražji 26. april 1986. Eksplozija u reaktoru četiri u Černobilju. Topljenje jezgra reaktora promenilo je sve. Klub i grad u razvoju više nikad nisu bili isti. Do današnjeg dana.
„Sovjetske vlasti su sve držale u tajnosti. Na dan nesreće u Černobiljskoj elektrani, ekipa je imala utakmicu. Igrači su se okupili na centru i videli kako helikopter sleće na teren. Znali su da nešto nije u redu. Rečeno im je da idu kući jer se desila katastrofa. Propadanje Stroitelja krenulo je tog dana“, rekao je fudbalski istoričar Artur Valerko u intervjuu za Footballheritage.
Malo pre nego što je helikopter sleteo i obavestio ljude da utakmice neće biti, na samom ulasku u grad, fudbaleri Borodjanke, ekipe sa kojom je Stroitelj trebalo da odigra meč, zaustavljena je nasred puta. Igrači su bili u neverici kad su videli da im prilazi grupa ljudi sa gas maskom na licu i Gajgerovim brojačem u ruci. Čim su saznali šta se desilo, okrenuli su se i vratili odakle su došli.
Nakon eksplozije, visoko rizično zračenje se brzo širilo vazduhom. Čitav grad je odmah evakuisan, preko 100.000 ljudi se iselilo iz bezbednosnih razloga, a Stroitelj se vrlo brzo povukao iz amaterskog ranga. Neki od igrača su otišli u druge timove, a neki su ostali u Pripjatu i bili su uključeni u saniranje nesreće. Postali su takozvani likvidatori. Njihov posao je, između ostalog, bio da čiste radioaktivne krhotine sa krovova onoga što je od elektrane ostalo kako bi mogao da se napravi sarkofag. Radili su naizmenično i niko nije smeo da se zadrži duže od 60 sekundi. Jedan, maksimalno dva zahvata lopatom. I tako svaki dan, ceo dan, dok su državni mediji uveravali kako je opasnost prošla.
Mnogi likvidatori i danas imaju ozbiljne zdravstvene probleme. Neki su postali radno nesposobni, neki su izgubili mogućnost da imaju potomstvo. Vlast im je prodavala priču kako se bore za sovjetsku stvar. Za živote nisu marili. O tome protiv kakve pošasti su se borili govore i reči legendarnog Andrija Ševčenka. Popularni Ševa je bio dete kad se sve desilo, a kontaminirani oblaci su se već nadvili nad Kijevom.
"Slučajno sam šutnuo loptu i ona je otišla na krov zgrade. Popeo sam se do krova i pored moje lopte, video sam gomilu drugih. Pokupio sam ih sve. Bio sam presrećan. Na putu kući naišao sam na oca. Kad je video kako lopte izgledaju, zamolio me je da mu ih dam. Odneo ih je na testiranje i sve su imale visok nivo radijacije. Nije mu preostalo ništa drugo nego da nas odvede negde gde ćemo biti sigurniji", prisetio se Ševčenko.
©Guliverimages/ AP Photo/Evgeniy MaloletkaDok je svet bio sablažnjen pred slikama iz Černobilja, a Sovjetska vlada pokušavala da zataška epsku katastrofu, Stroitelj je jedva sklapao kraj sa krajem. Postojali su pokušaji da se klub preseli u grad pod nazivom Slavutič, novoizgrađenom mestu za sve one koji su evakuisani iz Pripjata. Sve je bilo kratkog daha. Simpatični lokalni klub više nije postojao. Nije nikoga zanimao.
„Klub je umirao. Bilo je samo pitanje vremena kad će prestati da postoji. Nikome se više nije igrao fudbal u novom gradu, nije bilo dovoljno novca. Stroitelj nije imao jaku bazu navijača, niti bogatu istoriju. Bio je to mlad projekat koji nije mogao da preživi uništenje sredine u kojoj je osnovan. Stroitelj je za mnoge postao podsetnik na strašan period u životu. Na bol, bolest i smrt“, smatra Valerko.
Ipak, 30 godina posle najveće nuklearne katastrofe u istoriji, 2016. odigrana je fudbalska utakmica u znak sećanja na tragične događaje. Na terenu su se našli igrači Stroitelja i Borodjanke. Sada su svi oni imali više od 60 godina... Jedan od njih, Serhij Veličko imao je tumor na mozgu kao posledicu izlaganja radijaciji. Lekari su mu zabranili da trči, ali je izašao na teren, asistirao za izjednačujući gol i potom briznuo u plač.
Tragedija Černobilja, Pripjata i svih okolnih područja oseti se i danas. Turističkim vodičima je dozvoljeno da organizuju ture za posetioce, ali moraju da se pridržavaju strogih bezbednosnih mera. Trava u Pripjatu još uvek ima ogromnu dozu radijacije u sebi, a opet, napušteni grad je najveći izazov za avanturiste koji traže nešto jedinstveno. Černobiljska katastrofa odnela je veliki broj života (tačni podaci još ne postoje), izazvala neverovatne fizičke i mentalne teškoće, zauvek promenila živote oko 100.000 ljudi i na posletku – uništila lokalni fudbalski klub. Tiho i surovo ga je odvukla u bezdan iz kojeg nikad više neće izaći.
Stadion Avanhard nije dočekao ništa manje tužan kraj od Stroitelja. Danas izgleda kao šuma. Kad hodate, nemate utisak da ste na fudbalskom terenu, nego nešto što lični na zeleni kutak grada. I nije to ono zelenilo koje prija oku čoveka, nego radioaktivna džungla u kojoj ne želite da provedete ni sekund. Tek kada potpuno izađete iz vegetacije, pred vama se ukazuju napukle drvene klupice koje polako ulaze u poslednji stadium raspadanja. Sve izgleda kao scena za postapokaliptični horor film, kao da je sve prepušteno zubu vremena. Jedino što možete da vidite da hoda je tek po koji pas lutalica. Ljudi više nema, kao što nema ni fudbala. Neće ga više nikad ni biti.
















