
Tamna strana fudbala: Mitovi i istine o legendarnoj tuči engleskih huligana i argentinskih bravasa
Vreme čitanja: 7min | uto. 14.07.26. | 15:31
Uoči novog okršaja Argentine i Engleske, mada sada strogo sportskog. Te 1986, četiri godine posle rata, nije bilo nimalo prijateljski
Ima ta čuvena fotografija, sada već ovekovečena i na nekim muralima u Linijersu, predgrađu na samom izlazu iz Buenos Ajresa, predgrađu u kojem ne dominiraju ni Boka ni River Plejt, već – Velez Sarsfild. Na njoj dva engleska “huligana“ – te 1986. pred njima je klečala cela Evropa – i jedan crnoopurasti momak zategnutih mišica. On je te ostrvske "barabe" naterao u beg i Argentinci su, barem oni ponosni na svoju “barra bravas“ mladost, dobili kakvu-takvu, makar uličnu osvetu za poraz pretrpljen u ratu oko Folklanda, pardon, Malvina ako pitate Gaučose.
Sve se zbilo pre ravno 40 godina, kada su se Engleska i Argentina sukobile u četvrtfinalu Mundijala u Meksiku 1986. Sukobile i na terenu. I van njega. I o jednim i o drugim bitkama ispredane su bajke.
Izabrane vesti
Četiri decenije kasnije opet će odmeriti snage, samo u Atlanti, a ne na Asteka stadionu u Meksiko Sitiju.
Taj kultni stadion, a i cela istorija fudbala, pamtiće tu utakmicu kao verovatno najčuveniju koju smo gledali. Tu smo videli “Božju ruku“ Dijega Armanda Maradone, pa i njegov “gol veka“. Nekim sedam dana kasnije videli smo i Argentince na pobedničkom postolju kako slave titulu prvaka sveta.
Ali ako pitate Argentince, skoro pa jednako zanimljivo bilo je i na tribinama, pa i na ulicama posle meča. Jer tada ozloglašeni huligani iz Engleske i tradicionalno prgavi članovi argentinskih “barra bravas“ susretali su se više puta. I uvek pozdravljali pesnicama.
Ta čuvena slika sa početka meča u stvari je samo je najpoznatija fotografija datirana na 22. jun 1986. Taj crnoputi “junak“ argentinske navijačke kulture je Raul “Pistola“ Gamez, jedinstven lik koji je napustio školu kako bi se stoodstotno posvetio aktivnostima u Velezovoj navijačkoj grupi Sirkulo El Fortin, koja je 60-ih godina prošlog veka vodila politički rat sa Hoseom Amalfitanijem, još jednom legendom Linijersa. Don Pepe, kako su ga zvali, bio je građevinac, sportski novinar i na kraju predsednik Veleza, drugi mandat mu je trajao skoro tri decenije, a po njemu je nazvan i aktuelni stadion kluba. Jednako neobičnu biografiju imao je i Pistola Gomez, koji je posle tih navijačkih dana – a šest meseci je bio i u zatvoru zbog tuče sa policijom – ušao u funkcionerske vode i tri puta bio predsednik Veleza, uglavnom kad je bilo najteže, kada je klub grcao u dugovima. I uvek ga spasavao.
Ponavljamo, te 1986. on već nije bio onaj ludi navijač sa šipke, a fotografisana tuča u stvari je bila najbezazlenija, mada ne bez posledica. Najgora je bila van stadiona i u njoj je umalo stradao El Abuelo iliti Deda, davnašnji vođa navijača Boke Juniors.
Pa ipak, kad se priča o tim borbama, a bilo ih je najmanje tri, ljudi vrlo često preteruju. Nekako i prirodno. Nije tada bilo mobilnih telefona da se svaki detalj potkrepi mrljavom slikom ili snimkom koji se u rukama tresao. Kao i uvek u takim situacijama, uvek bi se onda neko našao da malo “dosoli“, da nešto doda, da priču učini zanimljivijom.
Mesi postiže više golova od Embapea?
DA (2,35) NE (1,55)
Istine i mitovi. Tako argentinski TyC Sport osvežava uspomene na veliki okršaj engleskih huligana i argentinskih bara bravasa. Mada ona uopšte nije bila toliko velika koliko se sada priča. U stvari, argentinske učesnike mogli ste da prebrojite: 14 ih je bilo sa tribine Boke Juniors, petorica su navijali za Čačarita Juniors, još jedan klub iz Buenos Ajresa, dvojica su bila pristalice Union de Santa Fea, dvojica Estudijantesa iz La Plate, a po jedan su dolazili iz Indpendijentea, Teljaresa i Rosario Sentrala.
Jesu oni od prvog kola provocirali, tad još uzvikivali danas čuveno i u raznim varijantama prepevano “Ko ne skače taj je Englez“. Pa i mnogo ozbiljnije: “Ole-le-le, ola-la-la, ubićemo Engleza“. Palili su britanske zastave, dizali parole na kojima je pisalo: “Folklandi su Argentina“.
(AP Photo/Sergio Dorantes/Guliver)Ali su se uglavnom tukli – međ sobom. Bokini navijači vijali su Čačaritine. El Abuelo se u osmini finala, tad je Argentina igrala sa Urugvajem, u toaletu potukao i sa tim jednim navijačem Estudijantesa. Ali tog 22. juna jesu dočekali da se odmere i sa Englezima. Bar dva puta na tribinama stadiona. Žešći okršaj je bio tu gde su bila petorica bara bravasa Čačarite.
“Stigli smo dva sata ranije i okačili zastave na ogradu. Jedna je bila argentinska, na drugoj je pisalo ’Kafijero za guvernera’(i bio je guverne Buenos Ajresa od 1987. do 1991, prim.aut), treća je bila Čačaritina. Sat vremena kasnije shvatimo da jedna nedostaje. Ta argentinska. Englezi su je ukrali“, prisećao se jedan od prisutnih u kjizi “Utakmica“.
“Sišli smo dole, počeli da razmenjujemo udarce, uzeli neke engleske zastave i vratili se gde smo bili. I dok nam je jedan Englez pokazivao zastavu koju su nam ukrali, neki klinac iz Estudijantesa, koji je izlazio iz kupatila, ugrabi je i vrati nam je. Ceo meč je bilo tako. Haos sve vreme“.
Da li Kejn postiže više golova od Belingema?
DA (2,00) NE (1,75)
To ipak nije uslikano. Uslikan je samo Raul Gamez. Već funkcioner, ne navijač. Ali minut po početku drugog poluvremena...
“Nisam ja bio sa huliganima. Otišao sam u Meksiko sam. Jedan čuveni argentinski frizer je pokušao da uzme zastavu Englezima, pa su nas huligani napali. Suprotstavio sam se. Prvo su lako padali: bili su pijani i drogirani. Ali kasnije ih je bilo toliko da sam dobio svoju kaznu. Sutradan su me svi zvali i pričali: ’Brate, na ovoj si fotki, šteta što je malo iskrivljena’. Ali nije fotografija bila iskrivljena, nego moje lice“, smejao se godinama kasnije.
Gamez nikada nije otkrio ko je bio taj “čuveni argentinski frizer“, ali zna se da je reč o Robertu Đordanu. To je otkrio Klaudio Varela, jedan od 14 navijača Boke koji su doputovali u Meksiko Siti.
“Tog dana je bilo nekoliko tuča, ali tu prvu na donjem nivou je započeo Đordano. Video je novinara iz časopisa Hente (Gospoda, prim.aut) i rekao mu: ’Slikaj me, sad ću da Englezu ozmem zastavu’. Rat se završio četiri godine ranije, svi smo bili izmešani sa Englezima, bilo je samo pitanje trenutka ko će prvi da udari i da tuča krene. Raul Gamez je skočio da mu pomogne, kasnije se branio i nekim bocama, jer su ga ubijali“.
Krvavo lice Gameza, međutim, niko nije uslikao. Kao ni tu najveću tuču, na ulicama posle utakmice. Ni 100 metara od stadiona, Bokini i Unionovi bravasi su bili u centru pažnje.
“Englezi su krenuli da se biju pesnicama, ali smo ih pojurili sa flašama i uplašili su se. Onda su, nešto niže niz ulicu, našli neko kamenje, sačekali nas i krenuli da nas gađaju. Dedu su pogodili u nogu. Izgubili smo doboš, ali smo im ukrali dve zastave, Čelsijevu i Vest Hemovu. Ko je dobio? Mi, naravno, ko bi drugi? Ali da nismo imali te flaše, možda bismo i izgubili. Bilo ih je više i svi su bili veliki momci. Stvar je u tome što to nisu bii huligani, nego ljudi s lovom. A, mi smo bili organizovana grupa, zato smo ih najurili“, prisećao se Varela priznajući da su bara bravasi pretukli obične ljubitelje fudbala, a ne bogtepita kakvu hordu divljaka.
Luis Lući Flores, Unionov bravas, potvrđuje, mada uz male razlike, kako to obično biva.
“Tuča je počela van stadiona, jurili smo ih stotinak metara i petnaestak Engleza pritisli uza zid. Onda su se pregrupisali, bilo je tu nekog kamenja od prošlogodišnjeg zemljotresa. Jedan je pogodio Abuela. U koleno, odmah je pao. Englez je uzeo kamen i hteo da mu ga zakuca u glavu, ali sam ja intervenisao i nokautirao ga. Tražio sam da mi Bokini navijači zaštite leđa, uzeo Abuela i sa njim na ramenima trčao nekih 100 metara dok nismo došli do kombija i otišli. Deda me je posle zvao na večeru. Kad sam stigao, jedan Bokin klinac me je nepristojno zaustavio. Ali ostali su me pozdravili: ’On je tip koji je spasao Dedu’. Deda je unutra već bio u gipsu, od butine do članaka. Tako je počelo naše lepo prijateljstvo“.
U narednim godinama pojavljivalo se mnogo snimaka navodnih tuča, ali je za sve utvrđeno da nisu autentični. Mnogi su naravno želeli da i sebe umetnu tu negde, brzo bi se shvatilo da većina ih jednostavno nije bila prisutna. I tako su se ispredali mitovi. Istina je ostala onim malobrojnim svedocima da je ulepšavaju kako je njima volja.
Sutra u Atlanti, teško da će već biti sličnih priča. I bolje bi bilo da ne bude. Svet je danas ipak nešto mirnije mesto, a Amerika za mnoge preskupa i prilično rizična kad uđeš u klinč s njenom policijom.
_je_naÅ¡e_drugo_pojaÄanje_u_letnjem_prelaznom_roku!_Pokriva_levu_stranu_Cropped.jpg.webp)
.jpg.webp.webp)







