
Velikani VS Partizan: Sedmorica Nemaca, jedan Hrvat i genijalni Blohin
Vreme čitanja: 8min | čet. 30.04.20. | 09:09
Sa kojim su se sve asovima nadmetali crno-beli na stadionu JNA tokom sedamdesetih godina prošlog veka...
U danima kad nema sportskih događaja i kad nije baš najjasnije kada će se oni najveći i najpopularniji vratiti na male ekrene, redakcija MOZZART sporta zavirila je u istorijske spise i sprovela opsežno istraživanje pod radnim naslovom: NAJBOLJI FUDBALERI KOJI SU GOSTOVALI U BEOGRADU I IGRALI PROTIV NAŠA DVA NAJPOPULARNIJA KLUBA. Imajući u vidu da se radi o ogromnom broju fantastičnih igrača, odlučili smo da sastavimo idealne timove po decenijama. Dakle, najboljih 11 iz pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih godina... Pa tako sve do druge decenije novog milenijuma, ove na izmaku. Naravno, za svaku deceniju sastavili smo po dva drim-tima. Jedan od fudbalera koji su igrali protiv crveno-belih, drugi od asova koje su se nadmetali sa crno-belima. Čisto da bude zanimljivije. Malo poređenja, diskusija, neće biti naodmet, zar ne? I naposletku da pojasnimo: konačni izbor rezultat je ličnih utisaka grupe autora serijala (za poslednje četiri decenije), odnosno čuvenje (priče iz davnina), trofeji, golovi i individualna priznanja za velemajstore iz crno-bele ere. Na kraju i sami smo se iznenadili kakvu smo malu istoriju fudbala ispisali prisećajući se svih tih veličina. A proći će ih kroz ove članke više od 500! Pa da krenemo u našu malu avanturu... Uz nadu da nam nije promaklo mnogo vedeta vrednih pažnje i da ćete se fino zabaviti...
U poređenju sa ekipama sastavljanim od Partizanovih rivala iz pedesetih i šezdesetih godina, ova koju čine asovi sedamdesetih dosta je slabija. I to je bilo sasvim očekivano imajući u vidu mnogo slabiju konkurenciju.
Izabrane vesti
U razdoblju 1971-1981. Crno-beli su dva puta osvajali šampionsku titulu i igrali Kup šampiona. Oba puta ispadali su u prvom kolu i tu leži osnovni razlog suženog izbora za ovu deceniju. Partizan je, pritom, samo još jednom izlazio u Evropu tih godina (ne računajući Mitropa kup), a timovi koji su dolazili u Humsku kvalitetom se ne mogu porediti s rivalima iz nekih prethodnih sezona.
Saberi-oduzimi, dva su velika tima gostovala u Beogradu sedamdesetih i igrala protiv Partizana u takmičarskim utakmicama – Dinamo Kijev (Kup šampiona, 1976) i Keln (UEFA kup, 1974). Da ne beše nekih prijateljskih susreta, poput onih sa Hamburgerom, Arsenalom, Penjarolom ili Lionom – mrka kapa.
Bez obzira na sve na kraju smo ipak sklopili respektabilan sastav. Ako ništa drugo konkurentan onima iz naredne dve decenije...
Kompletnu odbranu, sa sve golmanom, čine igrači dva nemačka kluba – Kelna i Hamburgera. Što je još jedna potvrda snage tamošnjih klubova i lige sedamdesetih godina.
► Velikani VS Partizan '50: Navala od koje zastaje dah, 1.547 golova u nogama i jedan veliki mislilac na sredini
► Velikani VS Partizan '60: Pet Zlatnih lopti u Humskoj...
Imali smo dilemu na golu... Evgenij Rudakov spada u najbolje sovjetske čuvare mreža. Bio je član idealnog tima EURA 1972, dva puta nominovan za Zlatnu loptu. Osvajač mnogih trofeja sa kijevskim Dinamom. Punih 15 godina branio je za ukrajinskog velikana i po sezoni primao tek 13,6 golova?! Pa ipak, “jednicu” smo dali Nemcu Toniju Šumaheru. Kada je gostovao u Beogradu bio je mlad golman i verovatno niko nije ni slutio šta će sve postići u karijeri (sedam godina nezamenjiv na golu Pancera, dvostruki finalista Mundijala, osvajač EURA '80, dva puta igrač sezone u Bundesligi...), ali kako se mi opredeljujemo za igrače sagledavajući kompletnu karijeru, a ne ono što su bili u trenutku kada su igrali protiv Partizana ili Crvene zvezde, izbor je pao na “zvučnijeg” Šumahera.
Desni bek Manfred Kalc, centralno u zadnjoj liniji jedan Hrvat/Jugosloven – Ivan Iko Buljan, levi bek Bernd Kulman.
Kalc spada u najcenjenije nemačke defanzivce svih vremena, legenda Hamburgera i strelac čak 96 golova za taj tim. Učestvovao u skoro svim velikim uspesima HSV-a, osvajač Kupa šampiona '83 i Kupa pobednika kupova '77. Šampion Evrope sa Nemačkom (1982), učesnik još jednog finala EURA i finala Mundijala '82. Poznat po sjajnoj saradnji sa Horstom Hrubešom, još jednim članom ovog našeg idealnog tima, o kome ćemo kasnije.
Bernd Kulman igrački možda nije bio na nivou Manfreda Kalca, svakako nije imao tu popularnost, ali takođe spada u velikane onog vremena. Cela karijera u Kelnu, šampion Evrope i sveta sa Pancerima...
I kao komandant odbrane Iko Buljan. Jedan od najvažnijih igrača u bogatoj istoriji splitskog Hajduka i član čuvene generacije Bilih iz sedamdesetih. Tri puta šampion Jugoslavije i četvorostruki osvajač Kupa maršala Tita. Najbolji igrač Jugoslavije 1975... Kasnije vrlo uspešan u HSV-u. Prvak Nemačke 1979. i finalista Kupa šampiona godinu dana kasnije. Za četiri sezone postigao 22 gola u Bundesligi, uglavnom igrajući kao štoper.
Najveća snaga ovog sastava svakako je vezni red. I u njemu bez konkurencije prva zvezda i najbolji igrač tima Volfgang Overat. Jedan je od retkih igrača koji sa Mundijala ima titulu (1974), drugo (1966) i treće mesto (1970). Uz Gintera Necera najveći nemački kreativac šezdesetih i sedamdesetih. Završni pas, strašna leva noga... U dresu Kelna 765 utakmica i 287 pogodaka!
U vezi je i Leonid Burjak. Kada ga opisuju Ukrajinci vole da kažu da je imao uticaj na igru onog najboljeg Dinama kao što su u svojim klubovima imali Pavel Nedved ili Zinedin Zidan. Redovan u reprezentaciji SSSR-a, efikasan noseći dres kijevskog velikana – preko 100 golova.

I sredinu kompletira još jedan “haesveovac” - Feliks Magat. Poput Kalca, doprineo je većini velikih uspeha tog kluba sedamdesetih i osamdesetih godina. Ima trofej Kupa šampiona i Kupa pobednika kupova. U oba finala postizao je golove. Sa nacionalnim timom postao je prvak Evrope 1980, a onda igrao u dva vezana finala Mundijala – 1982. i 1986.
Napad čine Lijam Brejdi (Arsenal), Horst Hrubeš (Hamburger), Diter Miler (Keln) i Oleg Blohin (Dinamo Kijev).
Blohin je 1976. došao na JNA kao najbolji igrač Evrope, pošto je u trci za Zlatnu loptu ubedljivo slavio ispred Franca Bekenbauera i Johana Krojfa. Pored toga što spada u najveće sovjetske igrače svih vremena, za njegovo ime vezuju se sve sami rekordi. Najbolji je strelac u istoriji kijevskog Dinama (266 pogodaka), reprezentacije SSSR-a (42) i nekadašnjeg sovjetskog šampionata (Высшая лига) – 211 golova. Takođe, jedini je fudbaler sa preko 100 nastupa za SSSR. Tokom 18 godina u Dinamu odigrao je 582 utakmice (još jedan rekord), osvojio osam titula, pet kupova i dva Kupa pobednika kupova.
Blohina smo smestili na levo krilo, pošto u centrali imamo dvojicu klasičnih teškaša. U pitanju su Nemci Diter Miler i Horst Hrubeš. Ako ćemo po reprezentativnim parametrima u pitanju su napadači “druge klase”, imajući u vidu da su za nacionalni tim igrali svega dve godine, ali i pored toga postigli su neke veoma važne golove. Beogradska publika posebno je dobro upamtila Milera. U polufinalu EURA 1976. u Jugoslaviji Nemačka je tukla Plave sa 4:2, a napadač Kelna tri puta je tresao mrežu nemoćnog Olje Petrovića. Od čega dva puta u produžecima...
Horst Hrubeš utakmicu karijere odigrao je u finalu Evropskog šampionata četiri godine kasnije, protiv Belgije. Pogađao je u 10. i 88. minutu i Nemcima doneo trofej prvaka Evrope.
Obojica, i Miler i Hrubeš, spadaju u velike golgetere Bundeslige. Diter Miler je deveti na večnoj listi strelaca sa 177 golova. Horst Hrubeš je sa 137 pogodaka pozicioniran na 20. mesto.
Ostaje nam još desno krilo, a za tu poziciju izabrali smo Lijama Brejdija. U vreme kad Ostrvljani baš i nisu mogli da se pohvale igračima koji “znaju lopte”, ovaj Irac bio je apsolutni izuzetak. Vrlo talentovan ofanzivni vezista, odličnih tehničkih karakteristika, s izraženim plejmejkerskim sposobnostima. To ga je u krajnjem slučaju i preporučilo Juventusu u leto 1980. Brejdi je tako postao prvi strani igrač u torinskom klubu otkako su italijanske fudbalske vlasti posle 15 godina zabrane dozvolile “uvoz” stranaca. Irac je plaćen 500.000 funti. Kasnije je igrao za Sampdoriju i Inter. Najveći trag ipak je ostavio u Arsenalu, sa kojim je i gostovao u Beogradu sredinom sedamdesetih, odigravši prijateljsku utakmicu...
PARTIZAN – IDEALAN TIM 70-ih (3-3-4): Toni Šumaher (Keln) – Manfred Kalc (Hamburger), Ivan Buljan (Hamburger), Bernd Kulman (Keln) – Leonid Burjak (Dinamo Kijev), Feliks Magat (Hamburger), Volfgang Overat (Keln) – Lijam Brejdi (Arsenal), Horst Hrubeš (Hamburger), Diter Miler (Keln), Oleg Blohin (Dinamo Kijev).
Ne blista “klupa” kao neke ranije, međutim nije ni za potcenjivanje. Kada govorimo o odbrani Eži Gorgon bio je ozbiljna konkurencija Buljanu. Ne tako “jako” ime, no svakako ozbiljan defanzivac, pravi džin od skoro dva metra koji je bio jedna od važnijih komponenti poljskog nacionalnog tima u Nemačkoj 1974.
U vezi mesta nije bilo za Đankarla De Sisitija – nekoliko puta gostovao je u Beogradu sa Fjorentinom i nijednom nije uspeo da se umuva u startnih 11, ni Zvezde ni Partizana – zatim za Hajnca Flohea, povremenog repreztentativca Nemačke, te Džimija Hartviga, prvog tamnoputog igrača u istoriji Bundeslige... Bolji od svih navedenih, a manje poznat – Serž Kjeza. Bio je sa Lionom na JNA. Ofanzivni vezni, sjajan dribler i strelac. Blizu 150 ligaških golova sa klub sa Žerlana. Često su ga poredili sa Platinijem i Žiresom. Biran za najboljeg vezistu Francuske u njihovoj konkurenciji...
Sa Lionom je dolazio i Bernar Lakomb, zvučno ime među francuskim napadačima; sa Arsenalom - Brajan Kid, Džon Radford, Džordž Armstrong, Rej Kenedi...
Uz Rudakova i Gorgona, najveći konkurenti za startnih 11 bili su italo-brazilac Anđelo Sormani i Poljak Anžej Šarmah. Sormani je karijeru počeo u Santosu i pune tri godine bio alternativa Peleu, pre nego što je stigao u Kalčo. Igrao je za Napoli, Fjorentinu, Romu, Milan... U dresu Rosonera pružao je najbolje partije i 1969. uz gol u finalu protiv Ajaksa okitio se titulom prvaka Evrope.
Šarmah je bio član najčuvenijeg poljskog sastava, onog što se dokopao bronze na Mundijalu u Nemačkoj '74. Nije bio standardan u tom timu (Lubanski imao prednost), međutim važio je za jednog od najvećih golgetera sedamdesetih godina u Istočnoj Evropi. U kom god klubu da je igrao – blistao je. Arka, Gornjik, Stal. Posle je nastavio da rešeta u Francuskoj. Bio mezimac čuvenog Gi Rua i navijača Oksera, postigavši 94 gola na 148 utakmica kroz pet sezona.
Ukupno 297 ligaških golova na 500 i kusur mečeva. Da je makar jednu utakmicu u karijeri odigrao kao desno krilo zauzeo bi mesto Lijama Brejdija. Ovako...
♦♦♦ PREKOBROJNI ♦♦♦
Golmani: Evgenij Rudakov (Dinamo Kijev), Valter Korbo (Penjarol).
Odbrana: Viktor Matvijenko (Dinamo Kijev), Eži Gorgon (Gornjik Zabže), Roberto Matosas (Penjarol), Ljubomir Mihajlović, Rajmon Domenek (Lion).
Vezni red i napad: Anđelo Sormani, Ðankarlo De Sisti (Fjorentina), Johanes Ler, Hajnc Flohe, Herbert Nojman (Keln), Salvatore Banji (Peruđa), Anžej Šarmah (Gornjik), Džimi Hartvig, Kaspar Memering (Hamburger), Omar Kaetano (Penjarol), Dobrivoje Trivić, Serž Kjeza, Bernar Lakomb (Lion), Džon Radford, Rej Kenedi, Džordž Armstrong, Brajan Kid (Arsenal), Vladimir Muntjan (Dinamo Kijev).
PRIREDILI: Dejan Stanković, Aleksandar Gligorić, Predrag Dučić
FOTO ILUSTRACIJE: Mozzart Sport