
Šta je zapravo bitno u životu?
Vreme čitanja: 6min | sre. 29.04.20. | 16:59
“Dobar prijatelj nam priča neku priču, ali mi pišemo poruku u isto vreme. To se događa. Previše smo zauzeti, previše nas toga ometa. Toliko je igrica koje treba da se igraju, toliko imejlova da se pročita, toliko društvenih mreža kroz koje treba da se skroluje...”, piše fudbaler Nice Brazilac Dante
Fudbaler Dante nije baš tako nadaren poput čuvenog imenjaka Aligijerija, ali je u tekstu za sajt The Players Tribune opisao svoj pogled na celu situaciju koju je napravio virus korona, a ujedno i predstavio pogled na svet.
U bojama u kojima on vidi sve što se svakodnevno događa oko nas.
Izabrane vesti
Dante se bavio pitanjem uticaja svega što se dešava na promenu u našem ophođenju prema drugima. Da li ćemo biti bolji kada sve ovo prođe? I na koji način to možemo da postanemo. Pomalo filozofski, a pitanje je vekovima staro - šta je to bitno i važno u životu? Evo šta kaže bivši fudbaler Bajern i Volfzburga.
"Pre nekog vremena, kada je svet još bio normalno mesto, supruga i ja smo počeli da primećujemo čudne stvari kada izađemo u grad, u Nici. Bili bismo u udobnom restoranu, jeli prelep obrok. Kada bismo pogledali okolo, bilo je mnogo ljudi oko nas.
Ali nisu razgovarali.
Nisu uživali u hrani.
Ne. Buljili su u telefone.
To mi deluje kao totalno traćenje posebnog momenta, znate? U jednom momentu osetite tu krivicu što više ne obraćamo pažnju jedni na druge. Dobar prijatelj nam priča neku priču, ali mi pišemo poruku u isto vreme. Stari kolega nas pozove na kafu, ali mi zaboravimo. To se događa. Previše smo zauzeti, previše nas toga ometa. Toliko je igrica koje treba da se igraju, toliko imejlova da se pročita, toliko društvenih mreža kroz koje treba da se skroluje...
Čisto da budem jasan, nikada ne bih mogao da kažem da je ovo oko virusa korona dobra stvar. Svakako to nije. Ali kada se sve ovo završi, nadam se da ćemo svi, i individualno i kao društvo, opustiti naša vrednovanja i shvatiti šta je zapravo važno u životu.
Kada dođu teška vremena, ljudska rasa je sklona prilagođavanju. Okolnosti nam menjaju navike. Ponekad nam se promeni i pogled na svet.
Govorim sve ovo iz iskustva, pre svega kao otac. Pre šest sedmica supruga Žoselina i ja smo otišli u supermarket u Nici i videli haos: ljudi trče okolo sa kolicima, prazne rafove, poput horde napadaju toalet papir. U isto vreme, razgovarao sam sa Adrijenom Tamezeom, prijateljem koji igra u Atalanti, u gradu koji je jedan od najpogođenijih virusom. Rekao mi je da više nema mesta u krematorijumima. Znao sam da je Francuska 10 dana iza Italije. Kada je virus otkazao ligu u Francuskoj, znao sam da će to biti kao u ratu. A kada 'rat' izbije, želiš da si blizu porodice i rođaka. Da budeš u domovini. Tako da sam odleteo u Salvador, moj grad u Brazilu.
Život mi se okrenuo naopako. U Nici sam obično vodio decu u školu, a onda išao na trening. Deo mog posla bio je da se borim sa napadačima i da ulećem u duele. Kada bih došao kući, bio bih preumoran da bilo šta radim.
Sada je moj posao da kuvam, kuvam kafu i pomažem ženi da očisti kuću. Sa decom sam po ceo dan.
Može se reći da nikada nisam bio bolji otac. Sigurno nikada nisam bio prisutniji. Naš raspored je pomalo lud. Zadržali smo evropsko vreme kako bi deca radila online časove sa drugarima iz Francuske. Tako da nam časovi kreću u četiri sata ujutru, a moramo i pre toga da ustanemo da ih spremimo.
U 11 se časovi završavaju i spremni smo za ručak. Kuvamo, jedemo, operemo sudove. Onda se deca igraju dok ja radim program koji sam dobio od kluba ili nastavljam sa studijama kako bih postao trener. U šest uveče je vreme za krevet. Tako stoje stvari.
Čoveče, baš je čudno ići u krevet u šest. Ponekad mi se glava muči da razume šta se sve događa. Ali, uživam u tome. Tako je lepo videti decu kako uče i napreduju. Nekada mi je glavna stvar u sedmici bila važna utakmica za vikend, a sada je pomaganje u domaćem zadatku.
Naravno, gledam i vesti. Kada ćemo moći da se vratimo u Francusku? Teško mi je u ovom momentu da razmišljam o fudbalu. Više sam zabrinut o broju ljudi koji su zaraženi širom sveta. Koji svakoga dana gube svoje najmilije. Vidimo porodice koje nemaju čak ni pravo da pokopaju one koje su izgubili. To vam lomi srce...
Molim se svakoga dana da se sve ovo završi, da ću jednog jutra uključiti TV i da će svi biti zdravi. Ali nemam ideju kada će se to dogoditi. Svi mi trpimo. Ne znam kada će se cela ova kriza završiti. Nekada se mučim da zaspim zbog svega.
Kada vidite kako drugi pate, počnete da menjate ponašanje. Sada sam više nego ikada spreman da uzmem telefon i nekoga pozovem. Možda ću diskutovati o treninzima sa ljudima koji se spremaju da budu treneri. Možda ću proveriti kako su mi članovi porodice. Možda ću pozvati drugara da popričamo, tek onako, ni o čemu. Trudim se da ostanem pozitivan. Tako ćemo pobediti ovaj virus. Ne možemo da mislimo da je ovo kraj sveta ili da kriza neće nikada proći. Moramo da se borimo sa realnošću najbolje što možemo i da pazimo jedni na druge.
Dobre vibracije će na kraju pobediti.
Lako je potceniti koliko običan telefonski poziv može nekome da znači u ovom momentu. Mnogi su usamljeni ili anksiozni. Verovatno ih ima više nego što možemo da shvatimo. Dve osobe za koje znam da imaju probleme sa napadima panike su bile u supermarketu, videle haos i imale potom problem. Naravno da sam ih zvao. Mnogi od mojih rođaka nisu baš finansijski stabilni, ali sam, hvala Bogu, ja u stanju da im pomognem.
Ali, ne poznaje svako u Brazilu profesionalnog fudbalera. To što se dešava u zemlji me zaista zabrinjava. Toliko je pomešanih signala koji se šalju. Ako kažete ljudima da ostanu kod kuće, oni će to uraditi. Ali ako im date opciju da izađu, šta će uraditi? Ići će linijom najmanjeg otpora. Svi moramo da budemo na istoj strani, jer su stvari daleko ozbiljnije nego što možemo da zamislimo. Treba nam solidarnost. Hajde da nađemo rešenje za one koji su na minimalcu, da ne zaboravimo one koji imaju privatan biznis. Veliki biznismeni treba da rade tako da pomognu onim najranjivijima.
Svako ima pravo da ima hranu na stolu. To je istina. Ne možemo da očekujemo od ljudi koji ništa ne pojedu ceo dan da ostanu kod kuće i ne rade ništa. Glad boli poput pakla.
I dok je bitno da ostanemo pozitivni, moramo da budemo svesni da se ovo neće završiti za par nedelja. Biće teško, ne samo Brazilcima, nego i Amerikancima i Evropljanima, takođe. Kada se ovo sve završi, svet će biti drugačije mesto.
Nadam se da ćemo i mi biti drugačiji, takođe.
Vodićemo više računa o higijeni. Uživaćemo u svetu koji je manje zagađen. Shvatamo sada da ljudi generalno rade mnogo nepotrebnih stvari. Sada ni bogati ne mogu u šoping. Oni koji imaju privatne avione ne mogu da ih koriste. Fensi stvari koje su tu da zadive druge sada nemaju smisla. Sada smo svi na istom brodu, trudimo se da preživimo. Čak i oni koji su obično sebični moraju da razmišljaju o opštem dobru, jerje jedino solidarnost nešto što može da pobedi ovaj virus. To je činjenica.
Što smo duže razdvojeni, to više shvatamo koliko jedni drugima nedostajemo. Govorim o ljudskom kontaktu. To je nešto, što čemo, nadam se, najviše ceniti posle krize. Da budemo u restoranima ili na nekom drugom mestu. Ne želim da opovrgnem važnost tehnologije i efikasne komunikacije. Svet se razvija, moramo to da razumemo. Smartfoni i tableti nam omogućavaju da budemo u kontaktu sada. Ali kada se karantin završi, bićemo naviknuti da gledamo u ekran 24/7.
Nadam se da ćemo umesto toga želeti da se vidimo sa drugima. Ako pitate šta ljudima sada najviše nedostaje, siguran sam da će vam to reći. Reći će vam da im nedostaje upoznavanje novih ljudi. Odlazak na kafu. Igranje fudbala sa prijateljima subotom ujutru.
Ili jednostavno - zagrljaj.
Kada sve ovo bude gotovo, mislim da ćemo uživati u svakom sekundu druženja. Bićemo prisutni, slušaćemo jedni druge pažljivo. I shvatićemo šta je zapravo bitno u životu: porodica, ljubav i dobrota prijatelja koja vam dopušta da budete to što jeste", napisao je Dante.
FOTO: Reuters