
Tamni vilajet: Priča prvog dana Evrobasketa
Vreme čitanja: 5min | čet. 28.08.25. | 08:09
Plazma i mleko i nostalgija
To je došlo sa influenserima. Mora da je bilo tako. Ona gomila kratkih snimaka koji se smenjuju brzinom na ivici epileptičnog šoka - te aerodrom, te šolja za espreso, panorama grada, pa prazne stolice u hali, pa “kiss cam“ na velikom svetlećem semaforu na kom naša reprezentacija vodi 45 razlike protiv nekog poštovanog, ali nedoraslog protivnika. To da se na velike turnire putuje bez ustezanja i unapred pripremljenog plana (sic) to je nekada bila samo privilegija retkih.
Daleko od očiju i samim tim još bliže srcu nas koji smo ustajali u cik zore i buljili oči pred televizorima, ili nas koji smo pažljivo organizovali gledanje svake utakmice, svako je prvenstvo imalo svoju posebnu draž u malim ritualima. U skupljanju sličica, pravljenju kostura, pisanju svih rezultata, isecanju članaka i intervjua (često izmišljenih) iz novina, ili u pisanju dnevnika.
Izabrane vesti
Ono što klinački rukopis nije mogao da zabeleži, jeste ostalo urezano u nesvesnom, pa svako od nas pamti jedan turnir koji mu je oblikovao život (makar jedan Mundijal i makar jedno Evropsko prvenstvo u košarci) i pamti koju je odeću nosio, pamti mirise, strahove, znojave dlanove i pijanog ujaka najsrećnijeg u životu.
Na prvoj stranici ovog dnevnika o Evrobasketu, koji se opet ritualno dočekao daleko od očiju i samim tim bliže srcu, ukusi su i nostalgična sećanja na turnir koji su klinci rođeni između Mundijala u Italiji i potpisivanja Dejtonskog sporazuma prvog urezali kao slućenu sreću u svoje nesvesno.
Kao što nema matorca koji nije zapamtio naizust gomilu jugoslovenskih timova iz sedamdesetih ili fudbalske reprezentacije Brazila ili Mađarske iz pedesetih, tako je malo klinaca koji su se u leto 2001. spremali za predškolsko, prvi razred ili povratak sa prvog letnjeg raspusta, koji nisu popamtili timove koji su igrali na Evropskom prvenstvu u Turskoj.
Ovaj klinac i dan-danas zna čitav sastav domaćina sa tog turnira napamet: Tunčeri, Turkoglu, Turčan, Ene, Erdenaj, Kutlaj, Peker, Bešok, Okur, Jildirim, Onan. Jedno leto kasnije pamtiće se i onaj tim sa Šukurom i Rečberom jer su bili tako jezički nezgrapni, opasni i jer su pobeđivali. Imaće Turska i u godinama koje su usledile dobre timove, mada ćemo ih duboko prezirati zbog zgaženih linija i zgaženih snova.
Ali će taj tim ostati u glavama kao ekipa koju je vredelo gledati. Jedva su pobedili Letonce na otvaranju, pa dobili po ušima od Slovenaca, a onda zaustavili Furiju sa Navarom koji je ubacio 24 poena. Kutlaj mu je odgovorio sa 35.
U četvrtfinalu, posle one čuvene plej-of faze koja je preživela još samo u vaterpolu, Turci su u produžetku zaustavili Hrvate i bilo je to odraslima slađe nego nama klincima, koji smo konačno mogli uveče da ostanemo malo duže budni jer su i onako svi gledali košarku. U polufinalu su na isti način izabranici Ajdina Orsa pobedili Nemce, srušivši snove Novickom i Okuladži.
Nismo tad znali ono što ćemo danas znati, da nema turske košarkaške medalje osim ako su oni domaćini. I da je nema od Evrobasketa odigranog još davne 1949. godine, ni manje ni više nego u Egiptu. Ostaće nam u glavi kao kratko i lepo sećanje, čudnih imena i lopte koja kruži bez prestanka.

Čitava je ova priča važna jer posle mnogo godina, čitav jedan život kasnije, Turska opet izgleda zabavno. Bili su dobri i pre petnaestak godina, imali dobre sastave i ne tako davno, ali nisu bili zabavni.
Šengun je doslovno školovao Kristapsa Porzingisa čiji je nastup pred domaćom publikom u prvom kolu Evrobasketa pošteno nazvati – bednim. Čedi Osman je igrao onako kako je plesao tokom proleća u Panatinaikosovom dresu. Spejsing je bio odličan, šuteri su bili sami, lopte su ulazile.
Turci imaju mnogo načina da naprave štetu rivalu, a za Letonce u prvom kolu, odabrali su baražnu paljbu u kojoj su učestvovali i Šejn Larkin (što smo i očekivali) ali i Kenan Sipahi sa uvek zabavnom frizurom (što nismo očekivali). Šengun kao neka vrsta turskog Jokića, koji ispaljuje Giresun šafl kad god stigne, šteto je štetni i biće kamen u patici baš svakog protivnika.
I sve bi to bilo sjajno, bili bi Turci glavni utisak prvog dana Evrobasketa, da se u večernjem terminu nije pojavio tim, čiji su prethodnici i 24 godine ranije uveli Hida i ekipu u tamni vilajet.
Doslovno tako izgledaju utakmice protiv reprezentacije Srbije. Ako su Turci protiv Letonaca imali nekoliko spremnih oružja da rasplaču Rigu, Srbija je protiv Estonije - čast rivalu i njegovom manjku kvaliteta - izgledala kao da na 30 odsto mogućnosti ima neograničen broj kombinacija.

Krenite od vrha rostera, od najboljeg igrača na svetu, do igrača uloge koji će dobiti najmanje minuta u Letoniji. Ili krenite obrnuto, od najbitnijeg epizodiste sa najmanje minuta, sve do Nikole Jokića. Srbija ima toliko različitih mogućnosti za sklapanje petorke, za dinamiku izmena, toliko širok napadački arsenal i toliko defanzivnih varijacija koje uvežbava, da od trenutka kada se podbaci lopta protivniku samo padne mrak.
Tamni je vilajet bio ono u šta je tim Svetislava Pešića 2001. uvlačio svoje rivale. I nije slučajno što je toliko ljudi povuklo paralele između dve Karijeve generacije i nema ništa čudno u tome što je poslednje evropsko zlato Plavih u glavi svih onih koji ga i krajem ovog leta priželjkuju.
Kako su naše dede zapamtile Lijež, naši očevi Rim, a mi Istanbul, neka će nova generacija - da kucnemo u čitavu šumu i pljucnemo u stranu - pamtiti Rigu. I doći će i za njih turnir kad jednom konačno odrastu, tokom kog će se srećati trenutaka naslućene sreće.
Kupiće plazmu, ugrejaće mleko u veliku šolju i radovaće se što opet imaju pravo da malo duže ostanu budni. I sanjaju.
EVROBASKET
14.00: (4,70) Gruzija (17,0) Španija (1,25)
14.00: (1,17) Izrael (20,0) Island (6,00)
17.00: Belgija (hen 19,5) Francuska
17.15: Bosna i Hercegovina (hen -25,5) Kipar
20.30: (1,60) Slovenija (16,0) Poljska)
20.30: (1,50) grčka (16,0) Italija (3,00)