Saša Đorđević (©Star Sport)
Saša Đorđević (©Star Sport)

Saša Đorđević otvoreno: Otac me nikad nije terao da igram za Zvezdu, dva su razloga zašto sam postao košarkaš

Vreme čitanja: 7min | čet. 14.12.23. | 18:15

“Razgovarao sam jednom nedeljno sa porodicom i ti pozivi su me koštali po 5.000 tadašnjih pezeta po pozivu. Svi su mislili da znaju šta se dešava. Bilo je mnogo istina, ali tek danas zapravo možete da shvatite šta se zaista desilo. Sada, sa iskustvom, razumete da smo mnogo toga istrpeli“

Mnogo je priča već isprilčano o Partizanovoj šampionskoj 1992. godini. Mnogih anegdota su se setili, a neke nove i ispričali su članovi legendarne generacije crno-belih u velikoj akciji Mozzart Sporta tokom jubileja i organizovanog druženja za 30 godina od Istanbula, ali verovatno je dosta stvari još ostalo negde duboko u sećanjima...

Aleksandar Đorđević je u drugom delu velikog intervjua za španski Relevo - prvi deo pročitajte OVDE - govorio najviše o vremenu raspada velike Jugoslavije, Partizanu u Fuenlabradi, razlozima zašto je postao košarkaš... Pa, krenimo redom - o svojim počecima.

Izabrane vesti

“Ovo pitanje mi teško pada. Trebalo bi mi mnogo vremena (da izložim sve), jer detalje ne mogu samo tako da sumiram. Moji roditelji su bili profesori fizičkog. Otac mi je bio trener Crvene zvezde. Otkako sam imao četiri ili pet godina, vodio me je da gledam treninge. Sećam se Dragana Kapičića, Ljubodraga Simonovića... Deda sa majčine strane je bio partizan i poginuo je 1944. godine tokom Drugog svetskog rata. Moja majka nije imala novca da mi kupuje majice, pa mi ih je šila“, priča Đorđević za Relevo i nastavlja:

“Bila je jako dobra krojačica. Pošto je njen otac bio partizan, šila mi je crno-bele majice. Onda bi me šutnula u zadnjicu i isterala napolje da se igram. Sa jedne strane bili su oni koji su navijali za Crvenu zvezdu, drugi za Partizan, crno-bele boje naravno. Tako sam počeo da upijam beogradski asfalt. Moji roditelji su i danas živi, znali su uvek kako da me usmere kroz život, da učim i igram košarku. To jako cenim. Naravno, mogu da vam kažem da sam bio dobar fudbaler i da i danas skijam lepo. Šteta je samo što ću morati da imam operaciju i na drugom kuku“.

Otac vas nikada nije forsirao da zaigrate za Crvenu zvezdu?

“Ni najmanje. Moj izbor je bio slobodan. Uvek sam birao stvari u životu, birao sam svoj put. Ključni je trenutak iz mojih tinejdžerskih dana, bio sam lud i voleo sam da idem u provod sa društvom. Moji roditelji su jednog dana seli sa mnom i rasplravili smo neke stvari. Rekli su mi da biram – jedno ili drugo. Rastao sam gledajući Partizan kao i svaki drugi navijač na tribinama. Sećam se brojnih sjajnih igrača. Igrao sam basket sa drugarima do kasnih večernjih sati. Koristili smo to što su oko nas bila ulična svetla, jer u suprotnom ne bismo mogli da vidimo ništa. To je život i bilo je prelepo“.

Imali ste tu nesreću da osetite kako se Jugoslavija raspala...

“Deo mog mozga je zaključao te loše uspomene, ali ih ne zaboravljam. I danas imate ratove, nepravde... Malo su mi izbledela sećanja od pre 30 godina, jer sam fokusiran na sadašnjost. Moja supruga i naša deca su ceo moj svet. Kao i košarka. Tako idem napred, jer je to jedini put koji znam. Moj grad, moja zemlja su za mene najbolji na svetu. Tako sam razmišljao i kao dete, kao tinejdžer kasnije. Imali smo apsolutnog vođu, osećaj patriotizma, osećaj pripadnosti. Nismo gledali jedni na druge kroz versku pripadnost, da li je neko musliman, katolik ili pravoslavac. Svi smo bili braća jer smo bili Jugosloveni. Osećam ponos zbog toga. Verujem da je to bio iskren svet. Sa 16 godina sam u juniorskom timu upoznao ljude različite etničke pripadnosti, ljude koji su mi i danas prijatelji. Onda je došao prokleti rat, orkestriran spolja. To smo shvatili kasnije, da se tajna igrala igrala sa visokih pozicija. Igrali su se sa najmanje inteligentnim ljudima. Bila je to nepravda, jer su bili puni mržnje i zlobe, bili su iskorišćeni. Počeli smo da uništavamo sebe iz mržnje i zlobe. Ne mislim na zemlju, jer je ona kasnije obnovljena, već o ljudima i to se nikada nije popravilo. Sada svi ti ljudi imaju osećaj egzistencijalne praznine, ogorčenost i veliku tugu“.

I dalje ste bili mladi tada...

“Da, ali se previše toga desilo da bi se razumelo i reagovalo. Desio se jako agresivni udar, ukrali su nam život. Svi smo nastavili svojim putem. Srećom, sportisti pokušavaju da donesu radost narodu kroz ono čime se bave. U mom slučaju je to košarka kroz koju sam iskazao ponos, vrednost, osećaj pripadnosti. Što sam više koševa ubacivao, bilo je više ljubavi za moju zemlju. Igrao sam dobro, uvek sam se osećao prepoznatim. I za to se zahvaljujem pre svega roditeljima, jer su mi pomogli da iskažem svoj talenat. Osećaj pravde koji nosim u sebi, sistem vrednosti... To je ono što želim da prenesem na svoju decu danas“.

U NBA ligi su u to vreme breme raspada zemlje nosili Vlade Divac i Dražen Petrović, u Evropi je to bio Partizan koji je u sezoni 1991/92 igrao u Fuenlabradi, između ostalih, sa Sašom Danilovićem, Slavišom Koprivicom, Željkom Rebračom, Nikolom Lončarom i Ivom Nakićem, Hrvatom koji je trpeo ogroman pritisak iz svoje zemlje...

“Mogu da pričam o tome samo iz ugla igrača. Ne znam šta su predsednik kluba i Željko Obradović kao trener radili iza kulisa, kako bi očuvali tu magičnu vezu koja je nastala među nama, sa gradonačelnikom Kintanom... Nastala je jaka emotivna veza sa Španijom i bilo je prelepo. Nismo se razumeli međusobno, ali su oni cenili naš talenat i razumeli su u koliko smo teškoj situaciji bili tada. Bili smo srećni jedino kada smo igrali“.

Kako pamtite vreme u Fuenlabradi?

“Sve je to bio proces. Imali smo pola dvorane i grad koji raste. Vraćao sam se nekoliko puta i danas je to veliko mesto. Volim Fuenlabradu, prelepa je. U Beogradu svi dobro znaju za to mesto. Tamo smo uspeli da probudimo strast prema košarci po prvi put. Poslednju utakmicu koju smo odigrali tamo, mislim da je bila protiv Huventuda, otišli smo prema svlačionicama kroz tunel, ali onda smo morali da se vratimo na teren kako bismo pozdravili ljude jer nisu prestajali da navijaju za nas. I sada, kada razmišljam o tome, naježim se. Znate zašto? Igrao sam za to, za uzbuđenje, za to da navijače učinim srećnim. Videti te pesnice na u vazduhu me i danas čine ponosnim. I to uvek nosim sa sobom. Dogodilo se nešto veliko i to me takođe čini srećnim“.

Šlag na torti bila je ona trojka u Istanbulu, za osvajanje evropske titule.

“Pre nekoliko meseci odigrana je prijateljska utakmica u Beogradu između Partizana i Fuenlabrade. Nažalost, nisam mogao da prisustvujem tom događaju. Znam da su naši navijači napravili nezaboravnu atmosferu, sličnu onom što se dešava protiv Crvene zvezde. Želeo bih da ispričam nešto, nešto što sam zaboravio, a desilo se pre cele ove priče...“, zastao je Đorđević, pa počeo:

“Razlog zašto sam hteo da postanem košarkaš... Imao sam devet ili deset godina i gledao sam fotografiju svog oca u albumu. Bila je fotografija njega bosog, sa crno-belim bandažama. Bio je prilog u novinama u kojim je pisalo: 'Đorđević je bio najbolji igrač turnira u Italiji'. Igralo je osam timova. Gorica, Padova, Venecija i Radnički Beograd, između ostalih. Igrao je bos, na betonu. Nosio je dres sa brojem '7', pitao sam ga zašto je igrao bos. Rekao mi je da je imao ranije saobraćajnu nesreću na motoru i da su ga patike mnogo žuljale“.

Zašto je igrao povređen?

“Jer je za njega to bila prilika da izađe napolje, da vidi svet, da kupi nešto. Želeo sam da uradim više od toga, da budem MVP dok igram bos na betonu. Mesecima kasnije, gledali smo zajedno Svetsko prvenstvo u Manili na kojem je Jugoslavija osvojila zlato. Tada sam mu rekao da želim da budem košarkaš koji će osvajati svetska zlata. To su moja dva najveća motiva da postanem košarkaš“.

Vaša zemlja je prošla embargo, ali vam je Španija pružila ruku.

“Pomoglo nam je dosta, da ne razmišljamo o ratu. Cibona je igrala u Santijago de Komposteli, Jugoplastika u La Korunji... Bilo je momenata kada smo tamo bili i po deset dana. Pokušavali smo da razumemo špansku kulturu, ali malo ko je razumeo šta se tada dešavalo u našoj zemlji. Razgovarao sam jednom nedeljno sa porodicom i ti pozivi su me koštali po 5.000 tadašnjih pezeta po pozivu. Svi su mislili da znaju šta se dešava. Bilo je mnogo istina, ali tek danas zapravo možete da shvatite šta se zaista desilo. Sada, sa iskustvom, razumete da smo mnogo toga istrpeli“.

Moramo da vas pitamo o (Draženu) Petroviću.

“Gledao sam baš veče pre našeg razgovora utakmicu jugoslovenskog prvenstva, između Cibone i Partizana u Zagrebu. Na parketu je Dražen, pre nego što je otišao u Real. Na drugoj strani smo bili mi. Sve ono najbolje što je bilo van SAD otišlo je u NBA – Sabonis, Fernandom Martin, Petrović, Rađa, Kukoč, Divac, Marčuljonis... Pazite, tada nisu odlazili svi, nego samo najbolji. Danas imate preko 130 igrača van SAD od gotovo 500 u ligi. Danas NBA ne dovodi samo zvezde, već igrače koji imaju potencijal. U naše vreme nismo najbolje razumeli dinamiku lige, fizički aspekt... Danas je sve standardizovano. Danas imate mnogo materijala, jako je lakše igrati tamo“, priča Đorđević i završava:

“U Bormiju 1987. godine osvojili smo zlato pošto smo pobedili SAD dva puta. Bio sam kapiten tog tima, a kraj mene Divac, Rađa, Kukoč, Ilić, Alibegović, Koprivica i trener Pešić. Ameri su imali Gerija Pejtona, Lerija Džonsona i trenera Lerija Brauna. U to vreme je NBA već odlučio da otvorio svoje granice, jer su shvatili da košarka raste u Evropi. Zamislite samo, Italija sa Đentileom, Pitisom i Pesinom je bila treća, ispred Nemačke. Mi smo utabali put za sve koji su kasnije došli u NBA. Danas su skauti na sve strane, u to vreme postojale su samo VHS kasete koje su kružile među nama. Da li razumete? U 2023. godini, svi znaju ko je Viktor Vembanjama ili da je Dirk Novicki nekada davno došao u NBA igrajući drugu nemačku ligu“.


tagovi

Aleksandar Đorđević

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara