BOMBER IN SERBO: Lotitov ferari juri ka skudetu

Vreme čitanja: 6min | pet. 21.02.20. | 16:39

Svi su svesni da je ovo više jedinstvena nego retka prilika u karijeri da uđu u legendu. Svaki navijač Lacija i svaki fudbalski fan u Italiji zna napamet sastav Maestrelijevog i Eriksonovog Lacija, bez obzira što je prošlo 20, odnosno 46 godina

Malo ko je uzimao za ozbiljno predsednika Klaudija Lottita kada je prošle godine govorio da je njegov Lacio  “ferari” ili kada je u više navrata navodio, kao primer, Lester da se može stići do titule prvaka i bez potrošenih stotina miliona evra na pojačanja i sa faraonskim platama fudbalera. Kada se malo bolje analiziraju potezi Lacija u poslednjih pet godina dolazi se do zaključka da ovogodišnji rezultati nisu slučajnost. Okosnica tima Nebeskoplavih je napravljena u periodu od 2015. do 2017. godine. U tom periodu su došli Sergej Milinković Savić, Ćiro Imobile, Luis Alberto, Lukas Lejva, Luiz Felipe. Njima treba dodati starosedeoce Lulića i Radua.

Zatim su Igli Tare i Klaudio Lotito svake godine uspešno prodavali igrače za velike svote novca a dovodili adekvatnte ili još bolje zamene. Podsetimo, Bilja je prodat za preko 30 miliona evra a Lejva je došao za par miliona. Felipe Anderson je prodat za preko 40 miliona evra a Korea je doveden za manje od 20. Za Keitu Baldea je uzeto takođe oko 30 miliona a Kaisedo je plaćen par miliona evra. Jedini izuzetak je Stefan De Fraj koji je otišao iz Lacija bez evra obeštećenja ali je Lotito srećom poslušao trenera Inzagija i platio gotovo 15 miliona evra Aćerbija iako je gunđao zbog godina italijanskog defanzivca. Svaki evro se isplatio u za Aćerbija, od kako je u Laciju preskočio je samo jednu utakmicu zbog kartona. Prošlog leta, posle višemesečnog ubeđivanja Inzagi je isposlovao i da Lacio plati 11.000.000 evra za Lacarija, plus četiri miliona kroz bonuse. Sa pojačanjem iz Spala, Inzagi je konačno kompletirao svojih 11 startera, spremnih za najveća dela.

Izabrane vesti

Osim odličnog njuha Iglija Tarea za velike talente, vidi Milinkovića i Luisa Alberta, ili one koji mogu da budu revitalizovani, čitaj Leiva i Imobile, Lacio je ušao i u putanju srećnih zvezda. Počev od letnjeg popodneva, pre nešto manje od četiri godine, kada je Marselo Bielsa, zvani Loko, posle dugog pregovaranja sa predsednikom Lotitom, praktično odustao od ponude da preuzme Lacio na vratima aviona koji je trebalo da ga doveze u Italiju. Simone Inzagi je već bio na “Autoputu Sunca”: pravac Salerno, gde je trebalo da preuzme drugi Lotitov tim Salernitanu, posle kratke epizode u finišu prvenstva na klupi Lacija. Priča se da je Simone prošao Napulj, kada mu je stigao telefonski poziv da se vrati u Rim gde ga čeka novi ugovor sa Lacijom.

Inzagi je zajedno sa Lacijom stasavao iz godine u godinu i postajao sve bolji trener. Veliki kvalitet mlađeg Inzagija je što uči na svojim i tuđim greškama i po pravilu ne ponavlja pogrešne poteze. Iz sezone u sezonu Inzagi je postajao sve lucidniji, temeljniji i mudriji kormilar Lacija. Daleko od toga da je bilo sve med i mleko u prethodne četiri godine u Formelu. Diskusije između trenera i predsednika kluba su postale antologijske, neke, kako se to kaže internet rečnikom, viralne, poput čuvenog telefonskog razgovora u kome je Lotito šetajući ulicama Kortine D’Ampeco (njegove letnje rezidencije) čitao bukvicu svom treneru urlajući da ga cela Kortina čuje. Imao je Inzagi osim stručnog znanja i veliki psihološki kapacitet da izdrži “težinu” svog predsednika.

Ove sezone su se poslagale kockice i sva vrata su počela da se otvaraju Laciju. Nije u pitanju samo podatak da Lacio ima ubedljivo najviše dosuđenih penala u ovoj sezoni, 14  (na drugom mestu je Roma sa devet) i najmanje protiv, samo dva. Nije reč ni o preorketima Lacija, osam u ovom šampionatu, kao ni o golovima i pobedema obezbeđenim u poslednjih 15 minuta utakmica u Seriji A. Reč je i o malim detaljima koje običnim konzumatorima fudbala promiču, a oni su najbolji pokazatelj, što bi Koeljo rekao da se “cela vasiona urotila da ispuni želju”. Primera radi,  Amrabatov nepotreban crveni karton protiv Milana je onemogućio najboljem igraču Verone da nastupi protiv Lacija na Olimpiku, ili povreda Handanovića s kojim Nebeskoplavi ne bi imali lak posao kao sa Padelijem, mnogi bi se opkladili da sa Handom na golu Lacio ne bi postigao nijedan od dva gola,  ili Đenova koja će u nedelju igrati bez Sturara (kartoni) i serije povređenih ključnih igarča, od našeg Radovanovića i Pandeva do Šonea i Romera.

Komparativna prednost Lacija u odnosu na Juventus i Inter je što su Nebeskoplavi kompletan, logičan, uigran i sinhronizovan tim. Inzagi je, za razliku od svojih kolega Mauricija Sarija i Antonija Kontea, ukomponovao svoju ekipu, uspostavio hijerarhije, ubedio najbolje fudbalere da slede njegove ideje i kreirao harmonične odnose. Sari i Konte i dalje lutaju sa svojim timovima i zbog toga pojedinačni kvalitet igrača koje imaju na raspolaganju ne doprinosi dovoljno snazi i efikasnosti igre Juvea i Intera. Inzagi je ukomponovao Milinkovića, Luisa Alberta, Koreu i Imobilea. Sari i dalje luta oko napadačkog trija i veznog reda, Konte razbija glavu sa Godinom od početka sezone a sada i sa Eriksenom.

U Juventusu smo do sada imali samo trojicu sigurnih startera (Bonučija, Pjanića i Kristijana Ronalda) a Sari je promenio nekoliko formacijskih postavki i nijedna nije dala željene odgovore. Antonio Konte je postao zarobljenik modela 3-5-2. Godin se nije navikao na trojnu defanzivnu liniju, Škrinjar je postao nesiguran jer mu stalno menjaju poziciju u zavisnosti da li igra Bastoni ili Godin. Brozović je dobar igrač, ali nije režiser igre s kojim se osvajaju trofeji. U zimskom prelaznom roku su došla krila, Jang i Mozes, pošto postojeća nisu bila na željenom nivou a Asamoa je postao slučaj. Eriksen je umesto da bude dodatna vrednost Intera postao njegov problem pošto Konte ne želi da promeni postavku 3-5-2 a Danac ne može da bude dodatna vrednost u tavkoj formaciji.

Veliki saveznik Lacija u završnici šampionata neće biti samo činjenica da Inzagi i njegovi fudbaleri imaju samo jedan front dok su Inter i Juve i dalje angažovani na tri. Prednost Lacija će biti atmosfera koja se živi u Rimu. Navijači i ambijent Juvea je naviknut na trofeje, već osam godina osvajaju skudeto i nije iznenađenje da na Alijanc stadionu zvižde kada vide jalovu igru Bjankonera. Paradoksalno, Inter ima ubedljivo najveću podršku sa tribina ali njegovi igrači tu  privrženosti više dožiljavaju kao teret nego kao stimulans: porazi u Ligi šampiona od Barse, u Kupu Italije do Napolija, od Juventusa u Seriji A i niz remija sa daleko slabijim timovima na San Siru, od Slavije iz Praga u LŠ do Kaljarija, rečito govore o tom kompleksu koji će Konte morati da izleči, ako želi da osvaja titule sa Nerazurima.

U Večnom gradu se oseća u vazduhu elektricitet od pre 20 godina. Roma i Lacio su u istoriji osvojili zajedno pet skudeta, sedam puta manje od Milana i Intera i od samog Juventusa. Zato je prisutna percepcija među navijačima Lacija da je ovo posebno proleće. Klasičan primer da se živi iskustvo koje se ponavlja jednom u  20-30 godina i zato nosi sa sobom mnogo više adrenalina i zanesenosti. Takođe, u timu Lacija nijedan igrač nije osvojio skudeto, samo trener Inzagi i tim menadžer Peruci znaju kako to izgleda kada ti navijači skandiraju “siamo noi, siamo noi, i campioni dell’Italia siamo noi”. Kad ako ne sad, ponavljaju svi u Formelu i u nebeskoplavom delu Rima: svi su svesni da je ovo više jedinstvena nego retka prilika u karijeri da uđu u legendu. Svaki navijač Lacija, i svaki fudbalski fan u Italiji, zna napamet sastav Maestrelijevog i Eriksonovog Lacija, bez obzira što je prošlo 20, odnosno 46 godina.

PIŠU: Roberto Pruco “Bomber” i Željko Pantelić


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara