Za Džabarija Parkera, čini se, nema nade. Ne one košarkaške — tu se još ponešto i može spasiti — nego one tihe nade da će se razumeti gde je došao.
Jer Partizan nije tim u koji se ulazi sa reputacijom, već sa znojem. Ne pita on ko si bio, nego gde si danas u deset ujutru, u sali, kad se radi ono dosadno: trči se, ponavlja se, greši se. Partizan ne voli izgovore, a još manje pauze u formi koje traju duže od izgovorenih rečenica.
Penjaroja je to rekao jednostavno, skoro surovo, onako kako se uvek govori istina kad više nema vremena za objašnjavanje. Ako ne treniraš — nema te. Ako nisi tu svakog dana — nisi ni deo ekipe. Nema filozofije, nema velikih imena, nema uspomena iz nekih drugih dvorana i nekih drugih sezona.
A Džabari… deluje kao da je zalutao u pogrešnu priču. Kao lik koji je ušao u film misleći da je romantična komedija, a ispostavilo se da je ratni. U Partizanu se ne živi od talenta, nego od navike da se pati zajedno. A to je veština koja se ne donosi u koferu.
Možda će negde drugde opet biti onaj stari Parker, igrač koji izgleda kao da mu je košarka laka. Ali ovde, u crno-belom svetu, lakoća nije valuta. Ovde se plaća svakodnevno. I u znoju. I u tišini posle treninga.
Za Džabarija Parkera, u Partizanu — izgleda da stvarno nema nade. A Partizan će, kao i uvek, nastaviti dalje. Malo ranjen, ali svoj.
Partizan je mesto gde se srce zaslužuje a ne kupuje.. Gde te niko ne pita šta si, ko si, gde si bio nego KOLIKO ME OSEĆAŠ?? Koliko osećaš sveti dres natopljen krvlju, znojem i suzama legendi koje nisu pitale šta ćeš mi dati NEGO KOLIKO ĆEŠ MI UZETI, koji nisu obarali glave pred problemima nego ih gledali u oči, kao gladni vukovi plen i nisu se pitali da li ja to hoću i mogu nego ZAŠTO SAM BAŠ JA TAJ IZABRANI!!!!! Ko nije plakao, patio i smejao se sa svim našim porazima, strahovima i uspesima nikada neće moći da bude deo nas, jer ovde se ne dolazi da se ode, ovde se DOLAZI DA SE OSTANE ZAUVEK!!!