Ispovest Markusa Benta: Lečio sam se kokainom, halucinirao, zvao policijce i digao nož na njih
Vreme čitanja: 4min | uto. 03.03.20. | 11:17
Sad je ipak sve u redu
Prošla su već vremena kad je običan čovek mislio da je fudbalerima sve servirano na tacni i da žive život bez problema. Neki možda i uspevaju, ali dobar deo se i ozbiljno muči. S tim da je sada sve više onih koji su pristali da progovore o svim problemima i tako probaju da upozore one mlađe da budu oprezni da im slava i novac ne udare u glavu. Markus Bent to sada čini i u saradnji sa Evertonom, koji je pokrenuo kampanju o brizi za mentalno zdravlje fudbalera. I ima Bent šta da im kaže.
Septembar, 13, godina je 2015. Bivši golgeter Kristal Palasa, Šefild junajteda, Blekburna, Ipsviča i Evertona – da pomenemo samo neke – već je završio karijeru i navukao se na kokain. Policija je dobila poziv, u panici Markus tvrdi da su mu razbojnici na vratima, 16 minuta kasnije tu su tri policajca, niko ne otvara, razbijaju vrata i prema njihovom izveštaju čeka ih Bent sa velikim kuhinjskim nožem u rukama. Elektro-šokom su ga oborili, čak i u tim trenucima Bent divlja, priviđa mu se razbojnik iza vrata, iza drveta u dvorištu…
“Bio sam paranoičan i halucinirao sam. Učinilo mi se da su neki ljudi u stanu. Sećam se da sam mislio da se kvaka pomera. Zvao sam policiju i uzeo nešto da se branim. Kad je policija stigla otišao sam do vrata s tim noževima. Sad kad vrtim film, naravno da je trebalo da ih ostavim, ali nije mi bilo dobro. Naravno, policajci su bili prestravljeni. Vide da sam drogiran, paranočan, s dva noža… Ostalo znate”, priseća se Bent u intervjuu za Atletik.
Izabrane vesti
Dodaje i da mu je laknulo kad je konačno priveden u stanicu, jer je znao da mu tamo niko ništa ne može. Toliko mu je bilo loše. A kako je sve počelo? Tek posle karijere kad se vratio iz Indonezije gde je zarađivao pod stare dane.
“Osetiš olakšanje. Digneš noge, zavališ glavu, pomisliš: Biće sjajno. Misliš samo o odmorima. Bio sam u Portugaliji, Barbadosu, Meksiku. Zahvalan sam što sam imao prilike da obiđem sve te zemlje. Ali posle nekog vremena i to dosadi. I nedostaje ti fudbal, iako sam ga mrzeo poslednjih godina. Ali si bar imao smisao. Ustaneš, odeš na trening, zanimaš se… Kad se penzionišeš ne znaš šta ćeš sa tobom. I onda sam počeo da se sam lečim”.
A kad kaže da se “sam leči”…
“Da uzimam kokain”.
Pojašnjava.
“Nije bilo svaki dan, čak ni svaki drugi dan. Nisam čak ni ludovao po žurkama. Uglavnom sam se radio kući da me niko ne vidi. Tako se i desilo ono s policijom”.
Kaže da je kokainom pokušavao da odagna nagomilan pritisak, frustracije, nervozu… Nije lako boriti se sa svim tim kad si klinac. Ni sa tim parama. Kad je iz Blekburna prelazio u Ipsvič…
“Odem do bankomata i vidim 300.000 funti na računu. Mislim da mi je bilo 22 godine. I 300.000 na računu?! Nisam ga ni trošio. Samo sam gledao. Odem do bankomata, ukucam PIN, pogledam i kažem: o, moj Bože, 300.000 funti! A ja iz radničkog kraja”.
I nije se odmah rasipao Bent. Ali kad se rastao sa devojkom iz detinjstva sa kojom je imao i ćerku problemi su počeli da se pojavljuju.
“Mislim da je počelo kad sam otišao iz Evertona. Nisam bio koncetrisan ni na šta. Izlazio sam previše, išao tako kao zombie… Život nije bio baš dobar. Nisam tada znao da je to početak depresije, anskioznosti. Počeo sam da glumim ‘igrača’, nekog ko izlazi sa slavnim ličnostima, sa devojkama iz časopisa… Ali, bio sam mlad momak, normalno ljudsko biće… Ko ne bi na mom mestu?” , pita se Bent.
Ima tu istine. Ali ima istine i u tvrdnji da sav taj glamur, sve te devojke, sav taj novac, ipak ne znače mnogo kad se podvuče crtu.
“Ljudi kažu da je sve u novcu, da izvineš na izrazu, j…š novac. J…š! Normalno, svi hoćemo lepu kuću, lepa kola, al na kraju ti je najpotrebnija ljubav. Završim utakmicu i treba mi neko da me pita: ‘Kako si? Je l si dobro?’. Tad nisam imao to. Bilo je samo: ‘Gde ćemo? Šta si mi kupio?’. Niko te ne pita kako si”.
Jedno je vodilo u drugo, pa u treće, na kraju do kokaina u penzionerskim danima… Ali najbitnije, na kraju je Bent otišao na rehabilitaciju, nije išlo lako, ali je uspeo da se skine. Čist je već skoro pet godina, igra fudbal u niželigašu, dobio je još jednu ćerku…Trošio je možda i više no što je trebalo, ali nije sve proćerdao i sada živi sasvim normalan život.
(FOTO: Reuters)