
Za dobra stara vremena: Centriši, Dragiša
Vreme čitanja: 5min | uto. 25.02.25. | 11:16
Neka ide visoko i na drugu stativu, kao nekada
Subota predveče, polako pada mrak. Reflektori Apton parka sijaju, kilovati se troše, a mehurići se duvaju na Bolejn graundu. Kada god Čekićari imaju loptu, Stjuart Dauning sa jedne i Met Džarvis sa druge strane dižu loptu na centaršut i gađaju Endija Kerola ili Karltona Kola, koji čekaju da posle laktanja i guranja sa defanzivcima pokušaju da glavom pogode okvir gola. Pored terena, Žoze Murinjo dobija nervni slom, što ga navodi da posle utakmice istakne kako ekipa Sema Alardajsa igra fudbal iz 19. veka. Utakmica se završava 0:0, a svi se okreću daljim obavezama i znaju da će tako biti i sledeći put.
Desetak godina kasnije, tako nešto je nezamislivo u Premijer ligi, osim ako Šon Dajš ne sedi na klupi nekog tima. Nećete više videti ekipe da besomučno centriraju na jednog ili čak dvojicu visokih napadača unutra ili da se korner slavi kao gol šansa, osim ako nemate tu muku da gledate Arsenal bez četvorice povređenih napadača. A i ako imate neki tim koji gaji taj stariji engleski stil od pre dvadesetak godina, lako ćete pronaći informaciju da im se to nije baš isplatilo jer su ispadali iz lige veoma brzo po ulasku u elitu.
Izabrane vesti
Pep Gvardiola je svojim taktičkim zamislima i stilom igre odveo fudbal na neki viši nivo, pa tako sada možemo videti da timovi iz sredine tabele iznose preko golmana i štopera i da ne pomišljaju da je ispucaju u začetku napada, čak i kada je visok presing. Krilni igrači retko traže igru "1 na 1" i prodor, a o centaršutevima i ne treba mnogo pričati jer sidraša i visokih napadača koji kampuju u napadu više gotovo i da nema. Nekada su timovi iz sredine tabele imali obavezno barem jednog krilnog igrača striktno za centaršuteve, pa smo mogli videti da jedan Met Riči ili pomenuti Stjuart Dauning upute i po 20 centaršuteva po meču.
Fudbalski nostalgičari su posebna vrsta, posebno oni stari ljubitelji Premijer lige. Doba "Barclays" fudbala u elitnom engleskom takmičenju nije prežaljeno, kada se tako igralo i kada je liga imala neku drugačiju posebnu čar. Što mladi vole u žargonu i slengu da kažu, posebnu auru. Lepa vest za one koji vole vreme su centaršutevi i česta bunarenja bili i otac i majka je da se tako nešto vratilo. Makar statistički.
Pre tačno 20 godina, svaki tim je u proseku postizao 24 gola posle centaršuteva iz igre. Ne računaju se korneri i slobodni udarci, već suvi centaršut iz igre sa strane. Godinama je malo po malo taj broj opadao, da bi od sezone 2019/20 se ta brojka prepolovila na prosečno 12 golova iz centaršuteva po ekipi .
Ove sezone ipak deluje da će taj broj biti mnogo veći.
Kada je stigao Erling Haland u Premijer ligu u sezoni 2022/23, čak je i Pep Gvardiola rešio da je vreme da se gađa visoki Norvežanin, a kako je katalonski stručnjak taj koji diriguje svim trendovima, tako je bio i slučaj i sa ovim. Centaršut na drugu stativu je sada sasvim normalna stvar i svake nedelje viđamo sve više i više golova iz ovakvih situacija.
Novopridošli treneri u Premijer ligi preuzeli su oprobani recept recept centaršuteva na drugu stativu. Pored Fulama i Arsenala, koji su ovo doktorirali, Arne Slot je pronašao sjajno rešenje. Ideja holandskog trenera je da Liverpulovi krilni napadači igraju na kontra stranama od njihove jače noge, kako bi se okrenuli i namestili na centaršut koji bi poslali na drugu stativu. Dok bek prodorom iza leđa Salaha ili Gakpa odvlači pažnju, sa druge strane bek i drugi krilni napadač utrčavaju na drugu stativu, gde igrač šalje loptu. Tako je Salah zaslužan za šest postignutih golova iz ovih situacija posle centaršuteva sa desne strane, dok je Kodi Gakpo zaslužan za dva postignuta pogotka ove sezone.
Ejndž Postekoglu je takođe majstor ove taktike, što je radio i pre nego što je došao u Totenhem. Dok napadač odvlači svog čuvara i puni prostor u petercu, centaršut stiže na drugu stativu, gde krilni napadač utrčavanjem čeka loptu i šansu za gol. Tako je Totenhem ove sezone postigao 11 golova na ovaj način, a Brenan Džonson je pravi majstor za ovo jer je do sada zaslužan za osam golova posle centaršuteva na drugu stativu.
I nije samo to, da ne bude da smo se bespotrebno vraćali na nostalgiju. Nisu samo igrači koji su na kontra strani od jače noge ti koji vraćaju veliki broj centaršuteva na velika vrata, već imamo i klasične krilne napadače sa jačom nogom na toj strani. To možemo videti na primeru Mančester sitija, gde je Gvardiola promenio zamisao iz ranijih sezona, kao i u slučaju Njukasla, gde Džejkob Marfi hrani Aleksandera Isaka za lake golove.
Marfi je uputio 46 centaršuteva ove sezone, više od njega je to uradio samo Adama Traore iz Fulama. Imamo i stari dobri Ipsvič, gde je Burns na 38 centaršuteva, pomenuti Brenan Džonson ima isti broj, dok Fulam toliko voli ubacivanja da je pored Traorea sa najviše centaršuteva tu i Aleks Ivobi sa 37. Uvek treba pomenuti i Notingem Forest i starog dobrog Nuna Espirita Santa sa održavanjem Barclays srca i duše i njegovog Krisa Vuda u špicu. Tako Antonio Elanga ima veliki zadatak da centrira iz otvorene igre i ove sezone uputio je 32 ubacivanja u srce kaznenog prostora.
Kako se sve menja brzo u fudbalu, govori i podatak da će do kraja sezone, naravno ako se ovako nastavi, biti isti broj centaršuteva kao pre 10 godina kada je Murinjo kukao o fudbalu iz 19. veka.
Izgleda da je fudbal kao modni trendovi. Ako nešto izađe iz mode kada ljudima dosadi, uvek će se vratiti neki stari trend. Tako je trenutno u Premijer ligi. Kada više šarene košulje i uske farmerke ne rade posao u diskoteci, ti izvadi zvoncare. Nekada je bilo lepo, što ne bi i sad...