
Šumadijski rokenrol, podrhtavanje novinarske lože i navijačke molbe: Feđa, ostani
Vreme čitanja: 10min | pon. 26.05.25. | 14:11
Radnički je na filmski način uspeo da obezbedi plasman u evropska takmičenja drugu godinu zaredom
Ludnica i neizvesnost kakva dugo nije viđena u Mozzart Bet Superligi, pucalo je i prštalo na sve strane. Oni koji su bili na stadionu ili kraj malih ekrana, nisu ni sekund zažalili što su vreme izdvojili za gledanje domaćeg fudbala. Bio je to nedeljni dan sa elementima drame u stilu Eriha Marije Remarka uz kraj dostojan najboljih romana Agate Kristi. Preokreti, tenzija, a na kraju se Evrope, uz Novi Pazar domogao tim kome su za tako nešto pred poslednje kolo davane možda najmanje šanse – Radnički iz Kragujevca.
Mnogo je bilo emotivno na “Čika Dači“, to se posebno videlo posle petog gola Jovana Ilića kad je cela klupa Radničkog potrčala prema tribini sa najvatrenijim navijačima, a samo koji momenat kasnije, Feđa Dudić je kleknuo na kolena i slavodobitno podigao ruke u vazduh kad je čuo da je Vojvodina izgubila od Partizana, što je bio jedan od uslova da se Radnički domogne četvrte pozicije. Istina, “Čika Dača“ nije bio pun, ali onih 4.500 ljudi koji su došli, vala, imali su šta da vide. Bio je to još jedan u nizu rolerkoster mečeva koje tim iz Šumadije igra, ali ono što će ostati glavni utisak je da se novinarska loža doslovce tresla nakon svakog gola Radničkog, kao što se trese legendarna Bombonjera kad Boka juniors zatrese mrežu, samo što je je ovo bila šumadijska verzija toga, propraćena dodatnom nervozom zbog toga što je TSC uspeo da postigne dva gola i unese neizvesnost. Nije ni to bilo loše, utakmica je dobila dodatnu draž i šmek – da se ništa ne zna do poslednje sekunde.
Izabrane vesti
Malo toga je najavljivalo da bi moglo da dođe do nečeg takvog. Dva sata pre početka utakmice, oko “Čika Dače“ je bilo pusto, jedva da je ko prilazio blagajni da kupi kartu. U gradu se uopšte nije pričalo o jednoj od najvažnijoj utakmici sezone za Radnički 1923. Skoro niko nije bio raspoložen ni da priča za naš portal sve dok dvojica momaka iz Smederevske Palanke nisu pristala uz malo ubeđivanje. Iz njihovih reči nije mogla da se oseti bilo kakva naznaka euforije.
“Meč će da se završi nerešeno, zato što ni jedni ni drugi nisu u dobroj formi. Čujem da se još ne zna šta će biti sa Feđom Dudićem, ali klub mora da mu produži saradnju i da ga plati koliko god je potrebno. Gde je Radnički bio pre njega? Nigde, borili smo se za opstanak, a sa Feđom drugu sezonu zaredom završavamo među prvih pet na tabeli, ko je to uspeo da uradi pre njega? Niko! Čujem da se Partizan interesuje za njega, ali i za Mirčetića, ne znam koliko je dobro za njih dvojicu da idu tamo. Moj drugar dolazi prvi put na Čika Daču, a ja dolazim stalno, čak sam išao i u Gornji Milanovac kad su igrali protiv Crvene zvezde“, priča jedan od momaka i posle toga nas pozdravlja te odlazi sa društvom na tribinu.

Ta dvojica momaka, kao i svi na stadionu, nisu mogli ni da sanjaju da će jedno mirno nedeljno popodne da se pretvori u fudbal do daske, šumadijski rokenrol na terenu i evropsku euforiju kakvu Šumadija dugo nije videla i sve to na - filmski način. Ista ta euforija se najbolje osetila kad je sudija Milan Stefanović poslednji put dunuo u pištaljku. Redari su bili nemoćni, publika se odmah survala na teren i krenula da juri fudbalere i da sa njima podeli sreću zbog ogromnog uspeha. U VIP loži su se upalile baklje, igrači ne mogu da dođu do tunela skoro deset minuta zato što ih navijači prate na svakom koraku, a Feđu Dudića su stigle emocije i počeo je da plače, dok mu je publika skandirala: “Feđa ostani!“.
Onu dvojica navijača iz Smederevske Palanke smo sreli posle utakmice, nasmešili su se kad su nas videli i rekli nam: “Au braćo, šta se ovo desilo!“ Verovatno ni oni nisu svesni da će se 25. maj 2025. godine prepričavati kao jedan od najzubudljivijih dana u domaćem fudbalu u poslednjih nekoliko godina.
Ništa manje nisu bili euforični ni fudbaleri Radničkog, pre svih iskusni vezista – Slobodan Simović.
“Ništa nije bilo u našim rukama, zavisili smo od ostalih rezultata. Znali smo da ćemo da pobedimo, šta god da je Vojvodina radila protiv Partizana i koliko god da nam se rezultati ne poklapaju. Hteli smo da vratimo publici za svu podršku koju nam pružaju u poslednje dve godine. Bili su neverovatni večeras. Pritisak je bio veliki, imali smo šansu da obezbedimo Evropu mnogo ranije, nismo uspeli, i onda smo upali u krizu, više rezultata, nego igre. Neke utakmice smo odigrali dobro, ali nismo pobeđivali. Hvala Bogu, vratilo nam se. TSC je odlična ekipa, jedna od najboljih u Srbiji i mnogo je teško igrati protiv njih, ali znali smo šta nam je cilj. Neverovatno iskustvo, nisam igrao godinu dana i onda mi se sve ovo desi u dve sezone sa Radničkim, mislio sam da mi je gotova karijera. Sad se naježim kad se prisetim toga“, rekao je Simović
Nije mirisalo na ovakav kraj sezone, pogotovo posle početka kad je Radnički doživeo šokantnu eliminaciju od Mornara u kvalifikacijama za Ligu konferencija.
“Jedna od najgorih noći u mom životu, neverovatno je kako nismo uspeli da prvu utakmicu dobijemo sa dva-tri gola razlika posle i revanš u Podgorici, neke neverovatne stvari su se dešavale. Noć koja nas je sve ubila i užasno je prisećati se svega toga. Niko nije očekivao da ćemo da napravimo ovako nešto, svi su nas videli možda čak i u plej-autu, ali ova ekipa ima ono nešto i to smo pokazali. Nije slučajno ako dve godine zaredom izborite evropska takmičenja, to je pokazatelj ozbiljnog rada svih. Nas igrača, stručnog štaba, uprave kluba...“, završio je Simović.
Ništa manje srećan nije bio ni Marko Milošević. Iskusni golman je sa dve sjajne intervencije dobrim delom usmerio utakmicu u drugačijem smeru i time dao doprinos nezaboravnoj noći u Kragujevcu.
“Cela naša sezona je rolerkoster. Izgubimo od Mornara, dobijemo Radnički iz Niša. Onda u plej-ofu imamo sve u rukama, pa onda zamalo da to izgubimo. Ovako je možda i slađe, da se radujemo zajedno sa publikom. Verovatno tako ne bi bilo da smo sve rešili u aprilu. Trud i rad se isplatio. Pobedu protiv Zvezde ću pamtiti do kraja karijere, kao i ovu utakmicu. Moram da istaknem naše neverovatno drugarstvo u ekipi, visok intenziet treninga, sa kojim se do sada u karijeri nisam sretao. To mi takođe ostaje u sećanju. Moj posao je da čuvam mrežu, prvi gol smo dali baš posle moje intervencije, sve je to super, ali bez ekipe, ni ja nisam na nivou, pa makar branio do sutra“, rekao je Milošević i vratio se u svlačionicu iz koje je treštala muzika.