©Reuters
©Reuters

Srbija ulazi u svet okrenut naopačke: Mundijal gde je Nigerija najtrofejnija, a Argentina bez titule

Vreme čitanja: 12min | sre. 18.11.26. | 18:35

Od Fidžija i Nove Kaledonije do Ugande i Mozambika, 48 reprezentacija boriće se za titulu u Kataru, među njima je prvi put u istoriji i Srbija

Srbija je 2015. godine postala prvak sveta u fudbalu. Generacija Veljka Paunovića, predvođena Sergejem Milinkovićem Savićem, Nemanjom Maksimovićem, Andrijom Živkovićem i Predragom Rajkovićem, popela se na planetarni vrh na Novom Zelandu i donela jedan od najvećih uspeha u istoriji našeg reprezentativnog fudbala. Ipak, postoji još jedno svetsko prvenstvo mlađih kategorija, na kom Srbija dosad nije imala priliku da se predstavi pod svojim imenom.

To će se promeniti u četvrtak, 19. novembra, kada u Kataru počinje Svetsko prvenstvo za igrače do 17 godina. Među čak 48 učesnika nalazi se i selekcija Srbije, koju predvodi Igor Matić. Orlići će debitovati 21. novembra protiv Hondurasa, a u grupi ih čekaju još Japan i Kolumbija. Za razliku od Mundijalita na Novom Zelandu, koji je bio namenjen igračima do 20 godina, ovo je takmičenje za tri godine mlađe fudbalere. U Kataru će nastupati dečaci rođeni 2009. godine i kasnije, mnogi od njih bez ijednog seniorskog nastupa, a neki čak i bez profesionalnog ugovora.

Izabrane vesti

Međutim, Srbija ne stiže na bilo kakvo takmičenje. U Kataru će igrati reprezentacije Fidžija, Nove Kaledonije, Tadžikistana, Vijetnama, Mozambika, Ugande, Tanzanije i Dominikanske Republike. Države koje se retko ili nikada ne pojavljuju na najvećoj seniorskoj sceni dobile su priliku da svoje fudbalske talente predstave celom svetu. U isto vreme, na spisku učesnika nema Nigerije, najtrofejnije reprezentacije u istoriji kadetskih svetskih prvenstava, kao ni aktuelnog šampiona Portugala. Kako je to moguće? Zašto se na prvenstvu pojavljuje skoro 50 zemalja, zbog čega se igra svake godine i kako se dogodilo da Nigerija ima pet titula, dok Argentina i Italija nemaju nijednu? Odgovori otkrivaju da je fudbal do 17 godina svet za sebe.

©Reuters (Đani Infantino u poseti Aspajer zoni u Dohi)©Reuters (Đani Infantino u poseti Aspajer zoni u Dohi)

Prvo Svetsko prvenstvo u ovom uzrastu održano je 1985. godine u Kini. U početku je bilo namenjeno igračima do 16 godina, a na premijernom turniru učestvovalo je 16 reprezentacija. Prvi svetski prvak postala je Nigerija. Starosna granica kasnije je pomerena na 17 godina, a takmičenje je postepeno raslo. Broj učesnika povećan je na 24, što je dugo bio standard. Sve do nedavno prvenstvo je održavano na svake dve godine. Tako su, recimo, generacije fudbalera rođenih 2006. i 2007. godine morale da se bore za praktično isti turnir, dok je jedna generacija često imala znatno manje prilika da dođe do najveće scene. FIFA je odlučila da promeni sistem iz temelja.

Od 2025. godine Svetsko prvenstvo za igrače do 17 godina organizuje se svake godine, sa 48 reprezentacija. Katar je dobio domaćinstvo pet uzastopnih izdanja, od 2025. do 2029. godine. Time je broj učesnika udvostručen, a broj prilika za mlade igrače drastično povećan. Razlog za godišnje održavanje posebno je važan. U seniorskom fudbalu četiri godine između dva Mundijala nisu prepreka da najbolji igrači dobiju novu šansu. U kadetskom fudbalu dve godine predstavljaju čitavu generaciju. Fudbaler koji ima 16 godina ne može jednostavno da sačeka naredno U-17 prvenstvo, jer će tada biti prestar. Godišnji ciklus omogućava mnogo većem broju generacija da se takmiči na svetskom nivou. Za razliku od seniorskog Mundijala, gde se proširenje na 48 učesnika primenjuje od 2026. godine, kadetsko prvenstvo prešlo je na novi sistem godinu ranije.

Reprezentacije su podeljene u 12 grupa sa po četiri učesnika. Svaka selekcija igra tri utakmice u grupnoj fazi, a plasman u eliminacionu rundu obezbeđuju po dve prvoplasirane reprezentacije iz svake grupe, uz osam najboljih trećeplasiranih. Dakle, čak 32 od 48 učesnika nastavljaju takmičenje. To znači da se za prolaz u šesnaestinu finala može konkurisati i sa treće pozicije, pa čak i jedna pobeda u grupi može da otvori vrata nokaut faze, u zavisnosti od rezultata ostalih utakmica. Od šesnaestine finala počinju eliminacije, a potom slede osmina finala, četvrtfinale, polufinale i utakmice za medalje. Čitav turnir obuhvata 104 susreta, što je ogroman organizacioni poduhvat kada se ima u vidu da traje nešto više od tri sedmice (čak 15 dana kraće nego što je trajao seniorski Mundijal u SAD-u, Kanadi i Meksiku).

©Reuters (Julijan Draksler igra u katarskom Al Ahliju i zato je bio jedan od učesnika žreba za Svetsko do 17 godina)©Reuters (Julijan Draksler igra u katarskom Al Ahliju i zato je bio jedan od učesnika žreba za Svetsko do 17 godina)

Katar je 2022. godine organizovao seniorsko Svetsko prvenstvo, za koje je izgradio i modernizovao veliku sportsku infrastrukturu. Četiri godine kasnije ta ulaganja koriste se i za razvoj mlađih kategorija. Centralno mesto turnira je Aspajer Zona, ogroman sportski kompleks u oblasti Dohe, u kom se nalazi više fudbalskih terena i pratećih objekata. Umesto višesatnih putovanja između udaljenih gradova, reprezentacije praktično čitavo takmičenje provode u istom sportskom okruženju. Na pojedinim terenima utakmice se igraju istovremeno, pa skauti, treneri i predstavnici klubova mogu da prate više susreta bez velikih putovanja. To je posebno zanimljivo za najveće evropske klubove. Na jednom mestu nalaze se stotine najtalentovanijih fudbalera sveta, među kojima će mnogi tek za nekoliko godina postati poznati široj javnosti. Finale je planirano za 13. decembar, a kao mesto završnog susreta stadion Kalifa kapaciteta od oko 46.000 mesta.

Na prvi pogled, spisak učesnika podseća na neku alternativnu fudbalsku kartu sveta. Tu su selekcije koje nemaju zapaženu seniorsku istoriju, reprezentacije iz zemalja u kojima fudbal nije dominantan sport, ali i teritorije koje mnogi ne bi očekivali među učesnicima jednog FIFA takmičenja. Objašnjenje leži u sistemu kontinentalnih kvalifikacija. Proširenjem na 48 učesnika FIFA je povećala broj mesta za sve kontinentalne konfederacije. Evropa ima 11 predstavnika, Afrika 10, Azija devet uključujući domaćina, Severna i Centralna Amerika i Karibi osam, Južna Amerika sedam, a Okeanija tri.

Posebno je zanimljiv poslednji podatak. Okeanija je decenijama bila sinonim za Novi Zeland kada je reč o velikim FIFA takmičenjima mlađih kategorija. Sada ima tri garantovana mesta, čime je omogućeno da se na svetskoj pozornici predstave i reprezentacije poput Fidžija i Nove Kaledonije. Fidži je ostrvska država u južnom Pacifiku, gde ragbi zauzima posebno mesto u sportskoj kulturi. Seniorska fudbalska reprezentacija nikada nije igrala Mundijal, ali su mlađe kategorije već imale prilike da nastupaju na međunarodnoj sceni. Nova Kaledonija predstavlja još neobičniji primer. Reč je o francuskoj prekomorskoj teritoriji u Pacifiku koja nije nezavisna država, ali ima svoju fudbalsku reprezentaciju i članstvo u FIFA. Takav status omogućava joj da samostalno učestvuje u kvalifikacijama, iako je politički povezana sa Francuskom.

©Reuters (Portugalci su prošlogodišnji osvajači Svetskog prvenstva za igrače do 17 godina)©Reuters (Portugalci su prošlogodišnji osvajači Svetskog prvenstva za igrače do 17 godina)

Jedna od najvećih čari kadetskog prvenstva jeste mogućnost da zemlje bez velikih seniorskih rezultata dobiju šansu za svetsku afirmaciju. Primera radi, Tadžikistan je država iz Centralne Azije koja poslednjih godina pokazuje napredak u razvoju fudbala, posebno u mlađim kategorijama. Za razliku od seniora, kadetska selekcija već ima iskustvo nastupa na svetskim prvenstvima. Vijetnam je zemlja sa velikom fudbalskom popularnošću i brojnim navijačima, ali bez nastupa na seniorskom Mundijalu. Nastup kadeta predstavlja priliku za međunarodni iskorak.

Mozambik je afrička država čija seniorska reprezentacija nikada nije stigla na Svetsko prvenstvo, iako je dala pojedine poznate fudbalere (Reinildo Mandava, Ženi Katamo, Mekser...) i ima dugu fudbalsku tradiciju. Uganda je davne 1978. godine stigla do finala Kupa afričkih nacija, ali nikada nije učestvovala na seniorskom Mundijalu. Tanzanija je još jedna država istočne Afrike koja pokušava da kroz razvoj mlađih kategorija uhvati korak sa uspešnijim fudbalskim nacijama. Mali je možda i najbolji primer koliko rezultati mlađih kategorija mogu da se razlikuju od seniorskih. Mali nikada nije nastupio na seniorskom Mundijalu, ali je 2015. godine igrao finale Svetskog prvenstva do 17 godina, a iste godine protiv Srbije polufinale Svetskog do 20 godina.

Dominikanska Republika je zemlja mnogo poznatija po bejzbolu nego po fudbalu. Međutim, poslednjih godina sve više ulaže i u fudbalske selekcije, što otvara prostor za nove generacije igrača.

Crna Gora za razliku od Srbije, koja ima pozamašnu istoriju nastupa na seniorskim Mundijalima, samostalna Crna Gora nikada nije učestvovala na završnom turniru Svetskog prvenstva. Pojavljivanje njenih kadeta zato predstavlja poseban uspeh.

Za pojedine zemlje plasman kadeta na svetsku smotru ima značaj koji prevazilazi sam rezultat. To je prilika da njihovi igrači budu primećeni, a nacionalni savezi dobiju dodatni argument za ulaganja u omladinski fudbal. Naravno, veći broj učesnika ne znači automatski da su sve reprezentacije približnog kvaliteta. Razlike između najboljih akademija sveta i fudbalski nerazvijenih sredina i dalje mogu da budu ogromne. Ali upravo zato takmičenje donosi nepredvidive rezultate, velike pobede, ubedljive poraze i priče koje na seniorskom nivou skoro da ne postoje.

©Reuters (Viktor Osimen slavi gol protiv Hrvatske na Svetskom prvenstvu do 17 godina 2015. godine)©Reuters (Viktor Osimen slavi gol protiv Hrvatske na Svetskom prvenstvu do 17 godina 2015. godine)

Kada bi neko bez poznavanja istorije trebalo da pogodi najtrofejniju reprezentaciju U-17 Mundijala, verovatno bi prvo pomislio na Brazil, Argentinu ili Nemačku. Tačan odgovor je Nigerija. Afrička selekcija osvojila je pet titula i jedina je reprezentacija koja je više od četiri puta podizala pehar. Nigerijci su bili prvaci 1985, 1993, 2007, 2013. i 2015. godine. Odmah iza njih nalazi se Brazil sa četiri titule, dok Gana i Meksiko imaju po dve. Ostali svetski prvaci osvajali su takmičenje po jednom (Sovjetski Savez, Saudijska Arabija, Francuska, Švajcarska, Engleska, Nemačka i Portugal).

Ukupno 11 reprezentacija osvajalo je trofej. Među njima nema Argentine, Italije, Španije ili Holandije, iako su ove zemlje tokom decenija proizvele neke od najboljih fudbalera u istoriji. Španija je čak četiri puta gubila u finalima, dok Argentina nikada nije uspela da dođe do završne utakmice. Posebno zanimljivo zvuči podatak da je Nigerija osvojila više titula nego sve južnoameričke reprezentacije zajedno. To je najbolji pokazatelj koliko se hijerarhija na U-17 prvenstvima razlikuje od one koju poznajemo iz seniorskog fudbala.

Jedna od najneverovatnijih priča dogodila se 1989. godine u Škotskoj. Domaća reprezentacija stigla je do finala protiv Saudijske Arabije i pred punim tribinama u Glazgovu imala vođstvo od 2:0. Sve je ukazivalo na to da će Škoti osvojiti trofej pred svojim navijačima. Međutim, Saudijci su uspeli da se vrate u utakmicu, izjednače na 2:2 i odvedu finale u penal-seriju. Tamo su bili uspešniji i pobedom 5:4 osvojili svoju prvu i zasad jedinu titulu u ovom uzrastu. Bio je to jedan od najupečatljivijih preokreta u istoriji kadetskih svetskih prvenstava. Saudijska Arabija je tako postala svetski prvak u vreme kada njen seniorski tim još nije bio debitovao na Mundijalu. Seniori su prvi put zaigrali na završnom turniru tek pet godina kasnije, 1994. godine.

Dvadeset godina kasnije dogodilo se još jedno iznenađenje. Švajcarska je otputovala na prvenstvo u Nigeriju, a vratila se kao prvak sveta. Ne samo što je osvojila trofej, već je pobedila u svih sedam utakmica. Na putu do titule savladala je i Brazil, Nemačku i Italiju, a u finalu pred domaćom publikom pobedila Nigeriju rezultatom 1:0. Jedini pogodak postigao je Haris Seferović, tada jedan od najvećih talenata švajcarskog fudbala. Koliko je ovaj uspeh bio neobičan govori činjenica da Švajcarska već na narednom prvenstvu 2011. godine nije ni učestvovala. Ta generacija ostavila je rezultat koji ni mnogo zvučnije švajcarske selekcije kasnije nisu uspele da ponove.

Najveća pobeda u istoriji takmičenja ostvarena je upravo u Kataru, na prvenstvu 2025. godine. Maroko je savladao Novu Kaledoniju rezultatom 16:0. Taj rezultat predstavlja rekordnu pobedu u istoriji muških FIFA svetskih prvenstava u velikom fudbalu, računajući različite starosne kategorije. Prethodni rekord držala je Španija, koja je 1997. godine pobedila Novi Zeland sa 13:0. Upravo takve utakmice pokazuju i drugu stranu proširenog formata. Dok je za manje razvijene fudbalske zemlje plasman ogroman uspeh, susreti sa najtalentovanijim selekcijama sveta ponekad otkrivaju ogromnu razliku u kvalitetu, individualnoj tehnici i fizičkoj pripremljenosti..

Možda i najpoznatija pojedinačna priča U-17 Mundijala potiče iz 2011. godine. Meksiko je kao domaćin igrao polufinale protiv Nemačke, a utakmica je ušla u dramatičnu završnicu. Mladi meksički fudbaler Hulio Gomes doživeo je povredu glave posle sudara sa protivničkim igračem. Zbog krvarenja medicinsko osoblje mu je obmotala glavu belim zavojem. Gomes se ipak vratio na teren. Kada se činilo da će meč otići u produžetke, u samoj završnici je spektakularnim makazicama postigao pogodak za pobedu Meksika od 3:2. Zbog zavoja koji je nosio dobio je nadimak "La Momia", iliti Mumija. Njegov potez postao je jedan od najpoznatijih momenata u istoriji takmičenja. Meksiko je potom u finalu pobedio Urugvaj sa 2:0 i osvojio titulu pred gotovo 100.000 navijača na stadionu Asteka. Gomes je odjednom postao nacionalni junak, a njegovi saigrači su u njegovu čast nosili slične zavoje.

Svetsko prvenstvo do 17 godina kroz istoriju su pratila i pitanja o pravim godinama pojedinih učesnika. Zbog sumnji u nepravilnosti sa dokumentacijom i godištima, FIFA je uvela medicinske preglede koji uključuju magnetnu rezonancu ručnog zgloba. Pregled se koristi kao pomoćna metoda za proveru starosne podobnosti fudbalera, na osnovu stepena razvoja kostiju. Jedan od najvećih skandala dogodio se 2016. godine. Tokom provera pred kontinentalne kvalifikacije, čak 26 nigerijskih igrača nije prošlo testiranje. To je izazvalo veliki potres u zemlji čija je kadetska reprezentacija već tada bila najtrofejnija na svetu. Zanimljivo je da je Nigerija samo godinu ranije osvojila petu svetsku titulu, predvođena Viktorom Osimenom. Slučaj je otvorio pitanje kontrole godišta i načina na koji različite zemlje evidentiraju podatke o svojim mladim fudbalerima.

Ako su rezultati kadetskih prvenstava često nepredvidivi, ovaj turnir je kroz istoriju predstavljao važnu pozornicu za buduće svetske zvezde. Ronaldinjo je bio član reprezentacije Brazila koja je 1997. godine osvojila titulu u Egiptu. Pet godina kasnije postao je i seniorski prvak sveta. Đanluiđi Bufon branio je za Italiju na prvenstvu 1993. godine, mnogo pre nego što je postao jedan od najboljih golmana u istoriji. Sesk Fabregas privukao je ogromnu pažnju 2003. godine, kada je sa Španijom stigao do finala i osvojio individualna priznanja.

Toni Kros je 2007. godine proglašen najboljim igračem turnira. Nemačka nije osvojila trofej, ali je svet upoznao fudbalera koji će kasnije postati šampion sveta sa seniorima i višestruki osvajač Lige šampiona. Fil Foden je 2017. godine predvodio Englesku do titule, uz sjajnu partiju u finalu protiv Španije. Englezi su pobedili 5:2, a Foden je postigao dva pogotka i proglašen je najboljim igračem turnira. Takvih primera bilo je mnogo, ali istorija pokazuje i da dominacija među kadetima ne garantuje veliku seniorsku karijeru.

Na prvenstvu 2015. godine Viktor Osimen postigao je deset golova i postavio rekord po broju pogodaka na jednom U-17 Mundijalu. Nigerija je osvojila titulu, a mladi napadač ubrzo privukao pažnju evropskih klubova. Osimen je kasnije postao jedan od najpoznatijih afričkih napadača svoje generacije.

©Reuters (Konor Galager i Rajan Bruster osvajaju Svetsko do 17 godina sa Engleskom 2017. godine u Indiji)©Reuters (Konor Galager i Rajan Bruster osvajaju Svetsko do 17 godina sa Engleskom 2017. godine u Indiji)

Međutim, nisu sve priče imale takav nastavak. Na istom prvenstvu najboljim igračem proglašen je Osimenov saigrač Keleči Nvakali. Njegove partije zainteresovale su Arsenal, koji ga je angažovao kao jednog od velikih talenata. Ipak, Nvakali nikada nije nastupio u zvaničnoj utakmici za prvi tim londonskog kluba. Sličan primer je i Floran Sinama-Pongol. Francuski napadač je 2001. godine postigao devet golova, osvojio titulu svetskog prvaka i bio najbolji igrač turnira. Kasnije je igrao za Liverpul, Atletiko Madrid i druge evropske klubove, ali nije postao velika zvezda kakva se očekivala posle njegovih predstava u kadetskoj konkurenciji.

Zbog toga skauti i treneri često naglašavaju da su individualna priznanja u ovom uzrastu samo jedan pokazatelj talenta. Između šesnaeste i dvadesete godine fudbaler prolazi kroz velike fizičke i psihološke promene, a nekada najbolji među vršnjacima ne uspevaju da zadrže prednost kada dođu u seniorski fudbal.

Iako je Srbija osvajala svetske i evropske trofeje u starijim omladinskim kategorijama, kadetski Mundijal dosad nije imao isto mesto u domaćoj fudbalskoj javnosti. Sada će izabranici Igora Matića dobiti priliku da igraju protiv vršnjaka iz različitih fudbalskih kultura i bilo kakve prognoze treba uzeti sa rezervom. U kadetskom fudbalu malo je pouzdanih pokazatelja stvarnog odnosa snaga, jedna izuzetno talentovana generacija može da promeni sliku čitavog nacionalnog fudbala, ali i da zavara istu tu naciju...

Nigerija može pet puta da bude prvak sveta, a Argentina nijednom. Saudijska Arabija može da podigne trofej pred desetinama hiljada škotskih navijača, a Švajcarska da dobije sedam utakmica zaredom i već na sledećem prvenstvu izostane. Tu može da se dogodi da dečak sa zavojem oko glave postigne gol makazicama i postane nacionalni heroj, ili da neko sa 16 godina postigne deset golova i najavi karijeru svetske zvezde.


tagovi

kadetska reprezentacija SrbijeSvetsko prvenstvo u17

Sledeća vest