Šest najjačih utisaka posle neuspelih kvalifikacija: Sa čim ćemo na Norvešku?

Vreme čitanja: 6min | pon. 18.11.19. | 11:24

Detaljan osvrt na učinak srpske reprezentacije u 2019, šta je dobro, a gde se grešilo…

A krenulo je sjajno. Posle brišućeg leta kroz Ligu nacija, pa remija u prijateljskoj utakmici sa Nemačkom (1:1), osvojen je bod usred Lisabona, na terenu evropskog prvaka Portugalije (1:1). Jeste uzet uz dosta sreće, ali je Srbija dosta toga dobrog pokazala na terenu. Samopouzdanje je paralo nebo posle tog meča.

Nažalost, ponelo je i tadašnjeg selektora Mladena Krstajića. Samo mesec dana kasnije usledio je nezapamćeni slom u Lavovu, klasično „samoubistvo iz zasede“ srpske reprezentacije (0:5), posle kojeg se sve srušilo kao kula od karata i do kraja kvalifikacija Orlovi nisu pronašli ni tim, ni igru, niti froncle tog pocepanog samopouzdanja. U nedelju je trka za Evropsko prvenstvo završena, remijem sa Ukrajinom (2:2), tako da onaj legendarni Zagreb 1999. kada se poslednji put naša reprezentacija direktno plasirala na šampionat kontinenta, sada polako dobija mitske konture.

Izabrane vesti

Sva je sreća što je osvojen taj džoker da se može do Evropskog prvenstva kroz baraž Lige nacija u martu, ali, nekog prevelikog optimizma u fudbalskoj Srbiji - nema. Zato, hajde da vidimo šta su ostali kao najjači utisci ovih sveže završenih kvalifikacija.

NAPAD KAO SAT

Najbolja stvar u ono malo tih pozitivnih utisaka je - napad. Osovina Aleksandar Mitrović - Dušan Tadić funkcioniše savršeno i utisak je da može da skroji gol protiv svake reprezentacije na svetu. Srbija je u kvalifikacijama postigla 17 pogodaka, isto koliko i Ukrajina. I jedini meč na kojem nije postigla gol je baš u Lavovu, kada je - možda je slučajnost - Mitrović zbog povrede počeo utakmicu na klupi.

Sa 10 golova srpski špic je jedan od najboljih strelaca kvalifikacija, a on i Tadić, kreator igre Orlova, igrač koji kad primi loptu, odmah nastaje uzbuna u protivničkim redovima, igraju kao nikad u karijerama. Naravno, nisu samo oni, doprinos golovima i asistencijama dao je i Ljajić, upisao se i Radonjić, pa Jović, Milenković... Uglavnom, Srbija nema problem sa ofanzivom. Problemi su na drugoj strani.

ODBRANA ZA ISTORIJU

E, sad dolazimo do problema. Sa 17 primljenih golova na osam utakmica, ovo je odbrana koja će ući u istoriju srpskog fudbala kao najlošija ikad u kvalifikacijama. Nije reč tu samo o kvartetu koji čini poslednju liniju, Orlovi imaju problem u organizaciji defanzivne igre. Tako se i desilo da protiv Luksemburga (!) čovek s loptom pretrči 60 metara i gosti postignu gol. Nerealno za današnje poimanje fudbala.

Srbija je na osam utakmica kvalifikacija na svakoj primila najmanje po gol. Litvanija i Luksemburg su postigle bar po pogodak i na strani i kod kuće protiv Orlova. Nešto debelo ne štima i tu nije u pitanju (samo) kvalitet igračkog kadra. Ima i selekcija sa lošijim igračima, koje se „zategnu“ da im je pakleno teško doći do mreže. Do srpske, vala, nije. Poređenja nisu baš najzahvalnija stvar, ali ne može a da se ne primeti da je Portugalija u direktnom okršaju sa Srbijom na Marakani iz šale dala četiri gola, a mogla i više, dok je u direktnom meču za plasman na Evropsko prvenstvo u Luksemburgu do drugog došla u finišu meča.

TUMBANJA BEZ KRAJA

Jedan od odgovora na tu salvu primljenih golova leži u besomučnom tumbanju tima. Krenulo je s Krstajićem, koji je u Ukrajini sam sebi pucao u nogu bespotrebnim menjanjem formacije i tima, a nastavilo se kod Tumbakovića. Na kraju kvalifikacija promenjen je i golman, tako da sad definitivno niko živi ne zna ne 11, nego ni 7-8 igrača koji će sigurno, sto odsto, istrčati na teren u Oslu u martu.

Najviše se vrtelo u odbrani: Rukavina, Milenković, Miletić, Maksimović, Spajić, Nastasić, Kolarov, Rodić, Mladenović su imali svojih makar pet minuta slave u kvalifikacijama. Devetorica igrača na četiri mesta u timu. A, nepisano je pravilo u fudbalu da se odbrana najmanje „čačka“, jer mora da bude najuigraniji deo tima. Kod Srbije to definitivno nije slučaj.

Na kraju ni sve dileme nisu rešene, jer smo dobili Milenkovića kao desnog beka i Kolarova kao levog štopera. I ne deluje da su to rešenja koja će doneti neki napredak srpskoj selekciji.

Ima Srbija još jedan problem - krila. I Krstajić i Tumbaković veruju da je 4-2-3-1 najbolja formacija, ali ovi Orlovi imaju sve slabija krila. Na poslednje dve utakmice jedini je Radonjić bio igrač sa tim brzinskim sposobnostima na boku. Niko više. Kostić je povređen, a ujedno je jedini koji je u top formi. Andrija Živković je nestao netragom u Benfiki, Darko Lazović nije ni dobio poziv, Lazar Marković je odavno van reprezentacije... Ta oseka je dovela do toga da protiv Luksemburga Srbija zaigra sa trojicom ofanzivnih vezista iza Mitrovića, iz čega se izrodila potpuna gungula na obodima šesnaesterca.

FOND KAKAV NEMA NI FRANCUSKA

Kada pominjemo preterane promene u timu, svima je zapalo za oko da je više od 50 igrača dobijalo pozive u reprezentaciju u poslednjih godinu i po dana. Tumbaković je, kad je postao selektor, rekao je da ima spisak od 60 potencijalnih kandidata. Za jednu malu zemlju, poprlično neuspešnu u fudbalu dugi niz godina, to je definitivno - preterano.

Da li Srbija zaista ima 50 ili 60 fudbalera koji s punim pravom kucaju na vrata državnog tima? Šta onda da kažu Francuska, Brazil, Argentina, Engleska...

Kada bi se naš državni tim plasirao na Evropsko prvenstvo, mogla bi komotno da se organizuje nagradna igra da se pogode 23 igrača koja će ići na šampionat. Bilo bi vrlo zanimljivo da li bi ih iko pogodio.

NEUSPELA MISIJA

Jedna od misija koju je Ljubiša Tumbaković istakao kada je postao selektor bila je povratak vere navijača u reprezentaciju i stvaranje simbioze između onih na tribinama i onih na terenu. Nažalost, ni tu nije bilo uspeha.

Na Tumbakovićevom debiju protiv Portugalije bio je krcat stadion. A kako su kvalifikacije odmicale, interesovanje za reprezentaciju je bilo sve slabije, indikativno je da čak i na prijateljskoj utakmici sa Paragvajem u Kruševcu, gde državni tim nije igrao više od deset godina, stadion je bio do pola popunjen. Na utakmici sa Ukrajinom Marakana je delovala sablasno. Atmosfera takva da su se bez problema čula dozivanja igrača na terenu.

Jasno je da će se sa boljim rezultatima vratiti i publika na tribine, ali fudbaleri u poslednje vreme zaista nisu miljenici ljubitelja sporta u Srbiji. Da narod, pogotovo naš, voli pobednike nije neka prazna floskula. A, pobeda reprezentacije, onih vrednih slavlja, baš imamo malo u 21. veku.

TUMBA PROTIV SEBE

Pošteno je reći da je Ljubiša Tumbaković u nevreme došao na klupu reprezentacije Srbije. Prvi meč mu je bio i ključni, protiv Portugalije u Beogradu (2:4), a posle tog poraza više ništa nije zavisilo od Orlova, što se potvrdilo do kraja trke. Zato neuspeh u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo i ne može baš njemu da se natovari na leđa. Međutim, sve što je usledilo posle septembra je bilo iznenađujuće.

Selektor kao da je radio protiv sebe, uporno menjajući tim, skoro da ga je potpuno redefinisao. Čak ni to ne bi bio problem da Orlovi još imaju vremena za uigravanje, pa da to što je Tumbaković na kraju zacrtao kao njegov sastav, njegova „opklada“ za mart, ima pred sobom prostora da se „utegne“ do maksimuma, ali... Nema nimalo. Sve do marta Srbija neće imati nijedno okupljanje, nijedan zajednički trening. Sve do početka priprema za Norvešku.

I sada ostaje da tri meseca i kusur mozgamo i mi i Norvežani: da li je prvi golman Dmitrović ili Rajković, da li će se Kolarov vratiti na beka ili će ostati štoper, da li je Gudelj istisnuo Milivojevića iz tima, da li Milinković Savić ponovo s klupe da gleda mečeve, jer je Radonjić bolje rešenje ili će ih Kostić poslati obojicu među rezerviste... Mnogo pitanja ostaje u vazduhu, a za odgovore ćemo morati baš da se načekamo.

Pogledajte novu epizodu serije Ekipizza...

FOTO: Star sport, MN Press


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara