"Agostino di Bartolomei"
"Agostino di Bartolomei"

PREMOTAVANJE: Agostino di Bartolomei - Un capitano vero

Vreme čitanja: 11min | uto. 29.07.14. | 12:07

Priča o kapitenima Rome predstavlja legendu o kojoj mnogi veliki evropski klubovi mogu samo da maštaju. Na tom putu do kulta kapitenstva, rimski klub prošao je mnogo toga, žrtvujući neke od svojih velikana. Bilo je nažalost i onih koji su morali čak glavom da plate da bi Vučica danas bila možda i veći klub nego što zapravo jeste

Agostino di BartolomeiFudbal je u svojoj suštini uvek bio i ostaće igra, ono što donosi najčistiju dečju radost, a on je bio tužna, neshvaćena umetnička duša. Kao čovek van svih banalnosti koje ova igra sa sobom nosi početkom osamdesetih – može se objasniti i činjenicom da je dete iz srca Rima – imao je sve potrebno da postane „osmi kralj“ svoga grada. Danas to zovu Princ Rima, a titula je oličena u još jednom velikom asu – Frančesku Totiju. Agostino di Bartolomei, prvi pravi Rimljanin kapiten u istoriji Rome, ili kako to Italijani vole da kažu Un capitano vero, udario je temelje kulta kapitenstva koji u 21. veku ovaj klub izdvaja od ostalih i čini ga posebnim.

Priča dečaka s južnog „kopa“ rimskog Olimpika trebalo je da bude jedna od onih u kojima se stavljanjem krune na glavu glavnog junaka ispreda najlepša bajka. Umesto toga, izorodila se jedna nesreća, tragedija koja je verovatno na najbolji način opisala svu tu lepotu i surovost fudbala u isto vreme. Grehe i uzvišena dela. Izdaju i oproštaj. I sve to kada su se reflektori ugasili, a blicevi fotoaparata nestali kao rukom odneseni.

Izabrane vesti

Ima nešto specifično u tim okorelim Romanistima. Skloni su krajnostima. U igrača se zaljubljuju na prvi pogled ili ga nikada ne prihvate kao svog. Idolopoklonstvo je posebna priča i taj greh s njihove strane malo igrača je doživelo. Agostino di Bartolomei, za navijače i prijatelje Diba, Nino ili Ago, tu ljubav na prvi pogled nije doživeo. Kada je ušao u prvi tim, trener Vučice bio je Nils Lidolm, glavna poluga onog čuvenog Milanovog trija Gre-No-Li (Gren-Nordal-Lidolm). Prepoznavši u osamnaestogodišnjem momku strašan potencijal, gurnuo ga je u vatru po cenu izbacivanja iz ekipe kapitena i ljubimca navijača Franka Kordove. To nije moglo da prođe tek tako...

Na povratku s jednog od gostovanja Juventusu, automobil u kojem je bio Di Bartolomei presretnut je na putu. Diba je, kaže legenda, dobio nekoliko šamara, jer je iz tima istisnuo klupsku legendu. Klinac je posle toga poslat na kaljenje u Vičencu, a Kordova nazad u prvih 11. Niko tada nije nije mogao ni da zamisli da će taj isti kapiten preći u Lacio, odnosno da će Di Bartolomei postati njegov naslednik.

"Bio sam introvertan od detinjstva. Nisam igrao fudbal s ostalom decom, šutirao sam loptu u zid i tako trenirao. Tek kasnije grupa je za mene postala nešto normalno", prepričavao je Diba svoje detinjstvo u jednom od retkih intervjua koje je dao.

Baš ta povučenost bila je njegova najveća prepreka na putu do pijedestala koji mu je pripadao. Mnogi su to videli kao nepotrebnu gordost, nadmenost... On je voleo muzeje, Dostojevskog, operu, a da bi za života postao fudbalska ikona „nedostajali su mu teleći pogled i agresivnost Frančeska Gracijanija“. Tako je napisao Đani Mura, legendarni italijanski novinar.

Konti i FalkaoI pored svih nedostataka koje imao – a tada su to bile iritantna ozbiljnost i profesionalnost – na Ninovo gazdovanje u svlačionici i na terenu niko nije imao zamerki. Bar ne odmah... Početkom tih osamdesetih, kada je i postao kapiten, igrači njegovog profila nisu se cenili u Italiji. Klasična „desetka“ koja je iz šablona iskakala zbog, ne baš normalne snage udarca i jako male pokretljivosti, ali sa teledirigovanim pasom i gracioznošću koja je svojstvena samo najvećima. U isto vreme harizmatičan, retko ali originalno duhovit i odlučan u nastojanjima da istera svoje. Kažu da su to bili dogmatski pogledi na svet...

Nils Lidolm najbolje je znao sve njegove mane i vrline. Znao je i šta ima u svojim rukama. Kroz jednu svoju izjavu – a sigurno nije bio ni svetan toga – verovatno je na najbolji način opisao fudbalsku inteligenciju Agostina di Bartolomeija. U isto vreme, ta jedna rečenica oslikala je i sve ono zbog čega ga nisu voleli:

"On se nikada na terenu nije pomerio ako za to nije bilo neke preke potrebe".

Italijani ga danas, 20 godina nakon smrti, porede s Andreom Pirlom. Sva ta jednostavnost u pokretu i potezu zapravo se odjednom pretvorila u genijalnost. I više niko ne pominje brzinu. Nije je imao. Zbog toga nikada nije doživeo da zaigra za nacionalni tim...  

"Ago je za mene bio i ostao prvi i jedini kapiten Rome. Čak više nego Toti. Kažu da je previše ćutao? Pa ćutao je kada nije imao šta pametno da kaže! Ja samo znam da se za svoje saigrače borio više nego iko. Pravi kapiteni nikada ne umiru", rekao je Emilijano Fabri, autor mnogih knjiga i priča o Romi.  

GDE JE BIO FALKAO?

A sve ono kapitensko, ono što jedan vođa mora da ima – a nisu u pitanju krici i urlici s pozivom u boj – Diba je pokazao u utakmici koja je trebalo da Romu svrsta u društvo najvećih klubova Evrope.

Bila je Vučica jača od Rimskog carstva u sezoni 1983/1984. I finale Kupa šampiona igralo se na Olimpiku. Zbog svih okolnosti ispostaviće se da je to meč koji je Agostinu di Bartolomeiju došao glave. Posle 120 minuta velike borbe na Olimpiku s Liverpulom rezultat je bio 1:1. Penali je trebalo da odluče ko će biti novi šampion Evrope. Italijanski izveštači zabeležili su da se tišina uoči prvog šuta Stiva Nikola na Olimpiku ne može meriti ni s onom tokom uskršnje mise. Promašaj! Gracijani je već počeo da plače, on je prvi određeni izvođač za Romu. Ide prema golu, a na putu ga presreće Di Bartolomei i otima mu loptu. Lidolm je samo mahanjem glavom odobrio.

Čudno je Diba izvodio penale – zaleti se, pa skoro da stane pre udarca i opali iz sve snage, a telo ostane onako pod 90 stepeni – ali lopta se bez greške uvek zarila u mrežu. Taj čudesni Grobelar, koji će potom odbraniti udarce Bruna Kontija i Gracijanija u ključnom momentu, nije imao nikakvih šansi.    

Bilo je jasno od samog početka da Čičo Gracijani nije igrač za ovakve utakmice. Ali morao je da šutira odlučujući penal. Morao je, jer je Falkao to odbio da uradi. Taj budući „osmi kralj Rima“... Gracijani je loptu poslao preko gola Liverpulovog brke, a Kenedi je pogodio bez problema. I Rim je ponovo pao.

Danas je svima jasno – za mađioničara iz Brazila to je bio samo posao koji nije želeo da obavi loše, jer nije verovao u sebe, a za Agostina di Bartolomea to je bilo mnogo više. Šta se dogodilo u svlačionici posle utakmice verovatno se nikada neće saznati. Priča se da je Diba čak potegao pištolj na Falkaa...

"Ti penali obeležili su živote mnogih ljudi. Ago je bio strašno besan na Falkaa što nije želeo da šutira penal. Znam da je imao dobar odnos sa Brunom Kontijem, nešto manje sa Gracijanijem, ali opet svi zajedno verovali su da će pehar ostati u Rimu. A onda je sve odjednom utihnulo. Sva ta euforija. Znam da je sve to vrlo teško preživljavao, nije spavao noćima. Nije bio jedan od onih koji će bol da podeli sa drugima", prisećala se tadašnjih priča Ninova žena Marisa, u razgovoru za italijanske medije na jednu od godišnjica smrti.       

PUCANJ U SRCE

Smrt? Usledila je 10 godina nakon ovog čuvenog meča. Na isti dan. Bio je 30. maj 1994. Di Bartolomei se iz Rima preselio u San Marko, nadomak Salerna, gde je živela porodica njegove supruge. Tu je kupio kuću i završio karijeru u trećeligašu Salernitani. U svom novom domu, na balkonu, izvršio je samoubistvo. Ustao je rano, ispratio sina Luku u školu i jednim od svoja dva pištolja „Smit i Veson“, kalibra 38, pucao u srce. Ostao je na mestu mrtav.

Dan na koji je Di Bartolomei izvršio samoubistvo jasno je ukazivao na razloge ovakvog postupka, ali pre svega toga Ago je doživeo i previše poniženja – fudbalski svet oko njega u isto vreme toliko se promenio da mu je postao stran – pa je zapao u ozbiljnu depresiju. Iz Rome je, takoreći, najuren. Tog dana nešto je puklo između između njega i Rima. Ugovor s Romom mu je na kraju 1984. isticao, a bio je previše ponosan da bi sam zatražio razgovor kod nadležnih. Bilo je jasno da se Lidolm vraća u Milan, odnosno da na klupu dolazi kuražni Sven Goran Erikson, kome ne trebaju „bivši igrači“.

"Zašto odlazim? Nemam pojma. Znam samo da se osećam kao nakaza".    

Bes i inat čoveka kojeg su isterali iz sopstvene „kuće“ učinili su da već naredne sezone u okršaju sa svojom Romom proslavi pogodak. Pričalo se da ga je Berluskoni čak pitao da li želi da igra?! Milan je dobio sa 2:1, a on dao gol za 1:0 i otrčao da se raduje s navijačima Rosonera. Kada je odlazio iz Rima, posle finala kupa protiv Verone na jugu „Olimpika“ stajao je transparent: „Mogu da te oteraju iz Rome, ali ne i s naše tribine“. Nije prošlo ni godinu dana od tada, a Diba je s Milanom došao u svoj grad. Milan je opet dobio, a onaj isti Gracijani ga je uz podršku s tribina hvatao za gušu, posle jednog starta na novom kapitenu Kontiju.

Goblin Konti, kako su ga zvali, pokušavo je da razdvaja. Isto su godište, zajedno se igrali u pesku, ali pred medijima i on ga se odrekao:
"Mi nismo prijatelji! Rekao mi je neke stvari tokom utakmice koje mi se nisu dopale".

U filmu „11 metara“ postoji zapis komunikacije na terenu kada sudija pita Kontija: „Pa vi razgovarate?!“, na šta kapiten Rome odgovara: „Umukni!“, i nastavlja svoju priču s „bivšim prijateljem“.

A opet, u istom tom razgovoru za medije, komentarišući Di Bartolomeijev start, kaže:
"Igrao je kao i uvek, čisto i mirno, bio najbolji među nama. I opet se nije oznojio".

Ironija ili zbilja, zna samo Bruno Konti.

Za novinski spektakl sjajna stvar, za Agostina verovatno kap koja je prelila čašu. Fudbal je napustio kao trećeligaški fudbaler, s dve sezone u Salernu. U prvoj je bio na klupi. U drugoj, uz 11 golova pomogao Salernitani da se vrati među drugoligaše. Na dan promocije, uoči nebitne utakmice, prvi put je pokazao sklonosti ka onome što će uraditi. Zajedno s jednim lokalnim novinarom obilazio je ispunjene tribine. Usledilo je potpuno pogrešno pitanje o snovima i iskren odgovor:

"Pa zar ovde da završim sedamnaestogodišnju karijeru"?!

Samoubistvo kontroverznog italijanskog biznismena Raula Gardinija bilo je nažalost neodoljiva inspiracija za Di Bartolomeija. Svom najboljem prijatelju Antoniju Macanotiju rekao je jednom prilikom, manje od godinu dana pre nego što će okončati svoj život:
"Nije trebalo da gađa u glavu. Puca se u srce, samo tako si siguran da ćeš odmah umreti".

Tako je i uradio. Precizno kao penale što je izvodio. U oproštajnom pismu iza njega ostala je samo jedna rečenica: „Nalazim se u tunelu iz kojeg ne vidim izlaz“.

ŽIVOT POSLE ROME NIJE POSTOJAO

Po završetku igračke karijere Agostino di Bartolomei imao je velike planove. Velike za sve, osim za sebe. Postao je profesor fudbala, otvorio fudbalsku akademiju, ali sve to počeće da funkcioniše tek posle njegove smrti. Želeo je da radi u Romi, ali stadionu nije imao prilaz. Ne postoji fudbaler o kojeg se rimski velikan tako ogrešio i pustio ga da se udavi u sopstvenim iluzijama. Život posle Rome za njega nije postojao. Život bez fudbala – nije mu trebao. To odsustvo zahvalnosti kluba i samog grada ga je ubilo, ali u isto vreme od njega napravilo legendu opevanu u pesmama, dočaranu u filmovima...

Ona Frančeska de Gregorija, „Klasa 68“, povezuje se i sa Di Bartolomeijem i Kontijem. Princ italijanskih kantautora peva o neustrašivom dečaku s sedmicom na leđima (Kontijev broj) koji ganja loptu po suncu i kiši, po fudbalskom terenu i krovovima nedovršenih zgrada i kaže da se taj Nino (Di Bartolomeijev nadimak) nikada nije dvoumio kada je trebalo da izvede penal. Sudbinsko u svemu tome jeste to što je pesma nastala dve godine pre rimskog finala Kupa šampiona i nalazi se na albumu koji se zove Titanik.

Oko one druge Antonela Venditija, Ninovog velikog prijatelja, napisane pre desetak godina, dileme nema:
"Seti me se, kapitenu moj, baci pištolj iz ruke, da je bilo malo više ljubavi ti bi danas bio ovde".

Citirajući „umetnika u zabludi“ Tonija Kregera (Tomas Man) Mura je pokušao da objasni fenomen najkompleksnije ličnosti italijanskog fudbala: „Ja živim između dva sveta, jer se ni u jednom od njih ne osećam kao kod kuće“.

Roma je svoju legendu „rehabilitovala“ pre dve godine. Glavni teren u Trigoriji poneo je njegove njegovo ime. Pred Totijem i De Rosijem, Agostinov sin Luka svoj govor završio je rečima koje su svima naterale suze na oči:
"I dalje u meni živi verovatno jedina uspomena na njega. Kada mladi otac pokazuje svom sinu gde je nekada igrao fudbal. Nedostaješ mi, Ago, samo sam to hteo još jednom da ti kažem".  

Čuveni Totijev mural u RimuTOTIJEV STARIJI BRAT

Agostina di Bartolomeija dvadeset godina nakon smrti u prestonici smatraju starijim bratom svih kapitena Rome, jer bez njega verovatno ne bi bilo ni toga na čemu u Rimu danas insistiraju, a to je da vođa Vučice mora da bude Rimljanin. Tu su i osobine koje taj kapiten mora da ima. Nije bitna ni lepota, ni dobro odelo, ni vanserijski talent...

Taj Ninov duh kao da je ušao u Totija, s tim što je Princ Rima to podigao na još viši nivo. Jednom prilikom, nakon božićne večere, čitava ekipa je odrađivala tradicionalne obaveze i našla se u klupskom muzeju na druženju s navijačima. Bilo je to nedugo pošto je Roma dovela Erika Lamelu. Svi ti klinci poleteli su prema Argentincu koji je nevoljno morao da deli autograme. Na drugoj strani Frančesko Toti – verovatno izvučen iz kreveta – u papučama razgovara sa starijim gospodinom u invalidskim kolicima. I osmehuje se. Zabeležile su to i kamere. Njih dvojica poptuno sami.

Zato je i Toti Un capitano vero. Zato je grb, zato je zastava, zato je čovek-klub. I zna kome za to treba da zahvali. Mada su u Rimu kasno shvatli...      

NIKAD REPREZENTATIVAC

Italijani su složni u oceni da ne postoji veći fudbaler rođen na Apeninima koji nikada nije zaigrao za nacionalni tim od Agostina di Bartolomeija. Zabeležio je nekoliko nastupa za mladu ekipu, ali za seniore – nikada. Imao je Ago i tu nesreću da su Azuri 1982. u Španiji postali šampioni sveta bez njega, pa se Enco Bearcot provukao bez ikakvih opravdanja.

U raznim teorijama zavere neizostavan je uticaj Juventusa, koji je navodno, uvek lobirao za svog Marija Tardelija. Čitavih 308 utakmica za Romu i preko 60 postignutih golova nisu bili dovoljni ni za širi spisak!


tagovi

Serija ARomaPREMOTAVANJEItalijaEvropaagostino di bartolomei

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara