(©AFP)
(©AFP)

PRELAZZI: Sin svoga oca

Vreme čitanja: 6min | sub. 08.02.20. | 08:32

Povodom prvih utakmica Janisa Hadžija za Glazgov Rendžers

Ne znam šta je George govorio malom Janisu, znam šta je moj otac govorio meni: “samo nemoj novinarstvo”.

Pa opet, kako bi nabrajao sve loše strane ovog posla, posebno u to vreme, doba ratišta, prevrata, cenzure i plate od nekoliko maraka, meni je sve to zvučalo sve bolje i bolje, do trenutka kada više nije bilo nazad.

Izabrane vesti

Možda je George pričao Janisu slično: “da, sine, svi misle da je biti fudbaler najbolja stvar na svetu, svi pamte ono kako sam na Svetskom prvenstvu opalio fudbal preko Valderame i golmana Kordobe i preko čitave naše Rumunije i Kolumbije, pa je on pao u malu mrežu i posle je leto trajalo ceo život. Svi misle da je to samo slava, i samo bogatstvo, i samo žene, a niko ne priča o odricanjima, i pljuvanjima, i onim teškim danima kada ti se ne mazi s loptom (a ako se i sa kim mazila lopta, bio je to on)”.

Da se ne upuštamo u frojdovske psihoanalize, u grčke i rimske mitove i legende, u odnose Luka Skajvokera i Darta Vejdera, teško je biti sin svog oca i kad ste novinar i automehaničar i varilac i advokat i lekar i fudbaler; s jedne strane želiš da budeš sam i svoj, s druge se u svakom trenutku, potezu lapisom, šrafcigerom ili skalpelom podsvesno takmičiš sa ocem, pitajući se šta bi on mislio o tome.

Motivacija i pritisak, u tom koktelu retki uživaju, većinu ceo život boli glava, sve dok se ne pojave u antrfileu velikog intervjua, u rečenicama poput “i moj sin je bio talentovan, ali ga je ipak život odveo na drugu stranu, sad je uspešan bankar..." i inim varijacijama na temu.

Samo, nekome su očevi bili dobri u svom poslu, nekome bolji, ali retko su mogli biti baš najbolji na svetu, ili makar u svojoj zemlji.

Janisu, eto, jeste: George Hadži bio je najbolji i u onoj Čaušeskuovoj grozomori od zemlje, pa je bio najbolji u novoj Rumuniji, onda kada se s diktatorom obračunalo po kratkom postupku, a bio je najbolji i u Turskoj, i pomalo najbolji u Španiji. (Da nije, ne bi mogao u roku od svega nekoliko godina da igra i za Real i za Barselonu.)

Nije zato lako biti Janis Hadži, sin svoga oca. Da je makar golman!, ili štoper!, ma šta god!, ali ne, on igra i na istoj poziciji, i koliko god biste mu dali šansu da bude svoj i sam, jer ako ne nasleđujemo grehove svojih predaka, onda ne nasleđujemo ni odlike, to je približno nemoguće.

U svakom potezu Janisa Hadžija tražićemo plemenitost onog Maradone iz našeg komšiluka, svaki pas biće forenzički obrađivan ne bi li se videla sličnost sa virtuoznošću kakvu je imao genije s obala Crnog mora, svaki gol ištaće da se pronađe parnjak u majstoriji starijeg Cincarina, da se sedmica pretopi u desetku i da postanu jedno.

Na meču Lige šampiona u dresu Genka protiv Napolija (© Reuters)

Osetio je to i Janis svojevremeno, možda baš kada mu je sa 17-18 godina vezao kapitensku traku oko ruke (valjda je to bio i mudar potez: ako nisi spreman da nosiš to breme tako mlad, nećeš biti nikada?).

Verovatno je zato kao klinac pobegao od tatinih saveta i očiju čak u Italiju, ali se brzo vratio; i ne bi se moglo reći da nije baš imao hasne od toga što mu je otac, kad god je trebalo, spasavao mladalačku karijeru i vodio ga dalje.

Ovog puta, čini se, otišao je da bude samostalan, ili da makar pokuša: nakon transfera u Belgiju, u Genk, Janis je u januaru za nama otišao u Rendžers, na drugi kraj kontinenta od Dobrudže u kojoj mu i dalje, vodeći svoj Vitorul, radi otac, i na drugi kraj od rodnog Bosfora.

Da bude pod skutima Stivena Džerarda.

Dobro, opet moramo malo o ocu: zamislite ekipu, zamrznutu u vremenu, u kojoj zajedno nastupaju Džerard i stariji Hadži; umesto toga, jedan je sada u odelu i sa kravatom, pokušava da sa trona na kojem su već odavno dobili hemoroide svrgne Seltik, drugi nije baš onaj Hadži, ali jeste plejmejker i ima obe dobre noge i pleni aurom i estetikom koja odavno nedostaje škotskom fudbalu.

Jeste i krupniji od omalenog maestra koji se potpisivao istim prezimenom, ali izdaleka, kada baš pustite mašti na volju, može vam se učiniti da je to on. Ista ležernost, slična tehnika, lopta koja mu se ugnezdi između stopala i topi se od miline kao sladoled o letnjem žaropeku na krajnjem istoku Rumunije...

Čak i taj kreni-pa-stani karijerni put pomalo podseća na Hadžijev, koji je između Reala i Barselone igrao za Brešu (na poziv Mirčee Lučeskua, italijanski klub bio je kratkotrajna sigurna kuća za rumunske fudbalere), da bi nepomućeno obožavanje, koje traje do današnjih dana, zaradio u tada realno drugorangiranom prvenstvu, onom turskom. 

Hadži junior, ne računajući nastupe za mladu reprezentaciju Rumunije i poneki svetli trenutak u seniorima, još nije pokazao da može da bude efikasan van svoje zemlje. Čim bi se odmakao od Vitorula i dometa tatinog glasa, Janis bi upadao u probleme. Ako je u Firencu otišao previše mlad, onda mu se epizoda u Genku morala još manje dopasti, jer je brzo pao u nemilost trenera.

Kao A reprezentativac Rumunije (©Reuters)

Sad će imati možda i najbolji test. Da, јoš jedna vrsta pritiska sačekaće ga u Glazgovu i na terenima Premijeršipa. Škotska igra možda nije više kvalitetna i, ne računajući nekoliko pojedinaca u Seltiku i Rendžersu, nema tu majstora koji bi se mogli i po čemu s njim takmičiti, ali jeste i dalje intenzivna, snažna i muška u najboljem smislu te reči.

Тu je i stil Rendžersovih protivnika: za razliku od odbranama neopterećenog belgijskog prvenstva ili nepredvidivog rumunskog, ovde će ga dočekati bunkeri, defanzivci radiji da ga klepe po cevanicama nego da mu dozvole prolaz, i mnogo manje prostora da se razmaše nego što je navikao.

Mikel Arteta, sadašnji menadžer Arsenala i ikona Rendžersa s početka milenijuma, svoje iskustvo je opisao ovako: “klima je s..nje, duva vetar, hladno je, pada kiša, svi teraju duge lopte na malim stadionima; ali moraš to da shvatiš kao veliku školu."

Džerard smatra da mu baš takav profil igrača kreativan, slobodouman, voljan da rizikuje, sposoban za neočekivani potez – nedostaje kako bi se napokon doakalo mrskim zeleno-belim rivalima i kako bi Alfredo Morelos dobio novi izvor džebane.

Dolazak Hadžija, u trenutku kada se čini da Rendžers opet gubi dah i da će, uprkos dobijenim duelima u Old Firmu (sjajnih 2:1 na Parkhedu krajem prošle godine), posrnuli velikan ponovo ostati kratkih rukava, šalje signal da predaje, uprkos bodovnom zaostatku, neće biti.

U sredu uveče, Janis Hadži debitovao je za Rendžers na Ajbroksu, protiv Hibernijana. Hibsi su poveli, domaći izjednačili pa pritiskali i pritiskali sve dok jedna lopta nije odskočila prema njemu. U 84. minutu. Hadži je uhvatio poluvolej, odnekud nam poznat, i doneo tri boda Džerardovoj ekipi, pre nego što je, stotinjak sekundi kasnije, izašao iz igre praćen ovacijama.

I stvarno bismo da ga gledamo samo kao Janisa Hadžija, da mislimo da je prezime slučajno i da ga ne poredimo, u svakom trenutku, sa onim drugim, većim, najvećim Hadžijem, samo nekako se namesti da to nije baš moguće.

Jer tog 5. februara, na dan kada je Janis Hadži debitovao za Rendžers, bio je, eto, rođendan Maradoni s Karpata, cincarskom volšebniku, najboljem fudbaleru dve Rumunije i jedne Turske svih vremena, geniju s obale Crnog mora, Janisovom učitelju i ocu.

PIŠE: Marko Prelević, urednik Nedeljnika i kolumnista MOZZART Sporta

(FOTO: ©AFP, ©Reuters)


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara