
PRELAZZI: Ko je svetski šampion?
Vreme čitanja: 5min | ned. 13.07.25. | 08:20
Samo jedan tim večeras na stadionu MetLife, tamo gde igraju (i gube) Džetsi i Džajentsi, može da postane svetski prvak.
Dobro jutro, Kolumbo, reći će čitalac, naravno da samo jedan tim može da pobedi u nekom finalu, nije se desilo – dobro, možda onaj skok uvis na Olimpijskim igrama, ali to nije za poređenje – nije se desilo da se odigra neka utakmica za trofej pa da u njenom jeku rivali pruže ruku jedni drugima i kažu, ma što bismo se borili, hajde lepo da podelimo pehar, i svi srećni. Sport tako ne funkcioniše, je li.
Ali ne govorimo o tome. Samo jedan klub večeras može da postane svetski prvak ako pobedi; ukoliko pobede oni drugi, niko ih neće tako zvati, sem ako bude sarkastičan.
Izabrane vesti
I koliko god do pre samo nekoliko meseci zvučala bizarno rečenica da Pari Sen Žermen može da spase fudbal, ili makar jedno takmičenje (pa još premijerno), eto nas sada, baš u takvoj situaciji.
Ukoliko Parižani pobede, zaokružiće sezonu iz najvlažnijih snova Katarana i fanova iz Bulonjske šume; Usman Dembele će podebljati svoju kandidaturu za Zlatnu loptu (mada to više uopšte nije dilema); svet će dobiti šampiona, a Đani Infantino – jer iskustvo FIFA Svetskog klupskog prvenstva je neodvojivo od te pojave – imaće kakav-takav argument da je sve imalo smisla.
Ukoliko pobedi Čelsi, i to ima samo malo veze sa načinom na koji su stigli do same završnice – igrali su samo sa jednim klubom iz Evrope, i to Benfikom, pa i to su jedva slomili, u produžecima – i još manje sa tim što su četvrtoplasirani tim Premijer lige, dobro, jesu osvajači Lige konferencije, ali ukoliko i pobedi, Čelsi jednostavno ne bi bio svetski šampion.
Ne može se to do kraja objasniti, fudbal i sport nekada su stvar intimnog osećaja (čak i kad je taj intimni osećaj vrlo kolektivnog tipa), ali jednostavno niko preko jezika ili tastature neće prevaliti to "Čelsi, prvak sveta".
I kada smo kod intimnog osećaja – a to nema veze samo sa jednim našim davnim Tokiom, koji će živeti zauvek, baš zato što je neponovljiv – ovo takmičenje, sa svim svojim nagradnim fondovima i hot-dogovima na tribinama, sa svim svojim učesnicima, a imalo ih je onoliko, ima manju specifičnu težinu od počivšeg Interkontinentalnog kupa.
Teško je, ponavljamo, objasniti, ali je jednostavno tako.

U narednim danima i nedeljama, FIFA i njena prva glava sigurno će govoriti o neviđenom globalnom uspehu, o putokazu za budućnost, o tome da je ovo bio najbolje organizovani turnir, ali njegova zaostavština je daleko od one koju bi trebalo, koju bi moralo da ima nešto što se zove Svetsko prvenstvo.
Moguće je i da je zato što dobar deo poklonika fudbala ne doživljava takmičenje kao bilo šta drugo nego igračku Đanija Infantina i onih koji bi da zgrću novac (i da ga pomalo dele, to tako ide da bi svi bili namireni), i ako Jirgen Klop i nije u pravu da je reč o "najgoroj ideji svih vremena", klatno je mnogo bliže Nemcu nego Švajcarcu.
Ili što je govor tela većine igrača, pa i trenera, nakon što bi njihov tim ispao, odavao da im i nije toliko stalo; ono, lepo bi bilo da pobedimo, bonusi su sigurno dobri, ali neće niko proliti suzu što se sezona napokon završila i što možemo malo i da se brčkamo.
Ono što brine iste te poklonike, nas obične ljude, jeste što je ovo bila generalna proba za megalomanski – kao i sve u Americi, uostalom – Mundijal koji nas očekuje dogodine. Moramo li da strahujemo sada i za njega, hoće li i on ostaviti bljutav ukus, ili još gore bezukus kao dobar deo narativa koji je pratio prvu sanđamu sa 32 skoro pa nasumično odabrana kluba?
A ipak, kada iz čitave te gungule, iza svih tih mračnih oblaka – nekada i doslovno, budući da je (ne)vreme umelo da prekida mečeve na po nekoliko sati – odvojimo nefudbalsko, ostaće nam makar nekoliko vrednih stvari: par dobrih i par vrhunskih utakmica, pokazivanje zuba Saudijaca (i Sergeja) i utisak da je brazilski fudbal živ i često nasmejan, pa time i osećaj da su nam susreti kontinenata potrebni, čak i ako je razlika u klasi prevelika, a jaz sve dublji. Atmosfera nije uvek bila vatrena, ali daleko od toga da nije postojala.
U teoriji, i zato smo voleli i onaj jedan susret koji bi odigrao najbolji u Evropi sa najboljim iz Južne Amerike, ima nečeg suštinski "sportskog" i "navijačkog" u ideji da se odmerimo i da zavirimo van svog mehura.
Sad, što je realizacija bila ovako naopaka, što je sve usledilo tik nakon naporne sezone, što je bilo u Americi, sa čudnim terminima, čudnim prenosima, čudnim posetama, to su možda samo dečje bolesti.

Ona pomenuta zaostavština ("legacy", vole da kažu Amerikanci) se ne meri dok neko takmičenje traje, već je važno ono što od njega ostane. Vreme je majstorsko rešeto, zbog čega neke mundijale i neka evropska prvenstva zaista pamtimo duže i bolje, dok neka druga polako odlaze u zaborav.
A to je i posledica sportskog dostignuća, zbog čega je stvarno važno, neka se ne ljute navijači Čelsija, da li će Pari Sen Žermen, zaista i bez premca najbolji tim na planeti, osvojiti nešto što se zove prvenstvo sveta.
Ko bi, stvarno, rekao da ćemo od nečega što smo zvali "plastikom" i "državnim projektom" očekivati da bude spasilac jednog turnira koji je takođe "projekat"?
Toliki "projekat" da niko od nas, budimo iskreni, ima osećaj da se večeras igra finale Svetskog prvenstva.
Možda i zato što svetski šampion može da bude samo jedan...
FINALE FIFA SVETSKOG KLUPSKOG PRVENSTVA