
PRELAZZI: Demba Ba i traume sa plaže
Vreme čitanja: 5min | sre. 14.05.25. | 09:34
Tamo gde se nekada odvijala poslednja bitka Zapadnog fronta, pre nego što će čitava Francuska pasti u ruke nacista, danas se sanja nešto drugo
Verovatno su takve traume imali preživeli sa one plaže. Dobro, verovatno su imali mnogo veće traume, ali dozvolite nam to preterivanje.
I godinama kasnije, sam pomen na njega izazvao bi mučninu. Nije bio kriv on, kriv je bio ceo univerzum, krivi smo bili mi što smo se nadali, što smo poverovali.
Izabrane vesti
On je bio samo surovi egzekutor naše fantazije.
Prošlo je više od deset proleća od tada, a ponekad se, kao da me jure Nemci po plaži a ne da je to "obična" fudbalska utakmica odigrana hiljadama kilometara daleko, ponekad se pitam da li bi sve bilo drugačije.
Ne bi bilo "ovoga", jasno, ni Jirgena Klopa, ni Arnea Slota, ali bi mnogi životi izgledali drugačije.
Pa ipak...
Prošlo je više od deset proleća od tada, a da se nađem u sobi sa Žozeom Murinjom, znam šta bih ga prvo pitao, kao čoveka koji je godinama iskazivao poštovanje prema Liverpulu: "Je li ti makar malo krivo, Posebni, što ste tada pobedili i dali titulu onim drugima?"
I kao što je u vojniku evakuisanom sa te plaže prvo buktala žeđ za osvetom, da bi potom, u godinama koje su usledile, želeo samo da zaboravi Lamanš, i sve što se ikada desilo, to poniženje koje je, eto, bilo i spasenje, tako i ja nikada više nisam hteo da čujem za ta tri čudna, afrička sloga.
Demba Ba.

Sada vam je jasno šta je bio naš Dankerk: ono klizanje Stivena Džerarda, krajem aprila 2014. Nije me zanimalo gde je otišao, a otišao je svega nekoliko dana pošto nam je slomio srca; povremeno su, jer ne možeš baš potpuno da isključiš, nema tog alata na internetu koji uspeva dobro da zatamni, da "kenseluje" dve reči, makar te dve reči bile i "Demba Ba", povremeno su stizale vesti. Te u Turskoj je, te u Kini je, te u Turskoj je, i onda ga napokon nije više bilo. Živ je i zdrav, i daleko mu lepa kuća.
Taj "nepomenik", kako bi rekli u nekim našim krajevima, napokon je netragom nestao, i možda je, eto, trebalo da nam bude lakše.
(Sem kada se, po kišnom danu, oklizneš na običnoj "zebri" i film krene da se vraća...)
I onda jednog dana gledaš svoga posla, i sasvim slučajno naletiš na jedan od onih "najlepša priča sezone" članaka, ovu bajku morate da pročitate, znate već.
A ovo, vele, morate da pročitate: maleni Denkerk, klub koji igra na stadionu od svega 4.000 ljudi, klub koji doskora nije igrao ni u drugom rangu takmičenja, ovih dana se bori za ulazak u Ligu jedan. Igraće baraž – sistem takmičenja je, naravno, uvrnut kao francuska pereca – i to nakon što su, protivno svim očekivanjima, zauzeli četvrto mesto na tabeli drugoligaškog karavana.
Meč sa Genganom, koji bi ih kvalifikovao za nastavak takmičenja – igra se samo jedna utakmica, pa pobednik ide na noge Mecu, pa pobednik toga igra dvomeč sa šesnaestoplasiranim iz Lige jedan, a što bi mogao da bude Nant ili čak legendarni Sent Etjen – pazimo sad ovo, uopšte nije najveća utakmica koju ja Denkerk igrao u svojoj istoriji.

Ona se već odigrala, 1. aprila ove godine: u polufinalu Kupa Francuske, onog bizarnog takmičenja koje malo-malo pa porodi nekog ubicu divova, Denkerk (punog imena L'Union Sportive de Littoral de Dunkerque) je dočekao možda i budućeg prvaka Evrope, moćni Pari Sen Žermen. Nisu mogli da igraju na svom malenom bunjištu, pa je utakmica odigrana u najbližem većem gradu, Lilu. Pred oko 40.000 gledalaca, ili ravno 50% stanovnika Denkerka.
Bilo je onako kako obično bude kada se bajke polako pretvore u stvarnost: autsajderi su vodili 2:0, primili gol onda kada je, podsetiće nas na to redovno srpski komentatori, "najgore vreme za primanje gola", u smiraj prvog poluvremena, a onda je Luis Enrike u pomoć pozvao konjicu i završeno je 2:4.
Nekoliko dana svi su pisali o Denkerku, onda se stvar malo primirila, ali sada, uoči baraža, opet svi pričaju o Denkerku...
... a to znači da se pominje i on.
Demba Ba, glavom i bradom, onaj u kojeg nemoćno gleda Stiven Džerard dok ovaj trči i trči i uništava.
Baš taj.

Njegova turska veza očigledno je bila plodonosna, a Turci se na Lamanšu pitaju: grupacija Amissos kupila je klub pre dve godine i postavila bivšeg senegalskog reprezentativca za sportskog direktora.
Izgleda da mu baš dobro ide, bolje nego u onom prokletom plavom dresu...
Jer, do onog duela protiv PSŽ-a, Denkerk je srušio dva učesnika Lige šampiona, prvo Lil, a onda Brest.
Denkerk nije tikva bez korena. Tri decenije su igrali u drugoj ligi, poslednji put 2021. kada su se promptno vratili u treći rang. Padali su čak i do petog, ali bi uvek ustajali. Polufinale Kupa Francuske igrali su i 1929. godine, dakle dobrano pre nego što će ime tog mesta postati sinonim za Operaciju Dinamo.
Sada su sa budžetom od 10.000.000 evra na tri-četiri koraka od čuda. Demba Ba je na mesto trenera doveo Portugalca Luiša Kastra, koji u CV-ju ima rukovođenje drugim timom Benfike. Jedini igrač koji je tu još od pre dolaska nove direktorske garniture je Žunior Senvij, reprezentativac Gvadelupa.
Sve to uspeli su uprkos podatku da nemaju ni trening centar: zapravo, tereni na kojima vežbaju nalaze se na osam kilometara od stadiončića, ali tamo su samo tereni. Recimo, kad pada kiša, igrači su mokri sve dok ne stignu do tuševa.
Imao je Senegalac i jednu sasvim ludu ideju: zvao je svog bivšeg saigrača Petera Čeha da makar na nekoliko meseci stane na gol Denkerka; ovaj mu je prvo, pričao je skoro u jednom intervjuu, poslao onaj smajli koji znači "Jesi li ti normalan?". Kada je shvatio da je ozbiljan, ljubazno se zahvalio i rekao da njegova hokejaška karijera ipak ne sme da trpi...
Tamo gde se nekada odvijala poslednja bitka Zapadnog fronta, pre nego što će čitava Francuska pasti u ruke nacista, danas se sanja nešto drugo.
I "trigeruju" se, to se valjda tako kaže, oni koji su želeli zauvek da zaborave ta tri afrička sloga i jedan aprilski dan, kao nekad one majske i junske, pre 85 godina.
Samo da ne uđe u prvu ligu, jer onda ćemo živeti s tim skoro svakog vikenda...