
Policajac i taksista mu pomogli da prebegne u Srbiju i potpiše za Zvezdu, zbog bakterije jedva sačuvao nogu
Vreme čitanja: 12min | ned. 23.03.25. | 18:25
Neverovatna sudbina nekadašnjeg igrača Crvene zvezde i Betisa, Rista Vidakovića
Ništa u karijeri Rista Vidakovića nije išlo laganim putem. Posedovao je vanserijski kvalitet, što je pokazao u dresu Crvene zvezde, a potvrdio igrajući za Betis i reprezentaciju Jugoslavije, ali nema mnogo ljubitelja fudbala u našoj zemlji koji tačno znaju kroz kakve je probleme prošao u Španiji, nakon što mu se bezazlena povreda, nepotrebnom hiruškom intervencijom pretvorila u pravi pakao.
Tokom operacije u koleno mu je ušla bakterija, koja je potom izazvala burnu infekciju i ostavile ozbiljne posledice, od kojih se nikada nije u potpunosti oporavio.
Izabrane vesti
U Betisu je tokom šest sezona ostao upamćen kao elegantan, brz, samovueren i snažan igrač, bio je jedan od ključnih igrača u čuvenoj ekipi Lorenca Sera Ferera, a pamtiće se i kao jedan od retkih igrača koji se direktno uspotivio čuvenom predsedniku kluba sa Benito Viljamarina, Manuelu Ruizu de Loperi zbog neisplaćenih zarada.
Vidaković je rođen 1969. godine u Šekovićima, a odrastao je u Nemačkoj, gde je prve ozbiljnije korake napravio u podmlatku Ajntrahta. Ipak, potom se vratio u Sarajevo i uistoimenom klubu postao profesionalac.
"U Nemačkoj sam se kao dete bavio raznim sportovima. Počeo sam da igram u školi i slučajno je moj nastavnik fizičkog vodio amaterski fudbalski tim. Počeo sam da igram sa njima i Ajntraht me je angažova. U Njemačkoj sam bio do svoje petnaeste godine, a onda sam otišao treniram sa omladinskom selekcijom Sarajeva. U Ajnhtahtu je bilo jako teško uspeti, nije bilo igrača iz Bundeslige, pa sam odlučio da pokušam u svojoj zemlji. Mislim da sam doneo pravu odluku. Debitovao sam u Prvoj ligi, postao internacionalac sa Sarajevom i postao najmlađi kapiten u istoriji kluba. U Prvoj ligi sam debitovao sa 17 godina, ali u to vreme u Jugoslaviji je trebalo odslužiti godinu dana vojnog roka, a ja sam to iskoristio da odradim sa 18, što će kasnije biti komplikovanije. Vratio sam se kada sam imao 19 godina i bio sam tamo do 22. godine", kaže Vidaković u intervjuu za Relevo.
Tamo ga je primetila Crvena zvezda.
"Bile su to godine pre građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji. Debitovao sa, za nacionalni tim i počeli su razgovori sa glavnim timovima zemlje. Imao sam ponude oba beogradska tima, Partizana i Crvene zvezde. Kada je počeo rat, niko nije znao šta će se dogoditi. Pošto je pogođeno područje u Bosni, fudbal je stao u Sarajevu, ali se nastavio u ostatku zemlje, u Makedoniji, Crnoj Gori i Srbiji. Niko nije mislio da će rat trajati tako dugo, mi smo mislili da će biti sporadičan dok se ne potpiše mir i dok ne podele zemlju. Proveo sam tri meseca u Sarajevu, uz bombardovanje grada. Zvali su me iz Crvene zvezde i rekli me, da ako odem odatle, čekaju da potpišem ugovor. Nisam mnogo razmišljao o životnoj opasnosti, želeo sam da odem Srbiju da igram fudbal i radim ono što volim".

Nije bilo lako otići iz ratom zahvaćenog Sarajeva.
"Teško sam uspeo da se izvučem, bilo je veoma komplikovano. Bilo je mnogo paravojnih formacija koje su kontrolisale grad, sa jedne i sa druge strane. Nikad nisi znao na koga bi mogao da naletiš. Zahvaljujući policajcu i taksisti, koji su mi pomogli, uspeo sam da stignem do srpske teritorije, pokupili su me i odvezli u Beograd. Širom grada su bile barikade. Neka područja su kontrolisali Muslimani, druga Srbi. U vreme rata svako može da te ubije, ne mora ništa da opravdava. Dobio sam to zahvaljujući ljudima koji su mi pomogli. Potpisao sam ugovor i igrao tamo dve godine. Kako se rat nastavljao, tako je i fudbal u Srbiji mnogo stradao. Međunarodna takmičenja nisu bila dozvoljena, a reprezentacija takođe nije mogla da igra četiri godine zbog embarga i zabrana koje je uvela međunarodna zajednica. Fudbal tamo nije imao mnogo smisla. Igrao si u ligi koja te nije dovela nigde. Većina igrača koja je bila tamo od 1992. do 1994. je na kraju otišla".
Odatle odlazi u Betis sa čuvenim menadžerom Zoranom Vekićem.
"Da, on je bio moj prvi menadžer u Španiji. Bio je najvažniji na balkanskom tržištu, a u Španiju je doveo mnoge igrače iz bivše Jugoslavije. Pošto su još postojale sankcije, iz Srbije nije bilo letova nigde. Morao sam da se vozim do Rumunije i odatle sam odleteo u Madrid. Rizika nije bilo, jer u Srbiji tada nije bilo rata, najgore stvari su se dešavale u Bosni i delu Hrvatske".
U Betisu se savršeno uklopio i imao spektakularnu sezonu, iako pre toga nije znao ništa o klubu.
"Nisam znao mnogo o Betisu. Kada sam čuo da je stigla ponuda iz Španije, da je to tim iz Andaluzije i da je to Betis, jedino što sam znao je da ovde igra Rafael Gordiljo. Pratio sam Real Madrid, koji je igrao mnoge međunarodne utakmice protiv Crvene zvezde, i tada sam voleo da gledam one koji su igrali na mojoj poziciji. Dakle, igrao sam desnog beka, pokrivajući celu stranu i gledao sam na Gordilja. Bio je veoma moderan igrač za ono vreme, veoma ofanzivan, koji je mnogo išao napred, koji je odlično centrirao... Šta da vam pričam o Gordilju što već ne znate! Dakle, jedino što sam znao o Betisu je Gordilo, i mislio sam da bi bilo idealno da igram uz primer, nekoga ko mi je bio idol. Onda kada sam stigao shvatio sam da Betis, koji je došao iz Druge lige, ima ogromnu bazu navijača i da je klub sa budućnošću. Imao je sve sastojke da bude važan tim u Španiji".

Vidaković je rastao zajedno sa sjajnim timom.
"Imali smo izuzetne partije, koje niko nije očekivao, pa ni mi sami. Prve godine je najviše igrača bilo iz Druge lige, malo ko je imao iskustvo u Prvoj ligi, bilo je i drugih iz omladinske akademije koji su takođe bili u Drugoj ligi prethodnih godina, a samo trojica su bili stranci. Tim je bio nepoznata količina, prvi cilj je bio da se sačuvamo u ligi, ali kada je počelo takmičenje, motivacija i želja da postignemo nešto važno su nas naterali da krenemo napred, a vi ste shvatili da se nešto može postići, da možemo da uđemo u Evropu, da možemo da napravimo nešto istorijsko. Imali smo ogromnu podršku navijača, posebno te prve godine. Tada su ljudi postali zahtevniji, kao što uvek biva".
Kulminacija svega toga bio je sastav iz sezone 1996/1997, jedan od najboljih Betisovih timova ikada.
"Da, ta ekipa se borila skoro cele godine, bila veoma blizu prvog mesta i titule. Finidi, Alfonso, Jarni, Pjer... Igrači koji su došli dosta su unapredili i dali nam šansu da se takmičimo sa velikim timovima. Nismo imali na čemu da zavidimo timovima na vrhu, možda je trebalo da pojačamo neke pozicije na kojima nismo bili tako dobri kao da se takmičimo sa Barselonom i Real Madridom. Tokom tih godina osećao sam manjak ambicija menadžmenta i vlasnika. To je nešto što nisam baš razumeo, s obzirom da sam mogao da napravim iskorak. Tada je mnogo novca potrošeno na neke igrače koji, po mom mišljenju, nisu bili potrebni i tada je, mislim, Betis počeo da pada".
Denilson je bio najskuplji potpis u to vreme…
"Nije bilo objašnjenja za potpisivanje drugog igrača, imali smo najbolje levo krilo u ligi. Potpisujete igrača sa kojim ne znate šta će biti. Nemam ništa protiv momka, jer ga lično volim, ali planski nije bilo razloga da se menja igrač koji je za mene bio ključan za sve što je ranije postignuto. To je donelo mnogo negativnih stvari u svlačionicu. Dovedete igrača o kome svi pričaju, a onda učinak na terenu nije ono što je bio... Kada imate tim u kome ima ljudi koji zarađuju 30 miliona pezeta (200.000 evra) i dovedete najskupljeg igrača u istoriji... Mislim da je to razbilo svlačionicu, atmosferu, poniznost koja je bila prisutno ranije. Onda se desilo još mnogo stvari, trener je otišao usred predsezone (Luis Aragones), povredio sam se, i Alfonso je prošao kroz lošu zakrpu, Finidi... Tim se raspao i otišao u Drugu ligu".

Povredu kolena je teško podneo.
"Da, ta povreda mi je promenila život. U najboljim ste godinama, imate 28 godina, iskusni ste, igrači dostižu određenu zrelost u tim godinama, već sve znate i uživate u igri. Imao sam povredu u najboljem trenutku, ali to nije bila ozbiljna povreda, bilo je uganuće kolena koje nije bilo ništa ozbiljno. Na primer, ako su vam ukršteni ligamenti pokidani, znate da je to komplikovanije. Moj plan je bio da odsustvujem mesec dana i onda se vratim da igram. Ali mislim da je bilo mnogo stvari, nekih okolnosti koje nisu nimalo pomogle. Nikada nisu bile jasne dijagnoze, nikada se nije znalo šta je zaista bilo. Posle četiri ili pet meseci, nemogućnosti da se vratim, odlučeno je da se uradi artroskopija, ubacivanje kamere u koleno da se zaista vidi šta na to utiče. A onda su u operacionoj sali odlučili da zašiju horizontalno pokidani ligament, mislim da nije ni bilo potrebe za operacijom. U operacionu salu je ušla bakterija koja je veoma opasna i veoma je teško eliminisati. Imao sam strašnu infekciju u kolenu i odatle nastaju svi problemi. Ispostavilo se da bakterije pojedu svo tkivo, hrskavicu. Doktori mi praktično nisu dali nikakve šanse da ponovo igram".
Ta situacija je mogla da označi i kraj karijere.
"Posebno zato što sam proveo mesec dana u bolnici boreći se da ne izgubim nogu. Posle mesec dana konačno je uklonjena drenažom, veoma naprednim tehnikama. A onda su mi doktori rekli da ako ponovo počnem dobro da hodam, da mogu budem srećan. Naravno, imaš 28 godina, izlaziš iz bolnice, život ti izmiče... Počinješ da misliš da je gotovo i šta možeš dalje? Imate trenutke, imate uspone i padove. Trebale su mi skoro dve godine da se oporavim, jer sam se povredio u martu 1998. i vratio se igranju u januaru 2000. I to je bila veoma važna, veoma teška dvogodišnja borba, posebno za moju porodicu i suprugu. Čak sam morao da promenim način na koji sam jeo, mnogo toga, mnogo odricanja za celu porodicu samo da bih ponovo mogao da igram i treniram".
Samo ljudi koji su se suočili sa sličnim problemima mogu da znaju kroz šta se sve prolazi.
"U tim trenucima se držiš porodice, najbližeg kruga, onih koji ti pomažu. Srećom, imao sam veliku podršku supruge, koja mi je pomogla, koja me je podnosila jer sam imao mnogo uspona i padova, u ponašanju i raspoloženju. Tri-četiri dana ste se osećali dobro, bili ste uzbuđeni da radite, i odjednom je počelo da vas boli i morali ste da prestanete. I tako godinu i po dana, i videći da nisi ono što si bio. To vas mnogo ograničava, znate da ne možete da radite stvari koje ste mogli ranije".
Za njegov odlazak sa Benito Viljamarina bila je odgovorna 'pobuna u Meridi'.
"Vidite, u početku sam bio najmanje zainteresovan od svih igrača da uđem u tu zbrku. Imao sam tešku povredu i još nisam znao da li ću moći da se vratim na 100 posto. Igrao sam poslednjih 13 utakmica pre nego što sam otišao, ali sam i dalje imao posledice na kolenu. Ali u tom trenutku ste ambiciozni, želite da klub bude ozbiljan, da bude profesionalan i da se ponaša na pravi način prema ljudima. Ako radiš, neka ti plate i rade šta hoće. Kada smo otišli u Drugu ligu, bilo je mnogo dugova prema igračima, klub je dugovao mnogo novca. Ekipa se jednog dana sastala u svlačionici i obećala da će se boriti do kraja, da niko ne odstupi, da ćemo svi zajedno. Da ne igramo tu utakmicu, vršio bi se pritisak na njega da nas sasluša. Potpisali smo dokument koji je kapiten Huan Merino pokazao kada je davao saopštenje za javnost, u kojem stoji da nećemo igrati prijateljske utakmice dok se ne izmire dugovi. Lopera je krenuo u brutalni kontranapad. Tu shvatate da ima igrača koji počinju da povlače, sve dok Roberto Solozabal i ja nismo ostali sami. Ja sam muškarac i kada ti nešto obećam, kada nešto potpišem, trudim se da ostanem pri tome, ne mogu da promenim svoje reči".

Tada je mogao da se oseti izdanim od strane ostalih saigrača.
"Roberto Solozabal i ja smo bili jedini koji smo ostali pri narativu da nam duguje novac i da smo samo želeli da ispuni svoje ugovore. Odvojili su nas od tima... Kad je revolucija moraš naći žrtvenog jarca. U to vreme sam bio idealan, klub je znao moju čudnu situaciju sa kolenom, a da nije znao da li ću ponovo igrati ili ne. Ostale su mi četiri godine ugovora i klub je iskoristio situaciju da izvrši pritisak na mene. Ta situacija je trajala skoro mesec dana, nije mi bilo prijatno da idem u trening kamp, da vidim lica svojih saigrača koji su me ostavili na cedilu, da se više ne izjašnjavaju ni o čemu, čak ni da te štite, a svako se brine za sebe. Želeo sam da što pre okončam tu situaciju kako bih mogao da odem, da se dogovorim, potpišem otpremninu i napustim klub. To je jedina istina koja postoji o tom slučaju, jer ne želim nikog drugog da prozivam, niti me to u ovom trenutku interesuje, jer smo tu gde jesmo, ali za mene je to bio najteži poraz koji sam doživeo u svojoj sportskoj karijeri. Jer vaši saigrači, sa kojima ste se borili na mnogo mečeva, gde ste igrali sa njima i prošli kroz mnogo dobrih i loših trenutaka, na kraju se sve svodi na finansijski aspekt, na spasavanje platnog spiska. Za meneje to prilično tužan trenutak u karijeri, da neko ko iskoristi sve ovo, igrače i sve te stvari, na kraju pobedi"
Reakcija igrača je bila mnogo bolnija od onoga što je predsednik Lopera uradio.
"Naravno, svi smo poznavali Loperu, znali smo kakav je on, znali smo da je uvek teško bilo šta izvući iz njega. Uvek je kasnio, uvek je pokušavao da pobedi, ali smo na kraju znali i da će nam platiti. Stvar je u tome što je situacija u to vreme već bila pomalo nategnuta. Znate šta se dešava, u poslednjim ligaškim utakmicama imali smo bonuse za opstanak, koje su nam isplaćivali, ne znam koliko miliona, ne sećam se tačno, ne znam da li je tada bilo dva miliona po utakmici (12.000 evra) u pezetama, ali ako je ekipa ispala, moramo da vratimo novac. Kažete, on nikada ne gubi, samo mi gubimo i mi smo ti koji se borimo na terenu, koji trčimo, koji pokušavamo da damo sve od sebe. Druga stvar je da li je tim u to vreme bio dobar ili loš, ali igrači očigledno jednostavno nisu hteli da padnu, nisu imali interes da padnu, a mislim da nema sportiste koji želi da izgubi. Tako da u svim tim detaljima shvatate o kakvim ljudima je reč".
Posle Betisa je igrao za Osasunu i Poli Ehidu, a dve godine kasnije se penzionisao.
"Nisam bio ni upola igrač kao nekada. Znaš da si onemogućen, da ne možeš. Mislim da sam učinio sve što sam mogao samo da dokažem da sam ponovo u stanju da igram. Želeo sam da se dokažem, da pružim svojoj porodici satisfakciju, ponovo budem na terenu, to je bila ogromna žrtva. Hteo sam da se odužim svojoj porodici da me ponov vide na terenu, ali to nije bilo ni pola od onoga što je bilo. Bio je prosečan igrač. Uvek me je bolelo koleno, oticalo bi posle utakmica i trebalo mi je dva dana oporavka posle utakmice. Znate kada vam nije prijatno, kada vas boli, nemate tu snagu, nemate to samopoštovanje, nemate samopouzdanja. U svakoj utakmici ulaziš u nju pitajući se da li možeš da izdržiš ili ne. Bilo je veoma teško nastaviti da igraš", rekao je Vidaković za Relevo.