
Ipak se ne okreće
Vreme čitanja: 3min | uto. 17.11.26. | 08:31
Srbija se za godinu i po dana nije pomerila s mesta
Pre okruglo godinu dana fudbalska reprezentacija Srbije je udarila u dno. Izgubila je kod kuće od Albanije u užasnom ambijentu u Leskovcu, što nije bilo samo stvar fudbala, već i nacionalnog ponosa. Ostali su Orlovi tada bez realnih šansi da se kroz baraž domognu Svetskog prvenstva, ostali su i bez selektora Dragana Stojkovića, a iste večeri je Veljko Paunović lansiran za prvog kandidata da bude naredni strateg srpske selekcije.
Paunović je zaista imenovan nešto malo kasnije, uz ovacije cele nacije. Očekivalo se da srpski reprezentativni fudbal krene napred, sa novim licem na klupi, svežim, modernim idejama. Čak je i nekim igračima znala da se omakne pred novinarima rečenica:
„Sada se najzad nešto radi na treninzima“.
Izabrane vesti
Godinu dana kasnije – ništa se nije promenilo. Ili hajde, skoro ništa. Jedinu razliku koju bismo izdvojili je što nas je onomad Engleska raznela u Beogradu (5:0), a ispred nas u kvalifikacijama bila i Albanija. Sada su Orlovi u paklenoj seriji poraza, ali makar ne pucaju petarde i makar ih pobeđuju Nemačka, Holandija i Grčka, a ne timovi iz trećeg šešira.
Ali, da li je to nekakav kvalitativni pomak? Da li smo zbog toga svi digli obe ruke za Paunovića? Ili, što bi rekli stariji, jesmo li se za to borili? Apsolutno ne. I rezultat i igra su potpuno razočaranje. Čak je pitanje gde je veći podbačaj.
Srbija se nije pomerila sa nulte tačke za ovih godinu i po dana, jer je potpuna regresija krenula sa početkom kvalifikacija za Svetsko prvenstvo. Jako loš je bio i nastup na Evropskom šampionatu pre toga, ali je Liga nacija potom bila sasvim dobra i delovalo je da su Orlovi i Piksi ponovo pronašli neku dobitnu kombinaciju. Međutim, sve se raspalo u paramparčad kada je počela trka za Mundijal.
Veljko Paunović je došao da sastavi te rasute delove srpskog tima, ali nije uspeo. Nije ih pomerio ni za jotu. Fudbal koji igra naša reprezentacija je ispod svih očekivanja, iako je cela srpska javnost svesna da je ovo tim sa dosta limita, sa manjkom kvaliteta, da je, prosto, najslabiji u poslednjih desetak i više godina. I to nije Paunovićeva krivica. Ima to što ima, nasledio je to što je nasledio. Neki redovno dolaze da igraju, neki sporadično, neki ne dolaze uopšte. Ali, ima i slabijih reprezentacija u Evropi pa nešto igraju. Nekog smisla u njihovoj igri ima, dok u Paunovićevoj Srbiji - nema. Jedna solidna partija u Holandiji je dala nadu, a onda su dve utakmice u novembarskom prozoru ubile i taj tračak da se nešto pomera nabolje. Kada je reprezentacija Srbije u pitanju - ipak se ne okreće. Ni ne pokreće.
„Tražimo utakmicu da nas podigne, ali još do toga nismo došli“, objasnio je selektor posle poraza u Volosu, u kojem je Srbija jedva šutnula na gol Grčke.
Čak je i formacija na kraju počela da podseća na Piksijeve dane. I to one kada je na papiru delovalo da će Srbija da nasrće na protivnika sa trojicom ofanzivaca, a u stvari na terenu je gledala da ne pređe centar bez preke potrebe, pa napred ako neko nešto napravi. Umesto koraka napred, ispada da se vraćamo unazad.
„U nekim trenucima smo se previše fokusirali na odbranu, pa smo izgubili lucidnost i ofanzivne karakteristike koje individualno posedujemo“, konstatovao je Aleksandar Mitrović posle poraza od Grčke.
Do marta i baraža neće biti ničega. Nikakvog okupljanja reprezentacije, nijedne utakmice. Nema prostora ni da se zakaže prijateljski meč sa nekim timom iz petog šešira, čisto da se prekina crna serija, da nokautirana Srbija dođe malo do vazduha. Možda bude nešto bolje ako se najzad u martu nađe na jednom mestu sve najbolje što imamo. Ali, nekog realnog pa razloga za optimizam – nema.












