""
""

INTERVJU NEDELJOM - Albert Nađ: Pripremam novi projekat za Partizan, biznismeni ne mogu sami

Vreme čitanja: 9min | ned. 01.03.15. | 09:19

"Nije čudo što su nas prozvali prvaci sveta prijateljskih utakmica! Ono drugo poluvreme protiv Danaca ličilo je kao da neće da igraju, peške su svi išli. Takav odnos je katastrofalan. Možeš da igraš slabo, budeš očajan, ali moraš da se boriš.“

To što je kao rukovodilac u Partizanu doživeo neprijatno iskustvo prethodnika, Alberta Nađa nimalo nije obeshrabrilo, što je dokazao osnivanjem „Grupe Albert Nađ“ prilikom nedavnih izbora za novog predsednika crno-belih. Priliku da u narednom periodu vode velikana iz Humske dobili su njegovi protivkandidati i takav epilog popularni Adi je džentlmenski podneo.

Izabrane vesti

U zanimljivom razgovoru za MOZZART Sport, Albert Nađ je ekskluzivno najavio nastavak borbe za bolje sutra kluba u kojem se proslavio. Prisetio se vremena kada je nosio dres s državnim grbom i silom prilika morao da igra na poziciji levog beka, a s posebnim žarom je pričao o pecaroškim avanturama.

Krenimo po redu...
„Trenutno se odmaram posle one, da tako kažem, akcije. Hteo sam da pokušam, zajedno s timom ozbiljnih ljudi, da rehabilitujem Partizan i vratim ga na ozbiljne staze. Imali smo do tančina osmišljen plan, ništa nismo prepustili slučaju, ali dobro... Idemo dalje. Došli su novi ljudi i trebalo bi im dati šansu, pošto nikada nisam voleo da mi neko sudi pre nego što se izborim za rezultate. Imaju do kraja prvenstva dovoljno vremena da pokažu šta mogu da urade za Partizan. Već pripremam novi fudbalski projekat i to je sve što mogu da kažem sada. U poslednje vreme, onako za svoju dušu, dosta gledam utakmice mlađih kategorija, kao i niže lige.“

Da li si teško podneo odlazak iz Humske?
„Naravno da mi nije bilo svejedno, jer je to klub u kojem sam počeo da igram još iz pelena i koji mi je podario brojne lepe trenutke. Takođe, nikada neću zaboraviti ni Teleoptik, jer sam tu stekao prvu afirmaciju kada sam imao 12 i po godina. Uvek je teško kada odlaziš iz sredine koja ti je draga, gde se osećaš kao u drugoj kući.“

Da li je tačno kako je Ivica Osim prvi put kad je odgledao meč kadetskog tima, upro prstom u tebe i kazao da ćeš biti dobar igrač?
„Osim je došao 1991. godine i kao veliki posvećenik posla gledao je sve moguće utakmice, pa tako i omladince za koje sam nastupao kao kadet. I do mene je stigla informacija da me je posle jednog meča ishvalio. Moram da kažem kako dugujem veliku zahvalnost i Rešadu Kunovcu koji me tada trenirao, a ponajveću sada pokojnom Blagoju Paunoviću koji se izborio da dobijem dozvolu lekara, jer sam imao urođeni šum na srcu. Značajan uticaj na moju karijeru izvršili su Miša Radaković i Branko Rašović.“

Dojučerašnji igrači Partizana neprestano dobijaju priliku za dokazivanje. Zašto se većina ne zadrži duže u klubu, nego ga mahom napusti oborene glave?
„Ta sjajna praksa vraćanja igrača je naročito zaživela u vreme kada je direktor bio Nenad Bjeković. U jednom periodu vratio je mene, Batu Mirkovića, Ćiru, Kralja, Tomića, Savelju... Vraćao se i Danko Lazović. Svi smo mi deca Partizana koja klubu ne mogu da vrate onoliko koliko mu duguju. E sad, u jednom trenutku članovi uprave, obično biznismeni na čelu velikih firmi, ne mogu da uvide kako je voditi klub nešto sasvim drugo. Mi sportisti imamo potpuno drugačije razmišljanje u odnosu na njih i tu dolazi do nesuglasica. Uvek sam argumentovano iznosio svoje mišljenje i ulazio u polemike, čak i svađe, samo da bih izneo stav.“

Zar im je toliki problem da prihvate savet stručnijih od sebe?
„Oni su gazde u svojim firmama i verovatno misle da će stvari i na sportskom polju funkcionisati po istom sistemu. Gledam ja košarku, vaterpolo i odbojku, ali ne mogu da uđem u polemiku s nekim ko se godinama bavio tim sportovima. Očigledno da oni imaju jednu vrstu sujete, između ostalog i zato što smo uglavnom malo mlađi, pa to što im pričamo oni doživljavaju kao „pametovanje“. Bilo kako bilo, da bi klub funkcionisao mora da postoji sukob mišljenja, jer u suprotnom to je katastrofa.“

Jesi li očekivao da ćeš duže da traješ kao funkcioner crno-belih?
„Izgleda da je istina da nas troše! Eto, ja sam se pet godina zadržao, od čega sam sportski direktor zvanično bio godinu dana i mislim da sam bio uspešan. Nažalost, postavljen sam u maju i već je bilo kasno da se ekipa pripremi za kvalifikacije za Ligu šampiona sa Ludogorecom. Uz to, uprava je obećala da neće prodati ni Mitrovića, ni Ivanova, tako da nismo imali vremena za adekvatna pojačanja. A u septembru smo već dogovorili sve sa Škuletićem, Vulićevićem, Drinčićem i Trajkovićem. Plod tog prelaznog roka je upravo ova ekipa koja je ušla u Ligu Evrope, što nije loše. Gledano sa aspekta biznisa, posao je odlično odrađen, jer je Škuletić došao za 200 do 300.000 evra, a klub ga je prodao za četiri miliona! Verujem i da će uskoro i Vulićević otići pod sličnim uslovima.“

Kako komentarišeš odlazak Danka Lazovića?
„On je imao tu klauzulu u ugovoru da je slobodan u svakom prelaznom roku, jer na drugi način i nismo mogli da ga angažujemo. Imao je visok rejting i cenu, ruku na srce mogao je mnogo više negde da uzme u tom decembarskom prelaznom roku. Ipak, mislio je da će karijeru završiti u Partizanu i postigli smo dogovor. Ispostavilo se kako je tu sjajno profitirao Škuletić koji je uz njega igrao bar 50 odsto bolje, pošto mu je Lazović pomagao savetima i na kraju krajeva, odvlačio je pažnju protivničkih štopera.“

Kao nekadašnji standardan reprezentativac i te kako si kvalifikovan da odgovoriš na pitanje šta se to dešava s našim nacionalnim timom?
„Nikad mi nije bilo jasno kako smo to uvek imali pojedince koji su igrali na vrhunskom nivou u velikim evropskim klubovima, a mi kao reprezentacija nismo nikada postigli neki zapaženiji rezultat! Na primer, imali smo te 1998. godine možda najjaču reprezentaciju na svetu, s Mijatom, Jugom, Mihom, Piksijem, Dejom, Đukom, Brankom Brnovićem, Batom Mirkovićem, Kraljem... I opet ništa! Po svemu sudeći, umemo da briljiramo samo kada to nije bitno i nije čudo što su nas prozvali prvaci sveta prijateljskih utakmica!“

Šta je sve uticalo da taj individualni kvalitet ne dođe do izražaja u reprezentativnom kolektivu?
„Više je faktora u igri, a jedan od glavnih je taj što smo pripreme uvek shvatali neozbiljno, da ne kažem kako su one bile smešne. Ni selektori nam nisu bili ništa bolji, jer kad imaš naspram sebe tolike asove, moraš da imaš jasan plan i program rada. Vidite kako je to kod Nemaca godinama unazad osmišljeno i organizovano do tančina, tako da uopšte nije slučajno što su na onako upečatljiv način postali svetski prvaci. Stvarno ne razumem! Bane Ivanović u Čelsiju gazi, fenomenalno igra, međutim, ne vidim da je bio na tom nivou u reprezentaciji. Čak ni Matić. Ono drugo poluvreme protiv Danaca ličilo je kao da neće da igraju, peške su svi išli. Takav odnos je katastrofalan. Možeš da igraš slabo, budeš očajan, ali moraš da se boriš.“

Zbog čega naše mlađe selekcije dominiraju na evropskoj sceni, ali se potom njene perjanice utope u sivilo?
„Ni to mi nije jasno. Omladinska i mlada reprezentacija budu prva i druga u Evropi, potom njeni najbolji igrači dođu u A reprezentaciju i posle nas nema nigde. To je dobra tema da se pozabave naši stručnjaci, a kad kažem stručnjaci, mislim na prave stručnjake, ne na one što vole sebe tako da nazivaju.“

Ima li u svlačionici nacionalnog tima elitizma, odnosno vole li pojedinci da se šepure imenom kluba iz kojeg dolaze?
„Ima, kako nema. Tipa, ti igraš tamo, ja ovamo, ja sam ovo, ja sam ono... Ma, bilo je svega i svačega. Zvezde su uvek imale bolji tretman od nas nebitnih! Evo, na primer, ja sam kvalifikacije za SP 1998. godine odigrao na levom beku. A znaš li zašto? Zato što niko nije hteo da igra levog beka! Od Mihe do ostalih kandidata za tu poziciju. I Santrač je onda došao kod mene i pitao me mogu li da igram levog beka.“

Kako si odreagovao? Jesi li odmah prihvatio?
„Naravno, bio sam klinac, svetsko prvenstvo je bilo u igri i odmah sam pristao. Za mene je igranje u reprezentaciji bukvalno bilo isto kao da idem u rat! Ogromna je čast kad od milion njih što igraju fudbal, baš ti dobiješ priliku da obučeš dres s državnim grbom. Nažalost, mi fudbaleri ovom narodu nismo doneli nikakvu radost, baš nikakvu!“

Zašto si kasnije iznenada dospeo u drugi plan?
„Hm... Zato što je nekim igračima nedostajalo mečeva u reprezentaciji da bi otišli u inostranstvo! Eto, to je razlog što u onom meču protiv Mađara nisam igrao ni minut. Priđe mi posle Sani (selektor Slobodan Santrač, prim. aut.) i kaže da ima vremena za mene. Čekaj, majstore, a šta je bilo kad su ti taktičke zamisli bile „u procepu“? Onda sam ti trebao!? I onda je došla na red ona prijateljska utakmica protiv Nigerije u Beogradu, gde opet niko nije hteo da igra levog beka. Na kraju sam rekao da neću ni ja, jer je u to vreme Krstajić sjajno to igrao, kao i Stefanović iz Zvezde.“

I šta je bilo?
„Bilo je to da su mi prišla dvojica i rekla da više neću biti u reprezentaciji ako ne budem igrao po levoj strani.“

Dvojica funkcionera saveza?
„Ne, dvojica starijih igrača!“

Koja dvojica?
„Nije bitno...“

S obzirom da si trenutno bez posla, da li se više rekreiraš i igraš li fudbal s drugarima?
„Otišao sam svojevremeno na partiju malog fudbala sa mojim nekadašnjim saigračima iz Partizana i više nisam dolazio na termine. Pogotovo što se jedno vreme igralo protiv igrača Zvezde i, iako sam godinama na derbijima ulazio u konflikte i duele s prijateljima s druge strane, kao rekreativac nisam morao. Tenzija je bila veća nego na onim pravim derbijima i to mi uopšte nije trebalo u životu. Sad samo igram pomalo nožni tenis i to je to.“

Da li je tačno da si strastven pecaroš?  
„Jesam i to neka vrsta poluprofesionalca, pošto imam sve od opreme koju poseduju profesionalci, a jedino što ne idem na takmičenja. Kao klinac sam sa ćaletom išao na Dunav, a danas idem gde god stignem, od Srbije, preko Bosne, do Hrvatske. Ove zime, i kada je bio minus, nije mi bio problem da sednem u čamac i odem na Dunav.“

Šta najviše voliš da pecaš?
„Zavisi od perioda, nekad je meta smuđ, nekad šaran ili bela riba, a na red dođe i som. E tu se pripremam nekoliko dana, jer su za soma potrebni specijalni štapovi i udice. Poseban ritual je i kada se nameračim na šarana, jer prvo 10 do 15 dana odlazim na mesto koje sam izabrao da bih ga hranio.“

Dogodi li se da neko dođe 16. dan i ubaci u meredov tvoje šarančiće?
„Postoji pecaroški kodeks po kojem nikad ne pecaš tamo gde je neko pre tebe hranio ribu. U principu, tačno se zna gde je čiji reon.“

Imaš li neku jaku pecarošku priču?
„Imam, samo nije „lovačka“, istinita je. Letos sam pecao na Dunavu sa Cigom, mojim prijateljem iz detinjstva koji je bio radnik u Zemunelu. Hteli smo sistemom džigovanja da lovimo smuđa, što znači da smo zakačili mrtvu ribicu na udicu i vukli je po dnu. U jednom momentu sam osetio jak „udarac“ i odmah sam znao da imam nešto veliko na štapu, nekog kvalitetnog smuđa.“

Šta se dalje događalo?
„Moj plen se, valjda od stresa, odjednom ukočio i kad sam počeo da ga izvlačim, počela je velika borba. Ubrzo se ispostavilo da nije u pitanju smuđ, nego som kapitalac. Nažalost, pukao je najlon i nismo uspeli da ga izvučemo, iako nas je „vozio“ niz reku sat i 45 minuta. Osećao sam se kao da sam promašio penal u finalu svetskog prvenstva.“

Koliko je otprilike bio težak?
„Ja sam bio ubeđen da nije bio ispod 20 kilograma, pošto sam jednom upecao amura iste težine i šarana od 13,5 kilograma, tako da sam mogao da ih uporedim. Uostalom, naišao je jedan ribar sa čamcem koji nas je sve vreme pratio i njegovo mišljenje je bilo da je taj som imao od 50 do 70 kilograma. I ja bih pomislio da je to obična lovačka priča, da nisam to lično doživeo. Baš sam imao „mrcinu“ na udici. Dan-dva kasnije bio sam na zemunskoj pijaci i ribari su me pitali koliko me koštala vožnja Dunavom, a-ha-ha. Krivo mi je što ga bar nismo koliko– toliko dovukli do površine da bismo ga videli. Slikao bih se i vratio ga u vodu, jer od ulova kući nosim samo smuđa.“

Imaš li još koji neostvaren ribolovački san?
„Mnogo bih voleo da krenem putevima Jovana Memedovića i sa štapovima stignem do Mongolije. Velika mi je želja da tamo upecam nekog trofejnog tajmena, a isto tako želim sebi da priuštim zadovoljstvo pecanja na čuvenoj španskoj reci Ebro, poznatoj po somovima kapitalcima.“

Znaš li da skuvaš riblju čorbu?
„Naravno da znam, pogotovo što sam završio školu za kuvara, a-ha-ha.“

(FOTO: MOZZART Sport, MN Press)


tagovi

SuperligaSrbijaFK Partizanintervju nedeljomAlbert Nađ

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara