Kako su prošli Zlatni orlići, a kako konkurenti sa Mundijalita? Ko je uspeo, ko propao, ko se naplatio...

Vreme čitanja: 9min | sub. 04.04.20. | 16:59

I koliko ih je doguralo do A tima...

Javni servis nas je danas ’častio’ lepim podsećanjem (mogli bi i češće, makar imamo lepih sportskih uspomena) na najveći uspeh u istoriji srpskog reprezentativnog fudbala. Ovoga puta bez ustajanja ’u devet zora’ i bez nervoze mogli smo da pogledamo trijumf naših Zlatnih orlića na Mundijalitu na Novom Zelandu pre nepunih pet godina.

Nikada više reprezentativni fudbal Srbije nije pokupio toliko simpatija i izazvao toliko euforije kao tog juna 2015. godine. I danas zvuči nenormalno da je Srbija pobedila Brazil u finalu bilo kakvog takmičenja u fudbalu, a kamoli u finalu Svetskog prvenstva. Ta generacija će za vjek i vjekova ostati ’zlatna’, ma šta kasnije ti momci uradili.

Izabrane vesti

Očekivanja su posle svetske titule bila ogromna. Od ludog optimizma: „sve ih u A tim, sklanjate nam ove!“, do skepticizma „ne treba ih sagoreti, mora to pažljivo, mladi su oni...“

Pet godina kasnije, kada se crta podvuče, otprilike svi ljubitelji fudbala znaju dokle je dogurala ta zlatna generacija.

Činjenice kažu da su desetorica iz tog tima dogurala do A tima. Makar su debitovali. Doduše, devetorica za Srbiju i jedan za Crnu Goru. Do dresa Orlova su stigli: Predrag Rajković, Filip Manojlović, Miloš Veljković, Nemanja Maksimović, Saša Zdjelar, Marko Grujić, Sergej Milinković Savić, Mijat Gaćinović, Andrija Živković, dok je za Crnu Goru zaigrao Staniša Mandić. Poziv je dobijao i Milan Gajić, ali nije debitovao. Može se reći da je projekat uspeo jer su petorica danas standardni na spisku selektora A tima. Grujić i Živković ne dobijaju pozive u poslednje vreme iz raznih razloga, ali nema sumnje da će se vratiti jednoga dana.

Nažalost, Srbija iz te generacije (još) nije dobila istorijski ili neki makar pristojan rezultat kakav smo tada priželjkivali... Možda ćemo dobiti jednog dama. Nije još kasno. FSS nije iskoristio puni kapacitet te generacije, ali nisu ni klubovi. Osim donekle Crvene zvezde.

Vojvodina je tog leta prodala Sergeja Milinković Savića za tričavih 1.000.000 evra u Genk, koji ga je godinu dana kasnije preprodao Laciju, a transfer je na kraju iznosio 18.000.000 evra. Danas je Sergej najvredniji fudbaler sveta iz generacije sa Mundijalita na Novom Zelandu (tada bio Bronzana lopta i treći najbolji igrač turnira). Sajt Transfermarkt ga ceni na 80.000.000 evra, ali mu je realna vrednost na tržištu možda i veća. Drugi najvredniji igrač sa tog takmičenja je Gabrijel Žezus koji danas prema Transfermarktu vredi 70.000.000 evra. Treći majskuplji sa Mundijalita 2015. je kolumbijski štoper Davinson Sančez iz Totenhema čija cena je oko 60.000.000 evra.

Sergej je samo primer javašluka koji je vladao u Vojvodini. Na njemu, njegovom bratu, Gaćinoviću, Babiću i Pankovu, Voša je zaradila manje od 5.000.000 evra. Makar tako stoji u papirima. A verovatno i manje... OFK Beograd je uzeo nešto više od 2.000.000 evra za Gajića, Antonova i Zdjelara. Možda i najveći gubitnik je Partizan koji je od Živkovića, Šaponjića i Stevanovića inaksirao samo 3.000.000 evra.

Crvena Zvezda je najbolje prošla jer je na prodajama Rajkovića, Grujića, Jovanovića i Manojlovića inkasirala preko 12.000.000 evra. A možda je mogla i više...

A zanimljivo je da se prisetimo i kako su prošli fudbaleri iz protivničkih ekipa sa Mundijalita 2015. godine, ko je postao A reprezentativac, ko je napravio ozbiljne klupske karijera. Od reprezentacija koje su igrale u završnici takmičenja, Srbija je dobila najviše igrača za A tim.

Broj A reprezentativaca iz sastava sa Mundijalita:
Novi Zeland (14 igrača debitovalo za seniorsku selekciju), Mjanmar (12), Fidži (11), Katar (10), SAD (10), Srbija (9), Panama (9), Nigerija (8), Mali (8), Uzbekistan (7), Meksiko (6), Mađarska (6), Urugvaj (5), Ukrajina (5), Argentina (5), Senegal (5), Gana (5), Portugal (4), Brazil (3), Severna Koreja (3), Nemačka (3), Austrija (2), Kolumbija (2).

Na prvi pogled je očigledno da što je neka zemlja manja fudbalska sila, to je veći broj A reprezentativaca dobila. Ali nije u pitanju samo nedostatak konkurencije, već su nekim zemljama zaista naišle vanserijske generacije. Naprimer, Panama je dobila nekolicinu igrača sa kojima je kasnije obezbedila istorijski plasman na Mundijal u Rusiji. Katar je iz tima sa Mundijalita imao čak petoricu fudbalera u A timu koji je 2019. godine osvojio prvu titulu šampiona Azije u istoriji ove arapske zemlje. Čak je i najbolji igrač Ali Almoez došao iz te generacije. Iz naše perspektive uspesi Paname i Katara deluju nebitno, ali je ipak reč o najvećim fudbalskim ostvarenjima tih zemalja.

I sile poput Brazila, Argentine ili Portugalije su dobile neke bitne A reprezentativce iz generacija sa Novog Zelanda.

Bzazil, naš tadašnji protivnik u finalu je kao najveći kapital sa tog takmičenja izvukao Gabrijela Žezusa, danas standardnog reprezentativca. Mnogo se očekivalo i od Malkoma iz Korintijansa koji je kasnije prešao u Bordo, pa odatle u Barselonu za 41.000.0000 evra. Danas je u Zenitu koji ga je Kataloncima platio 40.000.000. Interesantno je da veće karijere nisu napravili momci koji su tada bili talentovaniji od Žezusa, poput Markosa Giljermea ili Gabrijela Bošile. Obojica su danas u Internasionalu, a ovog drugog je veće karijere u Evropi koštala teška povreda u Monaku. Andreas Pereira koji je tada važio za najveću nadu i bio član Mančester Junajteda tek je ove sezone doživeo pravu afirmaciju na Old Trafordu kod Solskjera. Čekao je, čekao i dočekao. Dakle, neki su sazrevali sporije.

Žan Karlos je tada bio član Real Madrida, ali nije bio Pereirine sreće i danas je u Visli iz Krakova. Najbolji igrač Brazila i osvajač Srebrne lopte na tom Mundijalitu (drugi najbolji igrač), Danilo Barbosa je možda i najveće razočaranje. Bio je u Bragi, Valensiji, Benfiki... I ništa. Danas igra u Nici, ali bez većeg učinka. Rezervista sa tog meča, štoper Leo Santos je danas ponajbolji štoper brazilske lige. Do A tima je dogurao levi bek Žorž, počeo dobro u Monaku, a onda nestao. Štoper Marlon Santos je danas u Sasuolu, a bio je u Barseloni.

Polufinalisti Senegal i Mali su dobili manje dobrih igrača za A tim, nego što su očekivali. Najveće razočaranje je vezista Adama Traore. Reprezentativac Malija je tada izabran za Zlatnu loptu turnira, kupio ga je Monako za 14.000.000 evra i promašio. Traore se seljakao po pozajmicama u Rio Aveu, Serkl Brižu, a danas je u Mecu. Ali je zato Dijadije Samaseku napravio sjajnu karijeru u Salscburgu koji ga je kupio jeftino posle Novog Zelanda i letos ga prodao u Hofenhajm za 14.000.000 evra. Jusuf Kone je dogurao do Liona, a ostali su ostvarili manje zapažene karijere. Još gore su prošli Senegalci. Iz te generacije je do Barselone dogurao desni bek Musa Vage i danas je na pozajmici u Nici. Štoper Pape Sise je član Olimpijakosa, a ostali su razočarali.

Srbija je u četvrtfinalu posle penala eliminisala Amerikance koji su dobili 10 A reprezentativaca iz tog tima. Interesantno je da veće karijere nisu napravili tada najtalentovaniji igrači američkog tima: Gidion Zelalem, Emerson Hajndman, Kameron Karter Vikers, Bredford Džejmison i Rubio Rubin. Od njih petorice se najviše očekivalo, ali su stagnirali ili čak nazadovali. Neki drugi su više napredovali. Met Mijazga je obezbedio transfer u Čelsi, Mančester Siti je kupio golmana Zeka Stefena, Pol Ariola je postao standarni A reprezentativac...

Brazil je u četvrtfinalu eliminisao Portugalce koji su imali neke ozbiljne talente. Onaj najveći, Markoš ’Roni’ Lopeš na kraju ipak nije dostigao visine koje su mu predviđane. Tada velika nada Mančester Sitija je godinu dana kasnije prešao u Monako za 12.000.000 evra. Bio je na pozajmici u Lilu, potom igrao dobro u Kneževini odakle je letos otišao u Sevilju za čak 25.000.000 evra. Ali je razočarao u Andaluziji...

Međutim, iz tog portugalskog tima su ozbiljne karijere napravili Gonsalo Gedeš i Želson Martins. Prvi je od Benfike dogurao do Pari Sen Žermena za 30.000.000 evra, a kasnije ga je Valensija kupila za 40.000.000 evra. Želson Martins je od Sportinga došao do Ateltika i Monaka koji ga je platio 30.000.000 evra.

Iz generacije Nemačke koju je u četvrtfinalu izbacio Mali, najveće ime je Julijan Vajgl koji je blistao u Borusiji Dortmund pre pada u formi i transfera u Benfiku. Reprezentativac Elfa je postao i Julijan Brant, današnji napadač Borusije Dortmund. Kao i Niklas Štark, aktuelni štoper Herte. Interesantno je da se u toj generaciji najviše očekivalo od golmana Velenrojtera, štopera Akpogume, plejmejkera Štendere i napadača Muktara. Svi su razočarali i danas su nebitni fudbaleri za vhrunski fudbal u Nemačkoj. Od igrača iz te generacije koji tada nisu mnogo obećavali, ali su kasnije izgradili karijere treba izdvojiti vezistu Levina Oztunalija.

Nemci su pre ispadanja, u osmini finala, izbacili vrlo jaku Nigeriju. Iz te generacije Nigerijaca ste verovatno čuli za Kelečija Ihenača (Lester), Vilfreda Ndidija (Lester), Ajzaka Saksesa (Votford), Mozesa Sajmona (Levante)...

Ozbiljnu generaciju je tada imao i Urugvaj koji je u osmini finala ispao od Brazila ne penale. Iz tog urugvajskog tima su kasnije lepe karijere napravili Naitan Nadez koji je letos iz Boke u velikom transferu pojačao Kaljari. Zatim, Gaston Pereiro koji je do Kaljarija stigao preko PSV Ajndhovena, Marselo Sarači koji igra na pozajmici iz Lajpciga u Galatasaraju, Matijas Suarez (Monepeje), Mauro Arambari (Hetafe)... Razočarali su Maurisio Lemos koji se vratio u Las Palmas i Dijego Pojet za kojeg i ne znamo da li se više bavi fudbalom.

Argentina i Kolumbija su bile najveća razočarenja turnira na Novom Zelandu. Kolumbijci su iz te generacije dobili samo Davinsona Sančeza (Totenhem) i Rafaela Santos Borea koji je posle neuspeha u Madridu postao jedan od najboljih igrača Galjardovog River Plejta. Iz te generacije, velike očekivanja nisu ispunili Aleksis Zapata i Andres Teljo.

Još veće razočarenje je bila Argentina koja je bila favorit za osvajanje, a ispala je u grupi. Iz te generacije su najbolje karijere napravili Anhel Korea (Atletiko Madrid), Đovani Simeone (Kaljari), Kristijan Pavon (Los Anđeles Galaksi), a povrede su sprečile Emanuela Mamanu da napravi bolju karijeru u Lionu i Zenitu. Očekivanja iz te generacije nisu ispunili tadašnji talenti Maksi Rolon, Augusto Batalja, Tijago Kasasola, a ’Kaku’ Gamara je promenio reprezentaciju i danas je član paragvajske selekcije.

Ukrajinci su na Novom Zelandu dobili Viktora Kovalenka i Romana Jaremčuka na koje Andrij Ševčenko danas najozbiljnije računa. Meksikanci su dobili najskupljeg igrača u istoriji njihovog fudbala Irvinga ’Čakija’ Lozana (Napoli) i odličnog vezistu Erika Gutijereza. Uzbekistan je dobio celu jednu generaciju predvođenu Elmirom Šomurodovim kojeg je prošle zime jurilo pola Evrope i raste u najboljeg igrača u istoriji uzbekistanskog fudbala. Mađari su dobili Dominika Nađija (Brajton), a najmanje su dobili Austrija i Gana. Pogotovo Gana od čijeg veziste Godfrida Donse se tada očekivalo da bude jedna od zvezda takmičenja i očekivao ga je transfer u Juventus. Ispostavilo se da mu se karijera survala od tada, a zimus se pominjao kao pojačanje Crvene zvezde.

Kada se pogleda unazad, Srbija ipak mora da bude zadovoljna kakve je igrače iznedrila ta šampionska generacija.

Sergej Milinković Savić je jedan od najboljih vezista Evrope. Predrag Rajković je oduševio u Francuskoj i čeka ga lep transfer iz Remsa u neki jači klub. Nemanja Maksimović je postao ozbiljan vezista na evropskom nivou. Marko Grujić je u Nemačkoj pokazao zašto ga je kupio Liverpul i ne treba da brine za budućnost. Mijat Gaćinović je već priznat bundesligaški igrač i spreman je za veći korak od Ajntrahta. Miloš Veljković uglavnom igra u Verderu, a Vukašin Jovanović dobija šansu u Bordou. Zdjelar je nezamenjiv u Partizanu.

Nažalost bolje karijere nisu napravili startni bekovi sa Mundijalita Antonov i Gajić, a najveća šteta za srpski fudbal je neigranje Andrije Živkovića koji najbolje godine karijere provodi odrađivanjem ugovora u Lisabonu i sedenjem na tribinama. Ni karijere Ivana Šaponjića, Vanje Milinković Savića i Filipa Manojlovića ne idu u dobrom smeru.

Babić nikako da postane starter u Zvezdi, ali je na granici. Šansu na Marakani čeka i Pankov, dok je Miladin Stevanović sreću pronašao u Čukaričkom. Miloševič se vratio u Suboticu. Heroj one kontre za Maksimovićev gol protiv Brazila - Stefan Ilić, danas je drugoligaški igrač u Bačkoj, a Filip Janković konačno igra negde fudbal. U Sloveniji. Tamo je i Staniša Mandić, možda najveće razočarenje ove generacije...

Mogli su Zlatni momci i bolje da prođu, ali nije realno ni očekivati da cela generacija uspe. Neki klubovi su uglavnom umeli da ih dobro iskoriste. Valjda će to jednog dana uspeti i A reprezentacija... 


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara