Šagalova šetnja
Šagalova šetnja

Filozofsko putešestvije Điđija Bufona: Kako su mi Tomas N’Kono i Šagalova Šetnja promenili život

Vreme čitanja: 8min | pon. 14.10.19. | 14:09

Obavezno pročitajte

Jedinstvena ličnost. Pa i sada kada je odavno premašio zenit karijere Đanluiđi Bufon je inspiracija mnogima. Ne toliko više zbog maestralnih parada. Nekad je dovoljno i da progovori. Jer iz svake njegove reči izvire mudrost čoveka koji je svašta preturio preko glave i izborio se za status istinske legenede fudbala.

A nije uvek bilo lako. I baš o tome piše Bufon u pismu mlađem sebi, objavljenom na sajtu The Players Tribune. Prenosimo vam ga u celosti. Jer zaista je uživanje čitati ga.
“Dragi, 17-godišnji Đanluiđi,

Izabrane vesti

Pišem ti večeras ovo pismo kao 41-godišnji muškarac koji je iskusio mnogo, mnogo toga. I koji je napravio neke greške. Imam neke dobre i neke loše vesti za tebe. Istina je da sam ovde da bih govorio o tvojoj duši.

Da, o tvojoj duši. Imaš je, verovao ti meni ili ne.

Hajde da počnemo sa lošim vestima. Imaš 17 godina. Uskoro ćeš da postaneš pravi fudbaler, kao u svojim snovima. Misliš da znaš sve. Ali istina je, prijatelju moj, da nemaš pojma o životu.

Za samo nekoliko dana dobićeš priliku da počneš svoj prvi meč u Seriji A u dresu Parme i ti ne znaš dovoljno ni da bi se uplašio. Trebalo bi da si u krevetu, da piješ toplo mleko. A šta ćeš ti da uradiš? Izaći ćeš u noćni klub sa dobrim prijateljom iz Primavere.

Popićeš samo jedno pivo, zar ne?

Pa ćeš malo da preteraš. Igraš ulogu iz filma. Ti si snagator. Obično se tako nosiš sa pritiskom, iako nisi svestan ni da ga osećap. U klubu si, raspravljaš se sa nekim policajcima u jedan ujutru. Idi kući. Idi u krevet.  I molim te, nemoj da pišaš na policijsku automobil. Policajcu to neće biti zanimljivo. Neće ni klubu. I rizikovaćeš da uništiš sve zašta si radio.

To je ta vrsta haosa u koju se uvaljuješ bez razloga. Gori u tebi i vodi te u greške. Naravno, misliš da pokazuješ saigrašima da si jak i slobodan, ali u realnosti je to samo maska koju nosiš. Za nekoliko dana biće ti poklonjenje tri stvari koje su opijajuće, ali isto tako i veoma, veoma opasne.

Novac, slava i posao iz snova.

Sad sigurno misliš, pa šta tu može da bude opasno? E, pa, tu je paradoks.

Điđi u dresu Parme

Sa jedne strane, istina je da je golmanu neophodno samopouzdanje. Mora da se oseća neustrašivo. Ako daš treneru da bira između tehnički najboljeg golmana na svetu i onog neustrašivog garantujem ti da će svaki put izabrati onog neustrašivo kopile.

Sa druge strane, osoba koja je neustrašiva lako može da zaboravi da ima razum. Ako živiš život na nihilistički način, misleći samo o fudbalu, duša će da počne da vene. Na kraju, postaćeš toliko depresivan da nećeš poželeti da ustaneš iz kreveta.

Smej se koliko hoćeš, desiće ti se to. Desiće ti se na vrhuncu karijere, kad budeš imao sve što čovek može da poželi od života. Imaćeš 26 godina. Bićeš golman Juventusa i reprezentacije Italije. Imaćeš novac i poštovanje. Ljudi će te čak zvati Supermenom. Ali ti nisi superheroj. Ti si čovek kao bilo ko drugi. A istina je da pritisak ove profesije može da te pretvori u robota. Tvoja rutina postaje zatvor. Ideš na trening. Dolaziš kući i gledaš TV. Ideš da spavaš. Sledećeg dana opet. Pobediš. Izgubiš. Vrti se iznova i iznova.

Jednog jutra, kad ustaneš iz kreveta da kreneš na trening, noge će da počnu da nekontrolisano drhte. Bićeš toliko slab da nećeš moći da uđeš u kola. Isprva ćeš misliti da je samo umor ili virus. Ali biće sve gore. I sve što ćeš želeti da uradiš je da zaspiš. Na treningu, svaka odbrana će da ti izgleda kao titanski trud. Sedam meseci, teško da ćeš uživati u životu.

Sad moramo da zastanemo. Jer zna, šta misliš dok čitaš ovo sa svojih 17 godina. Reći ćeš: ’Kako je to moguće?’ Ja sam srećna osoba. Ja sam rođeni lider. Ako budem golman Juventusa, ako budem zarađivao milione, moraću da budem sprećan. Nemoguće je da budem depresivan’.

Pa, moram da ti postavim važno pitanje. Zašto si odlučio da život posvetiš fudbalu, Điđi? Da li se sećaš? I molim te, nemoj da mi kažeš da je samo zbog Tomasa N’Kona. Moraš da zakopaš dublje. Da se setiš svakog detalja.

Da, imao si 12 godina. Da, Svetsko prvenstvo 1990. u Italiji. Prvi meč je Argentina protiv Kameruna na San Siru. A gde si ti? Zatvori oči. U dnevnoj sobi si, sasvim sam. Ne sećam se ni ja gde su drugari. Baba je u kuhinji, pravi ručak. A toliko je vreo dan da je zatvorila sve prozore da bi u sobi bilo svežije. Potpuni mraj, samo žuto svetlo sa televizora. Šta vidiš?

Vidiš čudno ime. KAMERUN. Ne znaš gde je Kamerun. Do ovog turnira nisi znao ni da postoji. Naravno da znaš za Argentinu i Maradonu, ali ima nečeg magičnog u igračima iz Kameruna. Toliko je vrelo, a njihov golman u punoj opremi. Crna, dugačka trenerka. Dugi zeleni rukavi i roze okovratnik. Način na koji se kreće, kako stoji onako visok, fantastični brlovi. Zarobio ti je srce na neobjašnjiv način. On je verovatno najveći šmeker kog si ikada video.

Komentator kaže da se zove Tomas N’Kono.

I onda magija. Korner za Argentinu, Tomas istrčava u gužvu i boksuje loptu 30 metara u vazduh. To je trenutak kad si shvatio šta želiš da radiš sa svojim životom. Ne želiš samo da budeš golman. Želiš da budeš ovakav golman. Divalj, hrabar, slobodan.

Iz minuta u minut, dok gedaš to, postaješ to što jesi. Život ti se crta. Kamerun daje gol i postaješ toliko nervozan zbog želje da sačuvaju prednost da ne možeš više fizički da to trpiš. Skačeš po kauču. Celo drugo poluvreme trčiš ispred televizora. Kad Kamerun dobije i drugi crveni karton ne možeš više ni da slušaš. Poslednjih pet minuta, čućiš iza televizora uz ugašen zvuk. Povremeno zvirneš da vidiš šta se dešava i onda se povučueš. Konačno, Kamerunci slave. Trčiš na ulicu, dvojica klinaca iz kraja rade isto, svi viču: Da li si gledao Kamerun? Da li si gledao Kamerun? Tog dana s eu tebi rodila vatra. Kamerun je mesto koje postoji. Tomas N’Kono je čovek koji postoji. Pokazaćeš svetu da i Bufon postoji.

Zato si postao fudbaler. Ne zbog novca i slave. Već zbog umešnosti i stila ovog čoveka, Tomana N’Kona. Zbog njegove duše. Moraš da upamtiš ovo: novac i slava nisu svrha. Ako ne vodiš računa o svojoj duši, ako ne tražiš inspiraciju van fudbala, nazadovaćeš. Daću ti jedan savet, budi mnogo radoznaliji prema svetu dok si još mlad. Sačuvaćeš sebe samog, a posebno porodicu, od brojnih glavobolja.

Biti golman znači biti hrabar, to je tačno. Ali biti hrabar ne znači biti neznalica, Điđi.

Kad budeš u dubinama depresije, nešto čudno i divno će da ti se desi. Jednog jutra, rešićeš da promeniš rutinu i na doručak odeš u drugi restoran u Torinu. Ići ćeš drugom rutom, proći ćeš pored juzeja.

Na posteru će pisati ŠAGAL.

Čuo si to ime. Ali ne znaš ništa o umetnosti. Imaš i obaveze. Trebalo bi da se već krenuo. Ti si Bufon. A ko je Bufon? Ko si ti, zaista? Znaš li? Ovo je najvažniji deo pisma. Moraš da uđeš u taj muzej, baš tog dana. Biće ti to najvažnija odluka u životu. Ako ne uđeš, ako nastaviš sa životom fudbalera, Supermena, onda ćeš i dalje svoja osećanja držati pod ključem u podrumu, tvoja duša će patiti. Ali ako uđeš, videćeš na stotine Šagalovih slika. Većina te neće ni dotaći. Neke su dobre,  neke su interesantne, neke ti ne govore ama baš ništa. Ali kad vidiš tu jednu sliku osetićeš se kao da te je udario grom.

Zove se Šetnja.

Skoro da je detinja slika. Čovek i žena u parku, na pikniku, ali sve je magično. Žena leti u nebo, kao anđeo, muškarac stoji na zemlji, drži je za ruku, smeje se. Kao dečiji san. Ova slika će ti preneti nešto sa nekog drugog sveta. Zbog nje ćeš se osetiti kao dete.Biće to osećaj sreće u jednostavnosti. Osećaj Tomasa N’Kona kako boksuje loptu 30 metara. Osećaj bake kako te doziva iz kuhinje. Osećaj sedenja iza televizora dok se moliš u mraku.

Kako starimo, lako zaboravljamo te osećaje. I moraš da se vratiš u muzej već sledećeg dana. To je od suštinskog značaja. Žena za blagajnom će te čudno pogledati, reći će: Zar niste juče bili ovde? Nema veze. Vrati se. Ta umetnost će biti najbolji lek za tebe. Kad otvoriš um sva težina u tebi će odleteti, kao ona žena na Šagalovoj slici. Neverovatna je ironija u tom trenutku. Nekad pomislim da je život pisan za svakog od nas. Desiće ti se toliko neobjašnjivih i lepih stvari, a sve će biti povezane. Ova je jedna od tih.

Jer kad si bio mlad igrač u Parmi, uradio si nešto iz čistog neznanja. Obeležiće te to. Pre velike utakmice, želećeš da napraviš velik gest kako bi saigračima i navijačima pokazao da si vođa, da si hrabar, da si veliki karakter. Pa ćeš na majici napisati poruku koju si jednom video urezanu na školskom stolu.

Napisaćeš: Smrt kukavicama.

Mislićeš da je to motivaciona poruka. Nisi znao da je to slogan ultradesničarskih fašista. To je jedna od grešaka zbog koje će tvoja porodica trpeti. Ali te greške su važne, jer te iznova i iznova podsećaju da si čovek, da, prijatelju moj, nemaš ti pojma o životu. I to je dobro, jer fudbal će uraditi sjajan posao u pokušaju da te ubedi da si poseban. A ti moraš da upamtiš da nisi ništa drugačiji od konobara ili eliktričara koji će ti biti prijatelji za ceo život.

To će te izvući iz depresije. Ne sećanje da si poseban, nego sećanje da si isti kao i svi ostali. Ne možeš to da shvatip sad sa 17 godina, ali obećavam ti da je prava hrabrost u tome da pokažeš slabost, a ne da je se stidiš. Ti zaslužuješ dar života, Điđi. Kao i svi drugi. Upamti to.

Ljudi i događaji su povezani na način na koji ti tako mlad i naivan još ne možeš da shvatiš. I moja jedina žal je što nisi ranije otvorio mozak ka svetu. Možda si jednostavno takav. I u 41 godini imaćeš tu vatru u sebi. I dalje nećeš biti zadovoljan, moram da ti kažem. Čak ni kad budeš držao pehar Svetskog prvenstva u rukama  taj osećaj neće nestati. Sve dok ne odigraš sezonu u kojoj nećeš primiti nijedan gol nećeš biti zadovoljan. Da, možda si uvek bio takav.

Da li se sećaš prve zime kad si otišao kod ujaka u Udine, gore na planine? Ili je to uspomena koje se samo stariji čoveka seti? Imao si četiri godine. Padao je sneg preko noći. Nikada pre nisi video sneg. Probudio si se, pogledao kroz prozor i video san. Sve je pobelilo. Istrčao si u pidžami, a nisi znao ni šta je sneg. Ali nije bilo oklevanja. Video si nanos snega i šta si uradio? Da li si razmislio? Da li si otišao po kaput? Ne, odmah si skočio. Bez straga.

Baba je vikala: Đanluiđi! Nemoj! Nemoj! Nemoj!

Bio si gola voda. Cerio si se. Cele nedelje si posle toga imao groznicu. Ali nije te bilo briga. Bez oklevanja. Pravo u sneg. Jer to si ti. Ti si Bufon. I pokazaćeš svetu da postojiš.

(FOTO: Reuters)


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara