"TI MEK"
"TI MEK"

Bluz Trejsija Mekgrejdija (VIDEO)

Vreme čitanja: 6min | pet. 13.03.15. | 17:43

Toronto, Orlando, Hjuston, Njujork, Detroit, Atlanta, epizoda u kineskim Kvingdao Iglsima i na kraju San Antonio. Ti Mek nikada nije imao sreće da poput mnogih kolega ima čitav tim samo za sebe. Verovatno nijedna velika NBA zvezda nije imala manje sreće sa saigračima, nego što je to bio slučaj s Trejsijem Mekgrejdijem.

TI MEKUvek izgleda tužno kada ispadneš iz grupe od prvih sedam ili osam igrača koji zaista nešto znače u timu. Ispao si iz te grupe, ali još uvek si tu. Zagazio si u tridesete i osuđen si da greješ klupu i da navijaš sa nje. Da te navijači vide u akciji jedino na zagrevanju, i da ulaziš u igru samo u manje važnim utakmicama. Kada se to dogodi istinskim legendama igre, ne možete da se otrgnete od osećaja nelagodnosti, kao da vidite sebe tamo i neprijatno vam je zbog toga.

Upravo to dogodilo se Trejsiju Mekgrejdiju. Karijeru je završio kao rezerva na klupi San Antonija i poslednju NBA utakmicu odigrao 2013, u drugom meču finala s Lejkersima, gde će ubeležiti dva skoka i dve asistencije. Tužan završetak karijere za igrača koji je nekada smatran jedinom ozbiljnom konkurencijom Kobiju Brajantu.

Izabrane vesti

To nije slika po kojoj bi želeli da pamtimo Ti Meka. Igrač koji je s Hjustonom napravio podvig od 22 pobede u nizu, s prosekom od 30,7 ubačenih poena. Igrač koji je sedam puta zaredom bio učesnik Ol star mečeva. Ti Mek koji je Vašington Vizardsima ubacio 62, a Milvoki Baksima 42, uz 10 skokova i 8 asistencija. Onaj Ti Mek koji je skoro sam pobedio Detroit u plej-of seriji 2003. i za 27 minuta postigao 36 poena na Ol star meču u Hjustonu 2006. Ti Meka koji je ubacio San Antoniu 13 poena za samo 33 sekunde!

Mekgrejdija bi trebalo pamtiti po zlatnom periodu njegove karijere, od 2001. do 2008 (Orlando i Hjuston), kada je statistički bio u neznatnom zaostatku za Brajantom. Ti Mek je u tom periodu beležio 26,3 poena, 6,4 skoka i 5,5 asistencija po meču, sa ukupnim indeksom korisnosti 32,7. Brajant je postizao 29 poena, 5,9 skokova, 5,3 asistencije i indeks korisnosti 32, 6. U istom vremenskom periodu Kobi je odigrao ukupno 102 utakmice u plej-ofu, a Trejsi 35. Njihov učinak je uprkos većem broju odigranih utakmica bio skoro izjednačen, odnosno Brajant je bio u blagoj prednosti. Kobi je pored sebe imao Šejkila O’Nila i kasnije Gasola i Odoma. Najbolji Mekgrejdijevi saigrači u pomenutom periodu bili su Jao Ming (kada je bio zdrav, a to je bilo retko), Grent Hil (još jedan večiti rekonvalescent, sa Mekgrejdijem odigrao ukupno 46 utakmica za četiri godine), Majk Miler, istrošeni Dikembe Mutombo i Patrik Juing koji su u to vreme imali „između 40 i 50 godina“, i tada već dežmekasti Šon Kemp, senka strašnog Rejnmena. I to je bilo najbolje što je imao uz sebe, ostatak „pomoćnog osoblja“ činila su manje atraktivna imena. Verovatno nijedna velika NBA zvezda nije imala manje sreće sa saigračima, nego što je to bio slučaj s Mekgrejdijem.

Na njegovu žalost, igrači se najpre vrednuju na osnovu titula i broja pobeda u plej-of serijama, ostalo je u drugom planu. To možda i jeste fer, ali ne i u slučaju Mekgrejdija. Garnet je s Timbervulvsima stigao do finala 2004,  a zatim i uzeo prsten sa Seltiksima 2007. Rej Alen je pre titule s Bostonom stigao do finala Istočne konferencije s Milvokijem 2001. Kobi i Dankan imaju zajedno 10 titula, Dirk Novicki jednu iz 2011, Stiv Neš dve MVP titule, Džejson Kid dva finala i titulu, Pol Pirs šampionski prsten… A Trejsi Mekgrejdi?! Nikada nije stigao ni do druge runde plej-ofa! Trejsi Mekgrejdi kojeg je Kobi Brajant javno označio kao najnezgodnijeg protivnika protiv kojeg je ikad igrao. Ne Lebron, ne Vejd, ne Pirs, ne Durent, već Ti Mek.

U Toronto Reptorse stigao je 1997. kao 18-godišnjak, direktno iz srednje škole. Ruki sezonu proveo je na klupi igrajući u proseku 13 minuta, dok je drugu praktično izgubio usled lok-auta. Njegov procvat vezuje se za dolazak Vinsa Kartera 1998, inače Trejsijevog daljeg rođaka. Da je ovaj fantastični duo opstao o njemu bi se danas govorilo kao o Kobiju i Šeku ili Vestbruku i Durentu. Trejsijevu igru u Torontu poredili su sa igrom Skotija Pipena. Tip igrača koji je imao sjajan dribling, igrao na četiri pozicije, mogao da čuva bilo koga i istovremeno bio važan faktor u ofanzivnom delu igre. Sa takvim igračima se pobeđuje, ali je problem u tome što su oni uvek imali ulogu „drugog najboljeg“, a to je uloga koja Ti Meku nije odgovarala. Trejsi je posle tri godine imao tri ključna  razloga zbog kojih je napustio Reptorse i kao slobodan agent potpisao za Orlando Medžik.

Nije mu se dopala uloga drugog igrača u timu (iza Kartera), želeo je da bude bliže kući i radovao se igrama s takođe slobodnim agentom Grentom Hilom (ispostaviće se uzalud). Četiri godine kasnije Orlando je propustio priliku da spoji Ti Meka sa tada perspektivnim rukijem Dvajtom Hauardom. Orlando nije zadržao Trejsija i pored njegovog „magičnog“ učinka tih godina. U sezoni (2000/2001) 26,8 poena, 7,5 skokova i 4,6 asistencije, (2001/2002)  25,6 poena, 7,9 skokova i 5,3 asistencije i (2002/2003) 32,1 poen, 6,5 skokova i 5,5 asistencije. Ova poslednja računa se kao jedna od najboljih individualnih sezona od kada se one prate statistički. Umesto toga, Trejsija i još trojicu igrača „magični“ su trejdovali u Hjuston Rokitse za Stiva Frensisa, Katina Moblija i Kelvina Kejta. Ispostaviće se da je to bio jedan od najgorih trejdova u istoriji lige.

Hjuston je s Trejsijem stigao do prve runde plej-ofa 2006/2007, gde je poražen od Jute. Ti Mek i Jao Ming šokirali su ligu sledeće sezone sa neverovatne 22 pobede u nizu. Zbog povrede Ming je od ove 22 utakmice odigrao 10. Ali, i Mekgrejdija su mučile povrede, i pre nego što se stiglo do plej-ofa. Najpre je imao problema s leđima, zatim je povredio rame, a onda i koleno. Igrao je pod injekcijama i ponovo uspeo da odvede Hjuston do plej-ofa, gde će ga još jednom dočekati Juta. Čak i u ovakvom stanju Ti Mek je u poslednjoj utakmici serije ubeležio 40 poena, uz 10 skokova.

Džezeri će, ipak, još jednom „oduvati Rakete“.

- Veoma inteligentan igrač. Najbolji je protiv velikih timova. Pogledajte samo njegov statistički učinak u plej-of utakmicama u odnosu na učinak iz regularne sezone i zapitajte se koliko znate igrača koji su kao Trejsi imali bolji učinak u plej-ofu? Mekgrejdijev problem bio je nedostatak liderskih osobina, on u sebi to jednostavno nije imao. Njegova ličnost nije bila kompatibilna sa količinom njegovog talenta, a ako nisi tako skrojen nećeš dogurati daleko. Ili tvoj najbolji igrač nadomešta nedostatke drugih, ili je obrnuto, a idealno je da se te dve stvari poklapaju - opisao je Mekgrejdija tadašnji trener Hjustona Džef van Gandi.

Mekgrejdijeva karijera donekle se može uporediti sa onom koju je imao Dominik Vilkins, legenda Atlante. Vilkins je takođe bio neverovatan talenat ali nikad nije bio smatran inspirativnim liderom i mnogi u tome vide razlog zbog kojeg nikad nije stigao do finala sa Houksima. Nik je ipak bio harizmatičnija ličnost od Trejsija, na terenu, a i van njega. Oba igrača uživala su u duelima „jedan na jedan“ sa najboljima iz protivničkog tima. Obojica su u njih ulazili srčano i bez ikakvog straha. Obojica su puno doprinela svojim timovima u rezultatskom smislu, ali izgleda da na kraju ni jedan ni drugi nisu bili dovoljno inspirativni za saigrače.

Toronto, Orlando, Hjuston, Njujork, Detroit, Atlanta, epizoda u kineskim  Kvingdao Iglsima i na kraju San Antonio. Ti Mek nikada nije imao sreće da ima čitav tim za sebe. Poput Ajversonove Filadelfije. Tim koji je oformljen oko njega, i za njega. Tim kojem nije bilo važno da li će Ajverson 30 puta šutirati na koš i pogoditi 10, sve dok mu donosi rezultate.

Kada pogledate sve timove u kojima je igrao, sa izuzetkom Hjustona iz 2008, ni za jedan ne možete da kažete „ovo je idealan tim za Trejsija Mekgrejdija“. Otežavajuća okolnost ležala je u činjenici da njegova briljantnost nikada nije bila „zarazna“, poput recimo Medžikove ili Birdove. Na terenu je uvek izgledao kao da je u nekakvom polusnu, nije bio od onih igrača za koje pomislite da su, kako Amerikanci kažu, „veći od života“. Bio je fantastičan košarkaš i to je to. Njegova loša karma možda leži i u činjenici da je bio „na pogrešnom mestu u pogrešno vreme“. Da se kojim slučajem pojavio osamdesetih ili početkom devedesetih imao bi sasvim dovoljno saigrača koji bi radili za njega, i nema sumnje da bi ga pamtili sasvim drugačije. Sigurno ne kao rezervu na klupi San Antonia u finalu koje u stvari i nije bilo njegovo.

FOTO (Action Images)


tagovi

Skoti PipenOrlando MedžikNBA ligaKobi BrajantJao MingHjuston RoketsAlan Ajverson

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara