PREMOTAVANJE: Ukleti pesnici

Vreme čitanja: 28min | ned. 14.07.19. | 09:00

Ponovo zajedno... Još malo o Šekiju, Milošu i Tozi...

(Za starog Amiga i uklete pesnike)

Cela istorija fudbalskih navala, pisao je Zvone Magdić, istorija je tandema: Di Stefano - Puškaš, Di Stefano - Pedernera, Puškaš - Kočiš, Sivori – Čarls, Šekularac - Kostić, Bobek - Milutinović, Matošić - Vukas, Velfl - Čajkovski II, Sindelar - Gšvajdl, Pele - Kutinjo, Skarone - Petrone, Kopens - Mermans, Krojf - Kajzer, Korso - Suarez, Best - Čarlton, Garinča - Didi (može čak i Didi – Vava), Kopa - Fonten, Lidholm - Gren, Meaca – Piola, Bene - Albert, Burjak - Blohin, Onega - Artime, Valter Gomez - Labruna... Ne, nije bitna pozicija. Bitna je iskra. Tandem su bili Bekenbauer i Miler. Voronjin i Ivanov. Pa dijagonala Valter - Ran. Poziciono, između njih 50 metara, ali tandem. Jedan sprema, drugi pakuje. I prvaci sveta. Onda Pasarela, argentinski Kajzer. Luke i Kempes nikad gladni. Božik? Sa svima iz onog mađarskog orsaga. Birajte - od Hidegkutija, preko Cibora do Mihalj Tota. Sa Puškašem, jelte, još od detinjstva. Predratni, prašnjavi Kišpešt i... Drugarčine. Cucu i Oči - detinjstvo za roman. Stari Amigo Magdić najviše je voleo Građanski i Južnoamerikance, o njima najlepše pisao. Tandem kao esencija, latino šmek, mitropa fudbal. Amigove omiljene teme. I četverokuti. "Viša matematika" sportskih krasnopisa. To su odnosi levog i desnog halfa sa polutkama, spojkama. Primer? Evo, neka bude srce 11 veličanstvenih iz Tamperea: Čik Čajkovski - Boškov - Mitić – Bobek. Amigo, a triling? (Kako bih voleo po reč s tim čovekom.) Triling je tema. Ko je prvi isukao tridens? Ono dok se još s petoricom navaljivalo na gol. Ko će ga znati... Nepregledna su to prostranstva. Neistražena. Ali ima ponešto zapisano. Ima zapisano da su uz Dunav, k. und k. krajevima, neko vreme gospodarili Mati Sindelar, Pepi Bican i Anton Šal. Kao specijalni izum Huga Majsla za potrebe njegovog Vundertima. Južnoamerički pandan Mineirov Trio Maldito: Mario de Kastro, Said, Žairo. Tek kasnije doći će Riverova La Máquina i udarna trojka: Moreno, Pedernera, Labruna. Onda će Italijani proslaviti il tridente. Kraj četrdesetih, početak pedesetih. Za Milan su igrali najbolji Šveđani – Gren, Nordal i Lidholm. To moćno oružje prvi put dobilo je “oznaku”: Gre-No-Li. Trozubac i zvanično registrovan. Posle samo elita, fudbalski nobles: Di Stefano – Puškaš – Rial; Pele – Pepe – Kutinjo; Best – Lou – Čarlton; Euzebio – Aguaš – Augusto; Krojf – Kajzer – Rep... I tako do danas. I tako do kraja fudbala.

Izabrane vesti

***

Nebeska diližansa... Gospodarski urešena. Široka i prostrana. Par vranaca crnih ko noć. Delo su vetra. Samo daška južnog vetra. Dalekog. Ili šapata jutarnjeg talasa. Ili Posejdona lično. Svaki će ti džambas reći da lepše nije video na svetu celom. Bar otkad meri vreme. Ono kad je prvog uzapio. Zamišljam prefinjeni kas i zlatnu prašinu što ostaje. Ko heklana firanga pred očima. Čujem, smeh jezdi u daljinu. Drugari ćućore. A vic je bio, šta bi?! Treći, taj treći po kog su došli – švindla, vraguje. Kako samo on ume. To Šeki dolazi, pazite se! Ukleti pesnici ponovo zajedno. Zamišljam ih kao mladiće, onako doterane, uglađene. Toza, Miloš i Šeki. Veselinović, Milutinović, Šekularac. Prvi yugo-tridens.

I premotavam sudbine. Neke priče davne. Lepe i čudne, ispričane i neispričane. Urbane legende. Bajke.

Ovako je bilo, kažu: dvorište Druge muške gimnazije. Predratna Poenkareova, posle Makedonska. Tamo gde se danas nalazi zgrada Politike. Prašinarnik išaran dečijim driblinzima...
"Imao sam, čini mi se, 15 godina kada je moja fotografija prvi put ugledala svetlost dana, a moja izjava dobila istaknuto mesto na novinskim stupcima. Bilo je to '54, uoči Mundijala u Švajcarskoj"...

Dva fina gospodina ulaze u školsko dvorište. Na svakom šešir i odelo, u ruci hartija, pisaljka. Novinari. I pitanje za veselu dečurliju: Ko će biti prvak sveta? Prognoze su slične: Brazil, Urugvaj, Jugoslavija... Posle brazilskih majstora najviše glasova imali su Mađari. To je onaj njihov najmoćniji tim. Samo jedan dečak je kazao - Švabe!

"Kad su braća Valter, Ran i ostali tukli Mađarsku u finalu, ti isti novinari potražili su tog dečaka u istom dvorištu. Bio sam to ja, Šeki. Uslikali su me i tražili od mene da ponovo dam neku sličnu, neverovatnu prognozu, ubeđujući me da sam prorok i da će to ostvariti. Pitali su me ko su tri najbolja fudbalera sveta. Rekao sam im da postoje samo tri istinska majstora fudbala. To su Metjuz, Puškaš i Šekularac. Nikada više nisam sreo te novinare. Ali, zar se moja prognoza nije ostvarila?”

Tridesetak godina kasnije tron više nije želeo da deli ni sa kim. Svetla velike pozornice prigušena. Padaju maske i strah se uvlači u kosti. Šta ostaje iza slave? Na brdu iznad Štipa Šeki i Euzebio. Pogled puca na vijugavu Bregalnicu. Zapucao Euzebio iz Njujorka da isprati Šekija.
“Znaš ti da je u ovom gradu rođen najbolji fudbaler na svetu?”

Pantera Negra gladi bradu i lagano razvlači osmeh do onih elvisovskih zulufa.
“Filho da puta”...

“Pametan čovek, sve me razumeo. Šalili smo se još dugo”.

Šeki je '37. Najveća zvezda, najkraći sjaj. Večiti nezadovoljnik. Poète maudit. Ukleti pesnik. Možda Verlen, možda Morison. Sve oposlio do 25. I dalje sam živ, iako je moje prokletstvo večno. Čovek koji namerno osakati sebe zaiste jeste proklet, nije li? Verujem da sam u paklu, dakle u njemu sam. Artur Rembo, Pariz, hiljadu osamsto sedamdeset i neke. Pariz... To je bio grad za Šekija. Eh, Pariz, taj Pariz... U Parizu sam uvek bio najbolji, tamo sam uživao. Tamo sam jednom bio bolji od Pelea. A Zvezda je tukla Santos. Dragoslav Šekularac, jednog letnjeg praskozorja u praznoj bašti Šumatovca.

Plava čigra je '33. A ima i ono Plava strela – to je od Robera Vernja lično. Nekada prvo pero Frans fudbala ovekovečio je da samo dva čoveka mogu da nose taj nadimak. Samo dvojica fudbalera na celom svetu. Jedan je Di Stefano, drugi Jugosloven Milutinović. Ima ljudi spremnih da pesnicu potegnu braneći stav da je to naš najtalentovaniji fudbaler. Oduvek i zauvek. I ukleti pesnik, dabome. Možda... Možda Bodler. Ovo je Miloš. Miloš Milutinović. Beograd, Jugoslavija. Predstavljam vam buduću zvezdu svetskog fudbala. Gabrijel Ano (Ekip) 1951. Beše Azurna obala, beše Kan, crveni tepih i aplauzi. Ano je Miloša upoznao pre Robera Vernja, još na Evropskom prvenstvu za mlade, te '51. Jugoslavija prvak, M.M. crème de la crème. Nije mnogo prošlo, proleća i Zlatne palme na prste se mogu izbrojati... Moraš da igraš, važno je! Ako njih dobijemo odosmo u finale! Šta je to za tebe, mlad si, možeš.

...Porazno je bilo to saznanje da sam težak bolesnik. Nisam mogao sebi da oprostim što su me nagovorili da igram. Šta može da napravi jedna utakmica... Tada sam jasno video da sam za sve te ljude oko mene malo važan kao čovek. Bitan sam samo kad mogu da trčim i dajem golove. Nestale izluzije. Istina surova. Miloš Milutinović, iz bolničke postelje u Cirihu. Jesen '59.

Milošu su pronašli nešto na plućima. Šekiju su u krvi pronašli život. Previše života.

Toza je najstariji. Godina prvog Mundijala. Todor Toza Veselinović, za prijatelje Toškara. Da, ukleti pesnik. Kao Malarme. Ili možda Dis. Salajka, mala kuća u Karađorđevoj i dud ispred nje. Sećam se, u sporednim ulicama zemljani put, na glavnom drumu kaldrma. Šutirali smo onu malu tenisku lopticu sve dok palac ne prokrvari od kamenčića. A prašina ko melem...

To je bilo pre rata. Posle - kumir! Neka čeka rinflajš, Toza igra! I makovnjača i gomboce i kitnikez. Supa? Odavno se ohladila. Nedeljni ručak – taj raščinjeni svetac u Vojvođana. I sve zbog “nevernika” Toškare.

Branko Zebec vojniku i drugu Todoru Veselinoviću pred kraj vojne obaveze:
"Grešiš što hoćeš da se vratiš u Vojvodinu. Pa znaš li ti šta je Partizan? To ti je veliki džak pun para. Zavuci ruku, zagrabi koliko god možeš i sve je tvoje".

Ma, di to ima...

I di još ima njegove Salajke. Put pod noge. Mirno spavaj, Beograde. “Kod Vlade Štuke” društvo čeka. Sve bećar do bećara. Tokajac je sa Karpata i dobro je ohlađen. Tempo Vukmanović sikće. Džaba. Toza za novce ne haje. Al zato kad ih ima, kad mu samo padnu šaka... Prepričavalo se od Kisačke do... Do Bogote, do kraja sveta! Tad, kad Toza ima para, tad i mačke jedu krempita.

Todor Toza Veselinović – Miloš Milutinović – Dragoslav Šekularac.

Poètes maudits.

Samo tri utakmice zajedno u državnom timu. U fudbalskim lirikama zavedeni kao najspektakularniji triling yugo-vremena.

Verlen je mladog Remboa sreo u Parizu; u istom gradu, u Rimskoj ulici, jednog utorka na jednom soareu, prvi put videli su se Malarme, Rilke i Valeri; Džimu Morisonu vrata percepcije “pokazali su” Haksli i Blejk, mnogo pre nego što će upoznati Reja Manzareka i malom scenom London fog kluba zaploviti čuvenim Bulevarom sumraka; Rafal Vojaček i Salvatore Toma krenuli su su istim autoputem. Našli su se mladi i lepi, baš tamo gde su s namerom pošli...

Toza, Šeki i Miloš "kliknuli” su jednog raskošnog majskog dana. Beograd, stadion JNA. Dani uoči Mundijala u Švedskoj. Jugoslavija je po treći put bila ugostila Engleze.
“Nedavno smo pobedili Škotsku i Portugal, ali predstojeća utakmica sa vašom reprezentacijom za nas je od istinske važnosti. Ona je za nas poslednja provera pred Svetski kup, a naše ambicije su velike - da celom svetu pokažemo da engleski fudbal može da nadživi englesku imperiju”, govorio je po sletanju na zemunski aerodrom najdugovečniji selektor Albiona Valter Viterbotom.

Tu je i maestro Tom Fini; tu je Peleov omiljeni Englez – Džoni Hejns, legenda Fulama; tu je vihorno, suvonjavo krilo Blekburna Brajan Daglas, pa čuveni kapiten Bili Rajt; tu je i uvek strogi ser Stenli Raus, patron fudbala, svetska faca. Sve te velike zvezde strpljivo razgovaraju s beogradskim novinarima dok čekaju na carinske zavrzlame. Najveća je gužva oko Bobija Čarltona. Svi bi da ga dodirnu, da pitaju šta to smrt govori dok joj juriš u zagrljaj. A Bobi nije krio strah. Flešbekovi sevaju. Svi ti drugovi iz školske klupe – mrtvi. Kako li je teško bilo ponovo ući u avion za Beograd... Sve mu je pisalo na licu. Bobi se i dalje noćima znojio, sanjao dim i vatru, slušao jauke i osećao miris guma što dogorevaju. Februar te iste '58, samo tri meseca ranije: uzletište minhenskog aerodroma na povratku kući posle utakmice sa Zvezdom, krvavi sneg i smrt svuda okolo. Sve same Bezbijeve bebe. Ali Vinterbotom neće imati razumevanja, poslaće poslovođu Mančestera od prvog minuta na teren i napraviti fatalnu grešku.

Sve do tog majskog popodneva 1958. Jugosloveni su žalili i govorili kako nikad više u nacionalnoj selekciji neće imati igrače klase Mitića, Vukasa i Bobeka. A onda - Toza je poneo Rajkovu “osmicu”; Miloš uzeo Bajdovu “devetku”; Šekiju dopala Štefova “desetka”. I umetničko-zabavna priredba mogla je da počne.
“Bili smo tri tela s istom dušom. Vezivala nas je ljubav prema lepoti i lepršavosti. Odgovorno tvrdim da smo bili jedan od najboljih trilinga u istoriji našeg fudbala. Mnogo mi je žao što smo toliko malo utakmica odigrali zajedno”, pričao je jednom prilikom Šekularac. “I sad se jasno ko dan sećam zbunjenih izraza lica engleskih fudbalera. Naša neobavezna igra puna vica demolirala je njihove šablone. Ukratko, tog dana radili smo šta smo hteli”.

Jugoslavija je protiv Engleske odigrala perfektno. Bilo je 5:0. Bila je rapsodija. Milutinović, onda tri puta Petaković i Toza Veselinović.

Vazduh je bio vreo, temperatura za maj neobično visoka. Pre nego što će započeti svoje čuveno nadmudrivanje s Bilijem Rajtom, Miloš se požalio Tozi na uslove: “Ništa ti ne brini, ima ko da trči za tebe. Kad dobiješ loptu znaćeš šta treba”. Pardon, Miloš uoči operacije, s jednim “celim” plućnim krilom. I sad, ono što sledi, za sve mlađe od Mundijala u Brazilu (onog prvog, jelte) zvučaće kao čista uobrazilja.
"Pratio me je u stopu, nije se odvajao od mene. Nisam mogao da prođem. Uvideo sam da više nisam onaj stari, da nemam tu brzinu, lako se umaram... U drugom poluvremenu gledao sam njegovu senku, tako sam znao da li je naseo na fintu. Pa onda ja na drugu stranu. Driblao sam gledajući njegov odraz na travi. I Bili je odjednom postao nemoćan. Potpuno nemoćan”.

Nesrećnog Bilija Rajta načeo je Ferenc Puškaš na Vembliju '53. Od Pančovog drag-back-a ostaće mu večni išijas. Posle beogradskih 0:5 i Miloša Milutinovića više nikada nije zaigrao za reprezentaciju. A za uspomenu i dugo sećanje – hronična migrena.

Toza i Šeki nisu imali milosti prema izgubljenom Bobiju Čarltonu.

(Gotovo da nisam mogao da se pokrenem. Ovoga puta bilo je sunce u Beogradu, trčali smo sa svojim senkama, a mene je sve podsećalo na tragediju. Isti stadion, isti teren, isto gledalište... A njih više nema, mojih drugova više nema, asova kakvi se retko rađaju)

Ubijali su ga pasom, dribingom. Ubijali su ga polako i naizmenično. Dezmond Heket iz Dejli ekspresa bio je još suroviji. Napisao je u izveštaju da je Bobi igrač bez mozga i da ne može da igra u sredini. Još je posle savetovao novom selektoru Alfu Ramziju da ga gurne na krilo. Od beogradskog brodoloma pa sve do Mundijala 1966. Čarlton će igrati s brojem 11 na leđima. Rehabilitovan u potpunosti tek posle svetske titule, na pragu svoje tridesete.

Toza Veselinović maestralno je komandovao desnom stranom terena, Šekularac levom. Tunel, dupli pas, paralela... Englezi nisu mogli do lopte. Srećnici što su sve to uživo gledali svedočiće da nikada nismo igrali lepršavije. Toliko genijalnih individualaca na jednom mestu. I povrh svega centarfor ubica – Aleksandar Petaković. Petaković je bio egzekutor svega što su Toza, Miloš i Šeki osmislili.

U našem timu nije bilo slabog mesta. Samo Beara ko udavača na kibic fensteru. Besposlen do očaja. Domaća štampa veličala je igru Plavih kao retko kada. U izveštajima pljuštale su osmice i devetke. Trio Milutinović-Veselinović-Šekularac, koji je bio pokretač svih akcija, pokazao je da je prava motorna snaga što je ima malo koja reprezentacija na svetu. Oni su bili dinamit koji u svakom trenutku može da se potpali i razruši svaku fudbalsku tvrđavu. Bobi Čarlton i Bili Rajt često su ispadali smešni gledajući šta radi Šekularac. A Šeki je u svakom kontaktu s loptom ljuljao kolevku fudbala, pisao je na prvim stranicama Sporta Milan Kovačević, uz veliki naslov preko naslovnice: Tako se igra.

Heket je odmah posle uobičajenog izveštaja iz Beograda izdiktirao i nekoliko desetina redova za svoju kolumnu. Započeo je rečenicom koja se ne zaboravlja: “Bio sam prisutan na mnogim sahranama engleskog sporta, ali ovako duboku crninu još nikad nisam nosio”...

Spektakularni trijumf Jugoslovena nad Englezima odjeknuo je snažno u svetu. Svi su se složili – Jugoslavija je jedan od favorita za trijumf u Švedskoj. Ali umesto velikog uzleta nove generacije uslediće bolno prizemljenje. Toza, Miloš i Šeki istrčaće na teren zajedno još samo dva puta. Protiv Škotske (1:1) i Francuske (3:2) u grupi. Toza je blistao, dao dva moćnim Francuzima (to je ona strašna družina: Kopa, Fonten, Pjantoni), pa još jedan Paragvaju. Bio je naš najbolji igrač na turniru. Šeki je imao samo 21 i previše vragova u sebi. Uoči utakmice s Paragvajcima Tirke je odlučio da rasturi drim-trio. Šansu je dao Radivoju Ognjanoviću. Plavi su prošli grupu, a onda u najvažnijoj utakmici, u četvrtfinalu sa Nemcima, nije bilo Miloša Milutinovića. Miloš je počeo ozbiljno da kopni. To će kasnije biti zvanično objašnjenje ljudi iz FSJ, mada je teško poverovati da ta odluka nije imala nikakve veze sa s tim što je pred put na Mundijal Milutinović odlučio da napusti Partizan. Ubeđivanja da ostane nisu pomogla ni pre ni tokom samog Svetskog kupa.

Završilo se tužno. A kako je moglo da bude... Eh, kako je moglo da bude. Mašti na volju. Toza je imao 28 i pred sobom bar još jedno Svetsko prvenstvo. Miloš tek uzeo 25. Šeki najmlađi. Daleko od punog potencijala, a već svetska faca. Čile je '62, nadolaze Milan Galić, Josip Skoblar, Jusufi, Durković. Finale sa Brazilom? Brazil bez Pelea... Boginja? Maštarija? Dobro, možda, ali najlepša.

Toza, Miloš i Šeki odigrali su jednu veliku utakmicu zajedno. Taj maj i Englezi kao legat dovoljan da ovaj triling zanavek ostane upamćen (kao najveći) u istoriji jugoslovenskog fudbala. Delom, zapravo najvećim delom jer su sva trojica velike stvari radili i samostalno. Čudo ljubavi... Ljudi su ih toliko voleli da će sve njihove individualne vrhove, u svakoj priči, svakoj raspravi, svakoj bajci – stavljati u isti kontekst, isti koš. Uvek je bilo: Toza, Miloš i Šeki. Tri tela – jedna duša. Beše li? Tako će svaki od Tozinih 27 golova u plavom dresu postati pomalo Šekijev i Milošev, ili svaka od četiri lente najboljeg strelca Jugoslavije; tako će svaki Šekijev oksford, svaki kazino ovog belog sveta ili autogram, postati pomalo Milošev i Tozin; tako će svaki Milošev gol Realu i sve počasti iz prvog Kupa šampiona i pokoja kaverna, postati pomalo Šekijev i Tozin problem.

***

“Taj dan nikada neću zaboraviti. Prvi put u životu doznao sam istinu. Najzad me jedan lekar nije gledao kao fudbalera, već je u meni imao običnog pacijenta. Znao sam na čemu sam – dve godine lečenja, dve godine daleko od fudbala. Da li će to značiti kraj moje karijere? Da li ću se jednom zdrav, ne samo zalečen, vratiti na teren? Zatražio sam od Fudbalskog saveza da mi odobri odlazak u inostranstvo na lečenje. Odbili su me. I danas, posle toliko godina. Srećem neke od tih ljudi. Kosa im je osedela, imaju dublje bore, inače su u svemu isti. Prenaglašeno su ljubazni, govore biranim rečima, osmehuju se. Sve to je kao lažni nakit – sija, ali ne vredi mnogo. Oni danas svoju decu šalju u kapitalističke zemlje na studije, žele da tamo izvezu socijalizam. Meni nisu dozvolili da odem da se lečim. Pitao sam: Zašto ste odbili da platite operaciju? Zar je 5.000 dolara mnogo za Savez? Valjda sam zaslužio da budete humaniji, nečim sam zadužio ovaj naš fudbal. Suvo su uzvratili: Dosta si igrao. Mogao bi da počneš da radiš nešto drugo. Imao sam 25. To je bio ceo naš razgovor”.

Miloš Milutinović poslednji meč za reprezentaciju odigrao je u četvrtfinalu SP u Švedskoj. Život i karijeru spasao mu je Bajern iz Minhena. Bogati industrijalac i prvi čovek bavarskog kluba Ronald Endler imao je samo jedan uslov. Da ako operacija uspe Miloš odigra godinu dana u dresu Bajerna. Što će se i dogoditi. Beše to velika bruka jugoslovenskog fudbala. A uslediće još veća s odlukom da se Milutinović proglasi nepoželjnim i više nikad ne pozove u nacionalni tim jer je izdao radničku klasu i socilijastičke ideje u svojoj biti.

Sve su bili zaboravili. I 200 golova za Partizan i trofeje i da je Jugoslaviju dva puta odveo na Mundijal. Gol Izraelcima (1:0) u Skoplju kojim smo otišli u Švajcarsku. Četiri godine kasnije dva Rumunima (2:0) i stigli smo u Švedsku.

O Milošu najlepše je pisao i besedio Mile Kos. A njemu se veruje. Kos beleži da je M.M igrač za sva vremena. Kao Krojf ili Euzebio. Samo što je prvo bio Miloš Milutinović, pa tek onda Krojf i Euzebio. I još piše da je M.M sve radio u punom sprintu, bilo da je primao loptu, dodavao, šutirao ili driblao protivnika. A to jste najteže. I uvek je ka golu išao najkraćim putem. Kao što pica leti ka cilju. Imao je specifičan dribling, gornjim delom tela. Sklanjao protivnike na jednu i odlazio drugom stranom, gotovo bez dodira. A realizatorske sposobnosti - vrhunske. Ispred Bobeka i Valoka.
“Između Veselinovića i Šekularca osećao se lagodno. Pre toga između Rajka i Bobeka. Dva ozbiljna velemajstora, bez težnji za egzibicionizmom. Antipodi Tozi i Šekiju, hazarderima u životu i na terenu, uvek okrunutim sebi, želji da se izdvoje, da njihova veština izbije u prvi plan. A Miloš kao patrijarh među njima – mudar, prilagodljiv, inteligentan”, zapisao je svojevremeno Kos.

Utakmicu karijere Miloš Milutinović odigrao je na Maksimiru. Dinamo – Partizan 2:4. Dva gola i dve asistencije. Štef Bobek gurne pas, podboči se i uživa. A Zagreb u transu. Aplauzi, uzdasi, naklon. Na tribinama stidljivo šapću ime Ice Hitreca. Oni stariji, što pamte predratnog maestra i moćni HAŠK. Ustanak uspomena budi nostalgiju... Nema većeg komplimenta sa purgerskih usana. Valcer, najlepši valcer. Talasi Dunava u izvedbi Miloša Milutinovića.

Mesec dana kasnije veliki tanc u Parizu. Kolomb kraj Sene, 60.000 ljudi. Jugoslavija ima 1:0 protiv domaćina u momentu kad Miloš kreće u slalom sa centra. Jedan, drugi, treći... Francuzi padaju za odbranu svog gola. Galski ponos to teško podnosi. “Bastilju” čuva samo još Rožer Marš, bek i kapiten. Marša zovu Divlji vepar. Batinaš. Ali pošteni batinaš. Taj čovek jedini je uspeo da umiri Stenlija Metjuza. Jeste, ostao u blatu do guše, od silnih padova u mraku svetlele mu samo oči i ćela. Neka, uspeo je! Novine su pisale: Marš – Metjuz 1:0; Francuska – Engleska 1:0. Rožer Marš bacao se nemilice u koščatog Metjuza. Pred Milošem se povlačio. A Miloš ono njegovo - telom, ramenima. Njiše se, lomi, preskače loptu, menja ritam. Sve u punom trku. I Marš je pao. Povlačeći se, završio je na zadnjici. Put otvoren, još samo nekoliko koraka do velikih 2:0. Remetr tu neće imati nikakvu šansu. Ali ne! Čitav stadion u jedan uzdah. Pa sekund ili dva one nelagode pred eksploziju. Monsieur des Balkans! I ponovo naklon. I ponovo svi na nogama, bura. Tapšu i fudbaleri. Gest vredniji od gola, od pobede. Ruka u ruci i Marš je ponovo na nogama. Miloš je prekinuo akciju. Zagrljaj i diskretan osmeh. Eto i sudije Orlandinija. Čestita. Remetr, ispucavaj! Idemo dalje.

Kako je završeno? Rožer Pjantoni pred kraj, 1:1. Aplauz nije bio jači od onog za Miloša Milutinovića.

Koliko je prošlo... Valjda nepune dve godine od one rapsodije protiv Dinama. Opet Maksimir. I opet jedna za sva vremena. Bajdo Vukas bio je dobio dozvolu da ode u inostranstvo, u Bolonju, pa su mu Italijani došli na oproštaj od nacionalnog tima. Stari Boniperti doveo Azure u Zagreb i naredio svoj mlađariji da igra fudbal. Danas zaboravite katenaćo. Bajdo se oprašta. Hajde da igramo. Ali daleko su Italijani od Jugo klase pedesetih. Do 50. minuta – 5:0. Milutinović dva puta. Velemajstorski. Završeno 6:1. Umesto Bajda Vukasa navijači na ramenima nose Miloša. Dokumentovano. Potpis bi mogao da glasi: Od Zagrepčana, s ljubavlju i poštovanjem.

Ta maksimirska šuma neobično mu je godila. Kao da je bila neka tajna veza... Ima jedan zapis o tome. Amigo Magdić pita, Miloš odgovara:
“Sećate li se onih klinova, onih grozdova ljudi što se slivaju od poslednjeg reda istoka sve do samog betona, dole, na dnu? Za njih sam igrao. Voleo sam da potaknem to talasanje. Osećao sam dah gledališta. Znao sam, moram nešto da im pružim. Oni mene čekaju. Ajmo za njih”.

Vi ste međunardoni artist. Ono što ste vi radili Krojf će raditi celih 15 godina kasnije?
“Bio sam igrač nogometa. Ne klupskih boja. Zagreb, Sarajevo, Pariz, Minhen ili Rio, to je za mene bilo sve isto”.

Amigo pita i za Šekularca...
“Šeki? Klasa. Ali on nije odlučivao, on se igrao fudbala”.

Kad je sve bilo gotovo, kad mu je bolest svila tugu oko srca i kad su mu mnogi okrenuli leđa, ostale su uspomene. Pomalo izbledele, požutele. A opet vrednije od hrpe nekih sadašnjosti i budućnosti. Mnogo godina je prošlo, to je već početak sedamdesetih. Košarkaši Reala igraju u Splitu.

Gospon Magdić, može još jedna? Je l' istina ono za Bernabeua?
“Kako ne... Don Santijago duboko u naslonjaču udobne fotelje. Čaša hladne vode na stolu i debela cigara šeće s jednog na drugi kraj usta. Oko njega dvometarske delije. Ne, Realov big bos nije zaboravio Plavog anđela jugoslovenskog nogometa. Jer taj se nogomet ne zaboravlja. I pita: Šta je s Milutinovićem? Onaj sjajni blondinac, napadač Partizana, gde je?

Bernabeu nije zaboravio decembar 1955, Šamarten i prvi Kup šampiona. Četvrtfinale. Tribine do neba visoke krunišu plavokosog momka u crno-belom dresu. Rezultat 4:0, al' stid izjeda don Santijaga. I 20 godina kasnije taj osećaj ga ne napušta. Dva gola poništena na pravdi Boga. Miloš na ivici suza. Poništen spektakl. Osveta u revanšu – još dva komada! Malo je falilo tom strašnom Partizanu – 3:0. Okružili Španci Miloša Milutinovića, poturili čekove, za cenu ne pitaju. Bernabeu već posložio, igraćemo ovako: Kopa – Milutinović - Di Stefano – Puškaš – Hento!

I Bernabeu te večeri u Splitu:
“Sve je odbio”.

Ima još jedna izmaštana navala s Milošem Milutinovićem. Kažu da je čuveni Zvezdin tehniko Aca Obradović hteo da dovede Miloša i Tozu. Nisu samo pusta maderaška naklapanja ucaklelih očiju i tromih jezika, to će potvrditi i Šekularac. Doktor O nasmejan se budio kad god bi u crveno-belom usnio Rajka, Šekija, Tozu, Miloša i Boru Kostića.

I pehar Kupa šampiona u njihovim rukama.

***

"Fudbal sam uvek smatrao zabavnom igrom, pa nije to pozorište ili šta ti ja znam. Jednom prilikom igrali smo u Gardinovcima. E sada, za njih je igrao i jedan popa, sve s mantijom. Vidim ja pop pogubljen, trčkara levo-desno, ne zna gde se nalazi. Ja ga malko sačekam i onako mu gurnem loptu kroz noge. Samo što nas celo selo nije jurilo! Trebalo je popa da obuče dužu mantiju"...

Vojvodina, Vojvodina i samo Vojvodina. Samo Novi Sad. Todor Veselinović. I divljenje i prokletstvo. Opet šta bi bilo kad bi bilo... Možda Zvezdina zvezda? Ili prvak Evrope s Partizanom? Da, ono kad je don Santijago crveneo od stida... U Splitu u ravni s Bajdom? U maksimirskom parku statua, slava predratnih velikana Građanskog?

I Toškara je voleo vic, zabavu, raskoš u izobilju. Na terenu... Van terena laf. Lafčina. Sa Šekijem velika ljubav. Ljubav rođena iz...
“U Melburnu '56. dođemo do finala sa Rusima. Pet-šest puta Šeki i ja u čistim šansama. Ali on po svaku cenu hoće da proturi kroz noge ruskom centarhalfu. Kažem mu: Dodaj mi, bre, da ga dam, pa neka se tebi piše, samo da pobedimo! Ali ne, takav je bio Šeki. Često nije imao mere. I izgubimo sa 0:1. Hteo sam da ga ubijem”.

Prvi bećar i prvi tobdžija sa Salajke... Toza se posebno isticao igrama u nacionalnom timu. U ono vreme, kad su selektori često po ključu morali da biraju, brojka od 38 nastupa u državnom dresu nije bila zanemarljiva. Učinak od 27 golova još manje. Dva puta het-trik.

Todoru Veselinoviću učinjena je velika nepravda kada kao prvi golgeter Jugoslavije nije bio pozvan za Mundijal u Čileu. Još godina, dve u inostranstvu (Sampdorija, Beč, Klagenfurt) i to je to. Među jugoslovenskim fudbalskim glavešinama postojalo je nepisano pravilo: kad igrač ode u tuđinu više ga ne treba zvati u reprezentaciju. A Toza baš uoči Svetskog kupa '62. zapucao u Đenovu. I tako, još jedan neslavan kraj. Još jedan tužan oproštaj od plavog dresa.

Svetska slava u – Kolumbiji! I to kao trener. Šeki je već u Bogoti. Upamtila Južna Amerika njegove bravure iz Čilea. Šeki se pita, njegova se ceni. I Šeki zove Toškaru u Kolumbiju. Independijente Santa Fe. Šta dobija zauzvrat? Klupa! Kad se spremiš – igraćeš!
“Tozi sam zahvalan jer mi je produžio karijeru bar za dve, tri godine. Kako? Terao me da radim punom snagom. On je jedini trener koji me je zakucao za klupu. Kad sam shvatio da nema šale prvi put sam u karijeri uveo dodatne treninge, da bih povratio mesto u ekipi. Trajalo je to danima. Mom drugu Toškari jedino zameram što me je navukao da se kladim na konjske trke. Kasnije, u Americi, taj hobi mi je odneo silne novce. Ali i njemu je”.

Santa Fe šampion posle šest godina! Toza na klupi, Šeki na terenu. Fešta u Bogoti. Na proslavu titule dolazi Peleov Santos. Gazda Santa Fea hoće da Toza zaigra u navali. Poluvreme će biti dovoljno. To navijači traže od nas. I Toškara u 41. postiže gol. Veliki Žilmar na kolenima. El Genio Veselinovic igrač utakmice. Ulice Bogote grme: Toza, Tito, Jugoslavija! Baš tim redom.

Za 50 godina karijere Todor Veselinović zaradio je podosta novca. Sve je brzo i lako trošio. Motori, automobili, kafane... Nije mu bilo strano da hrani tuđu decu, da poklanja, zajmi i ne pita za povrat.
"Kome sam mogao da pomognem – pomogao sam. Ne zato da bih stvorio gomilu dužnika ili da bih tako kupio poštovanje, nego zato što nisam mogao da trpim da ja imam, a da neko pored mene nema".

Ispričaće Toza jednom i kako je svojevremeno, kad je svršio s fudbalom, trebalo da uđe u Ginisovu knjigu rekorda. U Grčkoj, gde je živeo pod stare dane i kasnije umro, tri puta dobio na lotou?! Glavna premija! Ukupno oko 1.500.000 maraka. Neko bi rekao: vratilo mu se.
"Za te pare mogao sam da kupim celu jednu ulicu u Atini, 70 stanova. A nisam. Kupio sam samo jedan. Dobar deo tih para sam razdelio. Bog daje, đavo uzima".

To nije bajka.

To je veliki Toza, Toškara.

***

“Sve je tog dana krenulo loše. Domaćin poveo 1:0, vrlo brzo i 3:0. Mi naše šanse propuštamo, oni nas gaze. Onda sudija Pavle Tumbas isključi Vojkana Melića jer je uzvratio udarac Dimovskom. Užas, preti nam katastrofa... Neki minut kasnije driblingom se probijem do šesnaesterca. Tumbas zaustavlja moj prodor. Svira faul za nas. Uzima nam prednost. Tad osetim nekakvu vrućinu u slepočnicama i krenem prema sudiji. A on kao da je jedva čekao da me dodatno razjari”...

Niš, staro igralište Radničkog. Godina '62. Nekoliko meseci posle Mundijala u Čileu. Pazarni je dan, ali vreva nije pred Stambol kapijom. Košnica je na starom Vašarištu. To je zbog Zvezde. To je zbog Dragoslava Šukularca, najboljeg fudbalera Evrope. Šekija čeka kruna Frans fudbala u decembru. To je samo pitanje dana. Svet se složio, svi su rekli: Šekularac je najbolji! Razume se, Niš hoće da vidi najboljeg. I Šeki zna da je najbolji. Samopouzdanje preliva. Još ono kad mu je Olja Ivanjicki kao golobradom mladiću poklonila ženski akt što je svojeručno uradila, sledeći, ispred ogledala, liniju sopstvenog tela. Uz posvetu da Beograd nema puno muškaraca takve lepote, prave, muške... Samopouzdanje (valjda i sujeta vražja) preliva zbog jednog nesrećnog halfa iz Štutgarta, Švabe što je posle 90 minuta duela sa Šekijem došao u svlačionicu Zvezde, zamolio za kopačke i saopštio mu da ne vidi smisao daljeg bavljenja fudbalom. Posle onoga što je video... Preliva i zbog reči Rikarda Zamore (prodao bih pola Espanjola za jednu nogu Dragoslava Šekularca), zbog Peleove izjave ljubavi (Šekularac? Jedan od retkih evropskih fudbalera koji bi mogao da igra za reprezentaciju Brazila. Pitao sam ga jednom da li su mu koreni slučajno brazilski), zbog svih onih slavospeva najvećih svetskih pera. I zbog bezobraznog Ristića iz beogradskog Radničkog (kad je Šeki ostavio loptu kraj aut linije i nastavio da sprinta dobrih dvadesetak metara, a ovaj za njim) i zbog Dinamovog Režeka (to je bio prvi oksford na ovim našim prostorima) i zbog “splitskog diplomskog” (Jesi cigan, al' balun gađanjaš u pi..u materinu). Naposletku, preliva i zbog tog Čilea. Kako li to izgleda... To kad si najveća zvezda na svetu? Ocena 11 u Frans fudbalu za jednu vanvremensku partiju i nalsov: Pele zaboravljen pored Šekularca. Mesto u idealnom timu Mundijala, kaparisana Zlatna lopta. Kako sve to stane u grudi jednog 24-godišnjaka? Kako da srce ne iskoči? Kako da krv ne proključa?

I bi Niš i bi nedjelja i bi pazarni dan... Radnički vodi protiv Crvene zvezde 3:0. Šekijevu akciju prekida zvuk pištaljke.

- Ne možeš tako da sviraš!
- Šta je, Šukularac? Misliš da možeš sve? Nije ti ovo Čile, ovde ja odlučujem! 

Šaka istog trena savijena u pesnicu. Nadljudska snaga. Šeki se otrgao iz zagraljaja nekoliko saigrača, hvata ga Vladica Popović. Tumbas mirno stoji i zapisuje psovke. Crveni karton spreman. Ni Vladica tu ne može ništa...

(Tokom karijere vodio sam bitke sa mnogim napadačima visoke klase. U najčešćem broju slučajeva, većinu sam uspevao da sačuvam. Ipak, sve bih to menjao da sam uspeo da sačuvam i zaustavim Šekularca tog dana u Nišu)

Šeki iz pera Jova Vukovića, mnogo godina kasnije:
“Nisam izdržao, udario sam ga. Kroz glavu mi je proletelo da ne udaram Tumbasa, nego nepravdu. Moju pesnicu na sudijinoj glavi uslikao je fotoreporter Politike, što je sve moje kasnije pokušaje da se branim učinilo besmislenim”.

Znalo se dobro tih godina u Beogradu, Srbiji, Jugoslaviji – što Politika ne objavi kao da se nije ni desilo. Zvezdašima ni na kraj pameti da je čuveni Moma Vučićević u pravi čas podigao fotoaparat. Doktor Obradović “pegla” stvar sa Nišlijama. To nije bilo teško, pobedili su, srećni su i spremni za svaku vrstu dogovora. Za delegata je već potreban ozbiljan arsenal “argumenata”. Ali i on pristaje. Viši interesi. Sa Tumbasom najteže. Ljut je, psuje, pominje Šekijevu familiju. Doktor O ga smiruje posle dva sata razgovora. Možda se Šeki i izvuče? Ne. To je samo zatišje pred buru.

Momčilo Moma Vučićević obožava Šekularca. Lično ga poznaje. Nema veze, posao na prvom mestu. Moral, poštenje... Novinarstvo. Relikt nekih davnih vremena. I jedno staro, nepisano pravilo. Zabeležio Moča Momčilović u knjizi o Zvezdinim zvezdama: “Fudbaleri su oduvek govorili da su sa novinarima na "vi", a sa fotoreporterima na "ti". I svi su, manje više nerado, priznavali da su ponekad bojažljivo čitali štampu, strepeći od kakvog preoštrog pera ili loše ocene. Sa druge strane, momci sa aparatima oko vrata bili su poput drugara. Ništa nije moglo da zameni neku vrhunsku fotografiju”.

Beše “vrhunska” i ta sa niškog vašarišta. Ne jedna, čitav kaiš na naslovnici! Ko omča oko vrata za Šekija. Ko giljotina.

Izveštaj sa utakmice stiže u kasnim popodnevnim časovima u redakciju Politike. Veliki trijumf Radničkog potpuno u drugom planu. Šekularac nokautirao sudiju! Velika sramota. Sve mudre uredničke glave su tu. Da li je moguće da je Šeki ovo uradio? Dok na kolegijumu traje žučna rasprava Moma Vučićević se na razne načine dovija kako da stigne do Beograda. Auto-stop, voz, deonica peške, pa opet voz... Za prvo izdanje kasni, za beogradsko stiže. S prvim sumrakom sveže razvijene fotografije su na stolu. I ponovo pitanje: da li je moguće da je Šeki ovo uradio? I ponovo rasprava: treba li sve to objaviti? Konsenzusa nema, Vučićević poziva direktora i glavnog i odgovornog urednika Danila Purića.

Purić se užurbanim korakom spustio iz Bulevara revolucije do Politikinog preloma. U trenu je prebledeo. Nekoliko konfuznih koraka, ruke na licu, uzdah i jasna zapoved:

- Objavićemo fotografije... Momo, odaberi pet, šet najboljih. Rušimo naslovnu.

Danilo Purić – prvi čovek Politike i potpredsednik Crvene zvezde! Još trunčica o novinarstvu. Onom novinarstvu...

Doktor O i Zvezda te večeri doživeli su poraz mnogo teži od onog u Nišu. Šeki? Nije to bio početak kraja, to je bio kraj. Na pragu 25. Cela država videće sutradan te fotografije, objaviće ih u dnevniku državna televizija. Suspenzija neizbežna. FSS nemilosrdan, za primer svima – godinu i po dana neigranja. Frans fudbal menja odluku o Zlatnoj lopti...

Momi Vučićeviću bilo je mnogo teško. Kolege po hodnicima tapšu po ramenu, ljudi na ulici, znani i ne znani, pljuju, psuju, prete. Zar biser u blato?
“Igrom slučaja, neko vreme uopšte se nismo sretali. Onda, jednog dana, uđem u svlačionicu Zvezde. Kad tamo, on na masaži. Nešto me stegne u želucu, plašim se reakcije mog omiljenog igrača. Šeki me ugleda. Šeretski se nasmeje i: Gde si, Momo? Je li, majke ti, koliko si zaradio na onim slikama?”

Niko Momi nije oprostio. Osim Šekija.

Ni propali transfer u Juve, ni Hadžibegovo brdo, gde je tokom vojne obaveze istrošio kolena, ni još 18 meseci suspenzije... Ništa od toga nije satrlo Dragoslava Šekularca kao taj crveni karton u Nišu.

Oporavak “nacrtan” u Nemačkoj, Bundesliga u povoju. Minhen 1860. biće šampion za dve godine, ozbiljan tim. Perica Radenković šalje “pozdrave” Šekiju. Od gazde lično. Ovaj bi ti i ženu dao, samo da potpišeš! Ne budi lud, Šeki! I pade Šeki. Ali na Karlsrue neku godine kasnije. Bolje reći na 400.000 maraka u kešu. Tu je i šljašteći Baden Baden. Najpoznatiji kazino Evrope...
“Džaba sve pare. Mnogo sam patio za Beogradom. Za našim životom, ženama, za svojim kafanama i konobarima. Fudbal je za njih samo posao, a ja sam uvek želeo samo da se zabavljam. Ubila me samoća. Utehu sam pronašao u kocki. Samo je rulet donosio spas. Gubio sam u velikom stilu, uvek s osmehom. I bio sve usamljeniji. Niko na ulici da vikne – Šeki. Da me zaustavi za slikanje, autogram. Svi gledaju samo svoj tanjir. I pobegao sam. To je bio kraj”.

***

- Za koga navijaš?
- Za Zvezdu.
- A ti?
- Partizan!
- Pa gde idete?
- Na Karaburmu... Idemo da gledamo OFK Beograd!

U proleće 1968. godine na Omladinskom stadionu, u najromatičnijem dresu našeg fudbala, zajedno su trenirali Miloš Milutinović, Dragoslav Šekularac, Todor Veselinović i Bora Kostić. Kika Popović pripremao je nešto veliko. Posle spektakularne pobede u Titotovom kupu '66. ekipu su napustili Skoblar, Banović, Gugleta, Paja Samardžić... Trebalo je oformiti novi, ozbiljan tim, koji će opstati u Jugo-eliti.
“Jednog popodneva zazvonio je telefon u mom stanu. Odmah sam poznao onaj prisni, hrapavi Šekijev glas”, ispričaće Milutinović jednom prilikom. “Na onaj njegov šaramantni način saopštio mi je da bi rado igrao za OFK Beograd. Kaže: Miloše, trebali ti igrač kao ja? Mislim da bismo ti ja zapalili publiku. Još sam gospodar lopte. Da dođem, da me probaš? Ja se mislim – Šekularca da probam?! Pa on je pet godina mlađi od mene, još nema ni 30, šta tu ima da se proba. Skrenuo sam mu pažnju samo na jedno. Da od OFK-a ne traži velike pare. Ali takođe sam mu obećao da će ponovo biti u centru pažnje, u središtu fudbalskih zbivanja”.

Malo je nedostajalo da tog proleća, posle punih deset godina, ponovo u istom timu zaigraju Toza, Miloš i Šeki. Toza je “izdao”... Stigao poziv iz Zrenjanina. Prijatelji u nevolji. Proleteru očajnički treba vođa. Bora je hteo, ali šta sa Santračem? Bilo bi surovo zakucati na klupu raskošnog golgetera od 22, zarad veterana od 38. Kika je presudio: Ostaju Miloš i Šeki.

Ta priča o romantičarskom fudbalu odevenom u plavo-belo, obogaćenom čarima najčuvanijih meštarskih tajni i beogradskim duhom, dobiće svoj pravi odraz u onome što su tog proleća, leta i jeseni radili Milutinović i Šekularac. I “cigan” i “grobar” i zanesenjak i neutralac, hrlili su na isto mesto. Stara Karaburma, Mije Kovačevića 10.
“Bili smo magnet za navijače. Zvezda je u to vreme osvajala titule, ali OFK-a nije silazio sa naslovnih strana. Bili smo ubedljivo najpopularnija ekipa u državi”.

Šeki za Moču Momčilovića, nekad davno...

“Ljudi su uživali jer Miloš i ja smo se trudili da pokažemo sve ono što je u fudbalu najlepše. Nekad smo možda i preterivali, pa bi nam i dve lopte bilo malo, valjda zato što smo osećali da je to naš poslednji ples pred najboljom publikom na svetu. Miloš je ponekad grdio ove naše klince da češće meni dodaju loptu. A ja sam znao da ga zadirkujem: "Ti si Plava čigra, ali vidi, ja sam ipak beli Pele. Bili su to prelepi dani”...

Kad je na Karaburmu u proleće 1968. došao Partizan na tribinama je bilo 35.000 ljudi. I sve zbog Miloša i Šekija. Kako? Pitajte izveštače. Oni još kažu da je ispred stadiona ostalo oko desetak hiljada znatiželjnog naroda. Završeno 1:1.

A nekih dvadesetak dana ranije dolazi Grafičar. Prijateljska. Šekularac ono svoje, polutka, Milutinović u špicu. Danas kažu lažna devetka. Radni dan. Puno. Ne kao što će biti protiv Partizana, ali puno. Ilija Petković po levom krilu, ide sa centra. Sredina drugog poluvremena... Dvadeset, trideset metara... Pa još korak, dva... I onda dijagonala na penal. U ravni idu Šeki i Miloš. Šeki “napada” loptu, sa njim i sva odbrana, skok preko, elegantan, suptilan i još pogled preko ramena – Miloš sam na deset metara. Rutina. Ispred Šekija tunel za zbogom. Pravac – svlačionica. Lagani, labavi trk. Tad se, u stvari, oprostio. Ruke gore, pljesak za otpozdrav.

Šeki!

I Miloš. I Toza. 

Beše fudbal. Beše romantika.

(Zvonimir Magidić Amigo, 1930-2018)


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara