PRELAZZI: Leto '99, Kopa Amerika - tri “R”, Palermo i deca Urugvaja

Vreme čitanja: 7min | pet. 14.06.19. | 09:39

Neko nam je ukrao leto. Ne govorimo o atmosferskim (ne)prilikama, koje su tek poslednjih nekoliko dana zaličile na jun kakav treba da bude

O onim tihim, dosadnim danima pričamo, kada se ništa ne događa, kada prođe i po nedjelja-dve bez vesti i utakmice.

Sada se sve stopilo jedno u drugo, u vrtlog koji vas uvuče u sebe i povratka nema: i reprezentativne utakmice, i baraži i plej-ofovi, i smene i nesmene, i proverene ekskluzive i one glasine koje služe samo da ti brže prođe dan; svejedno, dok dlanom o dlan, evo nove sezone, kao da je finale u Madridu bilo pre dva meseca, već se govori o Ligi šampiona, o prvom kolu Premijer lige ili Superlige...

Izabrane vesti

A nekad, posebno u neparnim godinama, leto je trebalo pregurati. Valjda nismo, kao Pavlovljevi psi, ni bili toliko uslovljeni obiljem fudbala, zasebnih sportskih kanala i sajtova poput baš ovog cenjenog?

Dugo, toplo i prazno leto, tako je bilo, zujala je dosada oko naših ušiju, iako bismo se sada rado vratili u tu lepljivu dokolicu.

Možda se i zato što je neki fudbal svuda, što se ne završi jedno takmičenje a već evo drugog, možda se zato ne priča toliko, ili se makar ne priča dovoljno, o Kopa Amerika 2019, koji počinje kasno večeras u istinskoj domovini modernog fudbala, tamo gde je sport odrastao, promangupisao se i postao zavodnik sposoban da uvek bude mlad.

A sad zamislite leto 1999. na Balkanu, pre ravno dve decenije, zamislite kakvo je leto moralo doći posle onako teškog, tužnog, tragičnog proleća, i nigde fudbala, nigde nade, nigde ničega za šta se možeš uhvatiti da za trenutak zaboraviš svakodnevicu...

... Sve do 39. turnira za najbolje latinoameričke selekcije i njihove drage goste.

Neću reći da je Kopa Amerika 1999. bio najbolji koji je ikada odigran, jer iz mnogo razloga nije, ali mnogima iz moje generacije, ili tu okolo, bio je najznačajniji, baš kao i Mundijal 1994, ili Evropsko prvenstvo '96.

Došao je baš tada kada je došao, u letu u kojem nije bilo ničega sem tišine i samosažaljenja, u trenutku kada smo vapili za nečim normalnim.

Bio je, tako se namestilo, i prvi veliki južnoamerički turnir koji su u celosti prenosile – na “divlje” ili ne, to je sada najmanje važno – televizije u zemlji u kojoj sam živeo.

Ne povlačimo paralele sa takmičenjem koje počinje danas – a na kojem su Brazilci, kao domaćini i kao nacija koja nije bila na tronu već 12 leta, glavni favoriti, sa kvotom 2.30 za osvajanje, ispred mrske im Argentine (5), te Urugvaja (8), Kolumbije (10) i Čilea (12) – tek zbog okrugle godišnjice, već i zato što će na ovoj modernoj verziji ponovo nastupiti Japan, baš kao te 1999.

Tada je objašnjeno da će Japanci organizovati Mundijal, ali i da se obeležava stota godišnjica otkako su počeli da se doseljavaju u Latinsku Ameriku, i bilo je simpatično, mada nisu ostavili veći trag. A umesto Meksika, koji je toliko često bio gost da se osetio delom Južne Amerike, ovog puta će, a o razlozima i uzrocima ne treba nagađati previše, i sigurno nemaju veze samo sa domaćinstvom narednog Svetskog prvenstva, nastupiti i najbolja selekcija Katara.

Ali vratimo se natrag u 1999, zavrtimo stare kasete koje su odavno digitalizovane, dunimo prašinu u godinu koje se, sem ako ste navijač Mančester Junajteda, baš i nije lasno sećati.

Bio je to poslednji Kopa Amerika u 20. stoleću, prvi put održan u Paragvaju, ali još pre početka pratilo ga je sijaset kontroverzi.

Najfudbalskija nacija sveta, maleni Urugvaj, rekorder po broju titula, poslao je mladu selekciju, bez imena koja su tada drmala Serijom A, kao što su Alvaro Rekoba ili stameni Paolo Montero; prva i jedina zvezda bio je Marselo Zalajeta, uz malo terciranje Federika Magaljanesa.

Pa ipak, ovo je njihovo takmičenje, Urugvaj bi i da za njega na Kopa Amerika nastupaju petlići bio među favoritima, a kamoli sada kada kada su tu Godin, Luis Suarez, Kavani ili poletni Bentankur, Maksi Gomez, Valverde, i mislite o tome kada budete spremali tikete.

Taj krnji Urugvaj ne samo da se nije obrukao u Paragvaju, nego su u četvrtfinalu na penale izbacili domaćina, a u polufinalu Čileance, i poklekli tek u borbi za zlato.

Bila je to, ipak, generacija koja nije donela mnogo fudbalera ni radosti. Posle Kopa Amerike desio se zapravo pad u mrak i u preispitivanje, iz kojeg će ih izvući tek maštoviti, sjajni Oskar Tabarez...

Argentina je bila teška priča, iako su se mnogi nadali da Marselo Bijelsa može da prekine post. Nije bilo Batistute i Verona, doduše, glavni “stranci” nisu hteli da putuju na tegoban turnir, a i selektoru nije smetalo, pošto je želeo da postavi temelje za generaciju koja bi u Japanu i Južnoj Koreji mogla da se popne na svetski tron.

Tako smo imali čast da gledamo mladog Rikelmea, pa Poketina i Dijega Simeonea, Havijera Zanetija i dotad skoro nepoznatog Valtera Samuela, Kilija Gonzalesa i onog drugog Lopeza, Gustava, uz mladog Pabla Aimara koji je bio najlošije čuvana tajna Buenos Ajresa.

Argentince i dalje boli ovaj turnir, najviše jer su u četvrtfinalu, tako rano, izgubili od Brazila, na koji su se nameračili zbog poraza od Kolumbijaca u grupi.

Ostao je, baš sa tog meča s Kolumbijom, eto kako su neke utakmice velike čak i kad to ne znate, onaj detalj po kojem će svi pamtiti Martina Palerma, pa čak i tvrditi da je zbog toga dobio nadimak “El Loco”, mada su ga tako zvali još kao visokog, svetlokosog klinca u matičnom Estudijantesu.

“Titan”, to mu je jednako prikladan alijas, promašio je u jednom meču tri penala, sva tri različito, kao savršen het-trik – jedan u prečku, jedan daleko iznad, jedan u golmana.

Doma su dočekani sa indignacijom, sa pakošću, najviše im je spočitavano što uopšte nisu igrali fudbal, uprkos svim trenerskim uzusima Marsela Bijelse. Palermo je na punu deceniju bio prognan iz nacionalnog tima, da bi ga vratio tek Dijego Maradona.

I oni će, hoćemo reći – za razliku od '99, ovog puta sa najvećom zvezdom – imati za šta da se bore.

Gledano iz ove perspektive i sa ovim predznanjem – koje nam tada nije bilo toliko važno – Brazilci su se morali gotovo prošetati do odbrane titule koju su zadužili dva leta ranije, visoko u Boliviji.

Ali, turnir na kojem će selekcija u žutim dresovima makar polizati rane napravljene na stadionu Sen Deniju jedno leto ranije, bio je mnogo važniji čak i od tog iskupljenja.

Jer tamo će po prvi put zaplesati tri slova R, kao tri tenora, kao tri amigosa, kao kotrljajuća grmljavina koja je tada bljesnula i tri godine kasnije obuzela čitav svet...

Za osovinu Rivaldo-Ronaldo se već znalo (ovaj potonji je bio u takvom naponu snage da je jednu utakmicu, usled laksativa koje je uzeo, odigrao sa pelenama! I opet je dao gol ili dva), ali tek koji mesec pre turnira 19 godina bejaše napunio dečko koji nije mogao da prikrije svoj talenat, svoje zube ni svoju ljubav ka ovoj igri.

Selektor Vanderlej Luksemburgo pozvao je tog “novog Ronalda”, kao da ova dvojica nisu uspevala da proizvodu dovoljno mašte, podario ga čovečanstvu 1999, ili ga je podario posebno nama, namučenima, u jednoj dalekoj zemlji.

Da, to za mnoge od nas bio prvi susret sa Ronaldinjom Gaučom. Publika širom Paragvaja tada je znala ono što smo mi (ponavljamo, takvo je, sporo, vreme bilo) samo načuli: da se u tom dečaku iz Porto Alegrea, tek što je odigrao prvu punu sezonu u svom klubu, krije nešto neopisivo, nešto nedokučivo, nešto što će reč “fudbal” ponovo prevesti sintagmom “jogo bonito”, kada se činilo da on postaje previše ozbiljan, korporativan, oprezan.

U 74. minutu meča sa Venecuelom, koji će Brazil dobiti 7:0, mladi Ronaldinjo – kratka kosa, broj 21 na dresu – koji je na teren ušao svega stotinjak sekundi ranije, postiže svoj prvi gol za reprezentaciju i nudi uvertiru za sve što će kasnije doći.

Kafu mu je dodao loptu s desne strane i počela je njegova igra: kao da je na školskom dvorištu, a ne na prvom meču u nekoj takmičarskoj utakmici, prebacuje beka, pa onda prolazi pored drugog kao da ga nema, golman zatvara ugao ali ne zna, opet, ono što mi znamo sada, koliki se genije krije u tom umu, pa Ronaldinjo Gaučo provlači loptu na prvu stativu.

Magija može da počne, neka se čuje za tri “R”, neka se opet neka deca zaljube u Brazil, kao što je red...

Brazilci su, dakle, superiorno osvojili Kopa Amerika 1999, sa svih šest pobeda, sa 3:0 u finalu, i mnogi će želeti da se ponovi takvo što, i neki od nas misle, nemojte nas streljati ni pogledom ni u komentarima, da će im to biti lakše – a i da će biti lepše – sada kada nemaju teret Nejmara i svih njegovih kaprica na terenu i optužbi van njega.

A nama, običnim posmatračima, ne treba mnogo pa da budemo zadovoljni i da opet ne spavamo zbog latinoameričkog loptanja: samo da leto bude leto, i da godina bude lepša nego ta 1999, ali da fudbal bude baš takav, da te natera da ne misliš ni o čemu drugom.

I da se, ako ikako može, pojavi neki klinac da nas podseti na radost, na sreću, kao taj neprevaziđeni majstor pre ravno dve decenije u Paragvaju.

KOPA AMERIKA - 1. KOLO GRUPNE FAZE

GRUPA A

Subota
02.30: (1,10) Brazil (10,0) Bolivija (23,0)  /TV Arena sport/
21.00: (2,95) Venecuela (3,00) Peru (2,60)  /TV Arena sport/

GRUPA B

Subota
23.55: (2,30) Argentina (3,10) Kolumbija (3,35)  /TV Arena sport/

Nedelja
21.00: (1,75) Paragvaj (3,45) Katar (5,20)  /TV Arena sport/

GRUPA C

Nedelja
23.55: (1,80) Urugvaj (3,40) Ekvador (5,00)  /TV Arena sport/

Ponedeljak
21.00: (8,00) Japan (4,20) Čile (1,45)  /TV Arena sport/

*** kvote su podložne promenama

KVOTE ZA PRVAKA

PišeMarko Prelević, urednik magazina Nedeljnik i kolumnista portala MOZZART Sport;
Foto: Reuters


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara