PRELAZZI: Šta zna dete šta je Liga šampiona

Vreme čitanja: 6min | sre. 17.04.19. | 09:07

Zabole te klince za sve vaše racionalizacije. Zabole ih za vaša ulaganja, za vaš stadion, za to što vi “morate” da osvojite pehar i što ste toliko veliki i jaki i uticajni.

Fora je od onih toliko glupih da u nekom trenutku postaju dobre. Da ne prepričavamo sad, pošto se radi o jednoj, ovom piscu vrlo dragoj, možda i najdražoj nacionalnoj manjini – ah, ubiće nas ta politička korektnost – ali poenta, ili što bi se na imperijalističkom jeziku reklo “punchline” je: “Šta zna dete šta je 200 kila”.

Taj vic morao je pasti na pamet mnogima koji su gledali revanš četvrtfinalnog meča Lige šampiona između Juventusa i Ajaksa.

Izabrane vesti

Šta zna dete šta je 100 miliona evra? Toliko je Juventus dao prošlog leta za Kristijana Ronalda, ne bi li se konačno domogao jedinog trofeja za kojim žudi, nakon što je nanovo obesmislio Seriju A.

A deca su, verujte, čudo. Nisam od onih zajedljivih matoraca – mada je istina da mi buđenja sve teže padaju – koji će se stalno busati kako se nekad znao red i znalo se šta je poštovanje i koji će čekati trenutak da počnu da galame o promaji; naprotiv, nekad se zamerim svojim ispisnicima što toliko glasno branim mlade ljude.

Deca su čudo, pokušavam da im kažem često: to što vi mislite da je njihova nezainteresovanost, to samo znači da ste im dosadni; to što vi mislite da ih ništa ne zanima, to samo znači da oni imaju malo veće snove od ovih vaših (i naših), prizemnih; to što mislite da su bezobrazni, to samo znači da ih baš briga za stege, okvire i proračune. Te generacije koje dolaze, govorim često a kao da govorim u vetar, biće bolje od svih nas, bilo da smo ostali u kamenom dobu ili se zagljavljujemo u živom blatu, ni tamo ni ovamo.

Samo što mi nekad, priznajem, ponestane argumenata. Kako ubediti neznavene da će nas pregaziti neki novi klinci, da će nas naučiti stvarima o kojima smo mogli samo da sanjamo, da će nam pokazati kako se “to” radi – nazvali to “disruptivnim tehnologijama” ili kojom god visokoparnom frazom?

Disruptivni fudbal? To još nismo čuli...

Eto, nekad je dovoljno samo upaliti televizor, prebaciti na četvrtfinale Lige šampiona i videti kako Ajaks – a to je, tek da nama starijima privije bokvicu na čir, morao biti Ajaks, taj uspavani velikan iz zemlje kojoj su, evo nema ni godinu-dve, konstatovali kliničku fudbalsku smrt; ne neki skorojević, ne neki anonimus bez pedigrea – ponižava klub koji je mogao da izdvoji stotinu miliona evra za jednog od dvojice najboljih igrača na svetu, za jednog od desetorice najboljih igrača svih vremena.

Zabole te klince za sve vaše racionalizacije. Zabole ih za vaša ulaganja, za vaš stadion, za to što vi “morate” da osvojite pehar i što ste toliko veliki i jaki i uticajni.

Okej, nisu samo deca, i ako ćemo već povlačiti paralele između ovog Ajaksa i onog zbog kojeg su mnogi od nas zavoleli čitavu jednu generaciju, a neki bogme i čitavu ovu igru, i tada je, kao i danas, bilo nekoliko iskusnijih, starijih mačora koji su držali stvari pod kontrolom, kao magični doktor Dušan Tadić.

Da je malo mlađi, verovatno bi vredeo onoliko koliko i čovek iz drugog pasusa ovog teksta; da je malo agresivniji, verovatno bi pre Amsterdama – jer bi se to moralo desiti, sada to valjda vidimo – igrao za mnogo veći klub nego što je Sautempton, da se ne ljuti Met Le Tisje, ali onda to ne bi bio Dušan Tadić, onda sve ne bi imalo toliko dramatičnu, toliko sudbonosnu aromu.

I ima poetske pravde, i ima epskog spektakla, u činjenici da je jedan Deni Blind u sezoni u kojoj se Ajaks preko Kapelovog Milana – a jeste to bio “onaj” Milan, doduše na blagom zalasku, ali ih je Ajaks te sezone tukao gde ih je dohvatio – domogao četvrte krune evropskog prvaka, zasad poslednje, Deni Blind je imao trideset i kusur godina i bio komandant odbrane i najiskusniji, a sada potpuno istu rolu igra njegov sin, kovrdžava kosa i sve što sledi uz to.

I Rajkard se tada vratio, baš iz tog Milana, da momcima drži strah. Mada nije izgledalo, čitave sezone, kao da Van Galovi momci osećaju bilo kakav pritisak, bilo kakvu frku od svega što im je žreb nameštao.

Setimo se, dođe im tako Bajern Minhen, a oni mu uvale pet komada, i naučimo, prvi put u životu, sva slova holandske azbuke, i kako se tačno izgovara Sedorf i Klajvert, i koliki je mag Jari Litmanen, zbog kojeg holandska deca odjednom počinju da se zovu finskim imenom.

I jeste i ovo bio, baš kao i ono, jedan veliki naklon Johanu Krojfu, jeste i ovo u utorak uveče bio totalni fudbal jer je to totalno bio Fudbal, s velikim F.

No zaustavimo se, dok smo na vreme.

Biće mnogo ovih dana podsećanja na tu čudesnu generaciju, posebno zato što je dobila osvetu za penale i za Vladimira Jugovića, a mogli su da se odlepe na pet ušatih pehara. I to ne bi bilo pogrešno per se, to bi bilo pogrešno jer ovu decu, mimo Blinda, iz sasvim privatnih, porodičnih razloga, baš briga za nešto što je bilo pre dve i po decenije, kada se mnogi od njih nisu ni rodili.

Oni hoće sve, i hoće sada, i žive u sadašnjem trenutku. Ajaks protiv Juventusa, u tome je kunst i hvala im što su i nama koji se tučemo s krštenicom otvorili oči, to nije onaj Ajaks protiv onog Juventusa, to su neka deca koja su došla da se posprdaju sa finansijama, tradicijom i našim dosadnim shvatanjem “žabarskog” fudbala, zbog čega samo mi izanđali verujemo da će Juventus okrenuti i kada je 1:2 u osamdeset i nekom minutu.

Neće okrenuti, jer nema šta da se okrene, jer je taj ringišpil odavno uzleteo, i što pre shvatimo to, to je bolje.

Oni koji će seiriti nad sudbinom Juventusa, s posebnim akcentom na baksuzluk Kristijana Ronalda moći će sasvim lepo da se provedu ovih dana, i da s posebnim užitkom dočekaju – sada gorku kao soc – proslavu Juveove titule narednog vikenda.

To jeste sasvim legitimno, ali bi to oduzelo od značaja, to bi bitno umanjilo trijumf Ajaksovih jaslica, Ajaksovog vrtića, Ajaksove škole, Ajaksovog doktorata, svega Ajaksovog.

Ne treba ta dodatna vrednost nikome, jer ono čemu smo bili nazočni u Torinu u utorak uveče, to je bila čista, nepatvorena sreća, za koga god da navijate, ko god da vam je na srcu.

Ako volite ovu igru, onda volite decu koja trče za loptom, koja dodaju loptu do noge, pa do još jedne noge, pa se neko blago okrene pa onda opet ide tačno tamo gde treba, pa protivnik već ne zna gde udara i nije mu ni do čega, čak ni do tuče, čak ni do suza.

Ako volite ovu igru, onda morate da volite Ajaks iz Torina.

A to uvek, tek da se i mi matoriji osetimo malo važnima, znači da volite Ajaks iz Amsterdama.

Jer jesu to, hajde da uskočimo malo u usta sebi, neka nova imena (uz pokoje staro), ali je to klub koji je mitski i koji je pionirski. Stvoren da pokaže nešto novo, nabaždaren da diže revoluciju.

Ali najvažnije, da vam nabaci osmeh na lice.

Malo zbog pobede fudbala, malo zbog toga što sada sve izgleda toliko blizu da već možete da počnete da se smejete onoj glupoj fori koja u nekom trenutku postane baš dobra: “Šta zna dete šta je Liga šampiona...”

Piše: Marko PRELEVIĆ, urednik magazina Nedeljnik i kolumnista MOZZART Sporta
Foto: Reuters


tagovi

Prelazzi

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara