PRELAZZI: Najsportskija nacija na svetu

Vreme čitanja: 6min | ned. 15.09.19. | 10:38

“Najsportskija nacija na svetu”, ili nacije, dobro, tako se niko neće ljutiti, moraju biti one koje su to uprkos okolnostima, koje pobeđuju i stvaraju šampione, iz generacije u generaciju, u teškim uslovima

Problem sa terminom “sportska nacija”, kojim često volimo da se kitimo na ovim prostorima, jeste što svako može da ga tumači na svoj način.

Neko bi rekao da je bilans medalja na velikim takmičenjima, pre svega Olimpijskim igrama, jedini relevantan, zbog čega čak i – ništa protiv njih – zemlje bivšeg istočnog bloka i Azije što kupe trofeje u rvanju i dizanju tegova, mogu sebi da nadenu tu titulu.

Izabrane vesti

Ali, znamo mi to ovde valjda najbolje, nije sve u zbiru i množenju; kao što ni sport nije matematika i egzaktan proračun, inače bi bio popularan taman koliko i matematika...

“Najsportskija nacija na svetu”, ili nacije, dobro, tako se niko neće ljutiti, moraju biti one koje su to uprkos okolnostima, koje pobeđuju i stvaraju šampione, iz generacije u generaciju, u teškim uslovima.

Krize uglavnom stvaraju plodno tle za razvijanje timskog mentaliteta, a ekipni sportovi, oni reprezentativni, imaju posebno mesto.

Zato je Srbija, sve i da divne odbojkašice nisu spasle ovo leto okončano košarkaškom gorčinom i sada već poslovičnom fudbalskom prosečnošću, jedna od najvećih sportskih nacija.

Sa ovim brojem stanovnika, sa ovakvim uslovima – ili neuslovima – sa ovakvom društvenom klimom, biti u vrhu ili tu blizu već decenijama, to jeste čudo kojim se bave čak i naučnici.

A onda je tu i strast, i posvećenost, i pesme sa tribina, stepen radosti koji ti donose sportisti, identifikacija sa njima, zadovoljstvo što, kada sprovedeš anketu u osnovnoj i srednjoj školi, među herojima mladih budu najpre oni.

I zato će Srbija većim delom, jer sličan se sličnom raduje – okej, i zato što nas Španci u košarci toliko nerviraju, što su postali nešto između našeg nemezisa i crne beštije, što su nam najveći rivali, oni prema kojima i sa kojima se merimo – danas biti uz Skolu, Kampaca, Brusina, uz jedan narod koji takođe može, s punim pravom, da za sebe kaže da je sportski, pa i najsportskiji ili tu negde, na čitavoj planeti.

Argentina je krunski dokaz da sport može da nadvlada probleme i da okupi naciju oko jedne lopte, bilo da je ona okrugla ili, u argentinskom slučaju, često jajasta.

Neki od nas koji maštaju o mirisu Južne Amerike često zaborave kolikim je haosom bremenita recentna istorija ovog dela sveta; Argentina je decenijama proživljavala rasula kao svoj teški usud, a moralo im je dozlogrditi, baš kao i nama, kada su došle devedesete, toliko srećne tamo na Zapadu, toliko depresivne na Balkanu ili Argentini.

Zavrteo se tada rulet ponovo, došla je još jedna kriza, pa još jedna, i političari su prestali da veruju u svoje laži, narod je ponovo bio na ulicama, gladan pravde, slobode, ili samo hleba, a usred tog mraka, poput svetionika u Rio de la Plati ili tornja na Avali, svetleo je samo sport.

Argentina je krajem milenijuma, kada je ekonomska kriza obesmislila domaću valutu i oterala preveliki deo stanovništva u siromaštvo, baš tada, eto, iznedrila nekoliko sjajnih generacija u svim sportovima.

O fudbalu, valjda, koji se tamo voli kao što se ne voli nigde, ne treba trošiti reči; o zlatnoj generaciji Manua Đinobilija pričaće se posebno danas, mada nikada ne treba da prestane da se priča o njoj (još jedan razlog što moramo voleti, sve sa dubinskom ranom koju su nam naneli, tim Argentine na ovom Mundobasketu: igraju kao njihovi učitelji, brzo, lepršavo, sa srcem velikim kao kontinent, igraju za svoj narod i sa njim!); a uskoro će, ni za sedmicu, početi i veliko takmičenje koje će po broju gledalaca, sponzorskim ugovorima, ali i po naponu, prevazići Mundobasket – Svetsko prvenstvo u ragbiju.

I tamo će “Pume”, četvrta najbolja selekcija južne hemisfere sa namerom da postanu još konkurentniji Novom Zelandu, Australiji i Južnoj Africi, i tamo će “Pume”, koje brane četvrto mesto sa prošlog Svetskog kupa, predvođeni Materom, Sančezom i Leguizamonom, igrati rolu koja neće biti epizodna.

Stanovnici iz zemlje koju obasjava majsko sunce sa 32 zraka neće propustiti da vam kažu da su solidni u odbojci, gde im samo malo sreće nedostaje za polufinale Olimpijskih igara, a onda da potcrtaju da su odlični u još jednom globalnom sportu koji se kod nas nikada nije zapatio, hokeju na travi – i njegov su pelcer, baš kao fudbalski, preneli engleski mornari, učitelji, industrijalci i ostali avanturisti – da uvek imaju tenisere, koji su im doneli i Dejvis kup u fudbalskoj atmosferi, da je Huan Manuel Fanđo bio tu iz predgrađa Buenos Ajresa.

Osvajači Dejvis kupa 2016. godine

Reći će vam, i to s ponosom, da nisu samo musavi klinci iz bariosa, što u sportu vide spas od bede, svetske zvezde, nego se i argentinski golferi, pripadnici srednje i više klase, često hvataju ukoštac sa Britancima i Amerikancima, mada ima poetske pravde što je najbolji argentinski golfer svih vremena, “El Pato” Kabrera, odrastao bez roditelja, u teškim uslovima, izdržavao se kao kedi i palicu u ruke uglavnom hvatao kada je trebalo dobiti neku opkladu...

Baš kao što je slučaj sa Srbijom, tako su eksperti raznih fela pokušavali da objasne fenomen argentinskog sporta. Jedan od rezona je nutricionistički: argentinska ishrana bogata je mesom i krompirima, zbog čega su fizički snažni (ali ne i brzi, pa tako, ispravite nas ako grešimo, nećete videti argentinskog trkača ili plivača); drugi je onaj geografski, pošto klima prija i duhu i telu.

Ima i toga, sigurno, kao što ima i do stalnih nedaća i nemaština; no ima i ritma, i tanga, zbog kojeg su to i na travi i na parketu drugačiji, graciozni pokreti; ima i mešavine svih kultura i nacija što su, neko iz nužde neko iz želje, dolazili i ostajali tu, pretvorivši prostor oko “srebrne reke” u savršeni melanž Evrope i Južne Amerike.

A šampioni, i to je možda najvažnije, rađaju nove šampione, znamo mi to dobro: kako košarkaški tereni niknu ili se, kao u onoj lepoj akciji, obnavljaju posle svakog velikog takmičenja, kako se mrežice za tenis stvore tamo gde ih nikad nije bilo, kako se od dva para kamenja ili školskih torbi odmah napravi fudbalski teren, značajan i bučan kao “Marakana”...

Kada se shvati kako treba – a Argentinci ga shvataju baš kako treba – sport može da ulepša, osnaži identitet nacije. Često ih nipodaštavaju, često ih posmatraju kao zemlju trećeg sveta, a onda se oni pojave, jaki u svom zajedništvu, sa željom da izravnaju neke račune i milionima koji zbog njih ne spavaju ili se bude (kako li je to gledati one najvažnije utakmice “u nevreme”!?) podare još jedan razlog da budu ponosni, da pevaju, da izađu na ulice, ovog puta iz lepih razloga.

Eto, i zato – dobro, kao da nam je trebalo još razloga! – bi danas valjalo svim srcem biti uz Skolu (posebno uz Skolu!), Kampaca, Garina, Laprovitolu...

Ona generacija, Manuova generacija, u kojoj je naravno bio Skola, tim sa Noćonijem, Delfinom, Skonokinijem, Obertom, donela je zlatnu medalju s Olimpijskih igara, tukla je Amerikance tamo gde im je najteže, na izgleda jedinom turniru koji i dalje ozbiljno shvataju, ali im je dve godine ranije u Indijanapolisu, krivicom jedne druge velike sportske nacije, izmakao svetski tron.

Da li je, u smiraj jedne velike karijere, a u jeku još jedne velike ekonomske krize koja Argentincima preti nemaštinom i glađu – i političke krize koju sa sobom donose, ali koju verovatno neće rešiti, predsednički izbori u oktobru – vreme da sport ponovo, makar na koji dan, bude onaj svetionik koji bljeska u mraku, u ritmu tanga i patika što škripe po parketu?

Foto: FIBA/Reuters


Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara