""
""

PREMOTAVANJE: Ma kakvi Pele, Miler, Ronaldo, Mesi... Najbolji strelac u istoriji rođen je u Austrougarskoj!

Vreme čitanja: 10min | pon. 15.12.14. | 10:35

Jozef Pepi Bican je imao samo 12 godina kada je počeo da zarađuje od fudbala. Jedan od klupskih sponzora, čiji je sin takođe igrao u bečkoj Herti, uvidevši kakav osećaj za gol ima mališan, obećao mu je po šiling za svaki pogodak. Za siromašnog dečaka bez cipela bolja nagrada nije postojala. Tako je počela priča o najvećem golgeteru kojeg je fudbal imao...

Kraj avgusta 1993. godine Beč. U okrugu Favoriten, ulica Kvelenštrase, stamena starina u pratnji jednog novinara i kamermana u potrazi je za brojem 101. Tridesetih godina tu je bilo parno kupatilo s upadljivim dimnjakom od dvadesetak metara. U kući pored rastao je dečak s majkom. Češka nacionalna televizija snima dokumentarac o tom dečaku... On će postati velikan svoje vrste i jedna od najvećih fudbalskih zvezda uoči i tokom Drugog svetskog rata. Ime mu je Jozef Pepi Bican i u rodni grad vraća se prvi put otkako se odselio – a ima tome više od pola veka – da ispriča svoju priču. Bilo je to nepunih mesec dana pre nego što će proslaviti 80. rođendan...

Izabrane vesti

Broj 101 i dalje je tu, ali kuće za kojom tragaju više nema. Nema ni parnog kupatila. Srušeno je tokom rata. Prilazeći konačnom odredištu Pepi Bican, ta stamena i vitalna starina, poskakuje, imitira kako šutira loptu u zid, „udara glavom“... Gestikulirajući na razne načine pokušava da što vernije „prepriča“ svoju mladost u ulici Kvelenštrase. Momak koji se našao u blizini dobacio je uz osmeh:
“Da nećete i stoj na rukama da napravite?”

”Hajde da se kladimo u ovu jabuku da bih mogao”, prihvatio je Pepi izazov kao od šale pokazujući na jabuku koju je držao u ruci. Dve-tri sekunde s nogama u vazduhu i onda zasluženi aplauz malobrojne publike.
“Nisam bio nadaren samo za fudbal, bavio sam se raznim sportovima. Mislim da bih uspeo i u rvanju ili tenisu. Mogao sam i atletičar da budem. Izmerili su da sam na 100 metara trčao 10,8 sekundi, što je i za ovo vreme sasvim pristojan rezultat.”

Na sreću, Pepi se opredelio za fudbal i – nije pogrešio. Za neverovatnih 30 godina profesionalne karijere (?!?) postao je legenda i ikona svetskog fudbala. Malo je poznato da je Bican najbolji strelac u istoriji ove igre. Da, dobro ste pročitali, to nije Pele, niti Gerd Miler, Ronaldo, Mesi, Inzagi, Batistuta... već Jozef Pepi Bican. Bilo je nekih sporova oko broja njegovih golova u karijeri, jer mu dugo godina nisu priznati oni koje je postigao tokom Drugog svetskog rata, ali kada je Zavod za fudbalsku istoriju i statistiku konačno došao do potrebne dokumentacije i kada je crta podvučena, dobijen je sledeći rezultat: PeleBican 1284:1468!     

Pepi Bican rođen je u Austrougarskoj monarhiji 25. septembra 1913. kao jedno od troje dece. Njegov otac, takođe fudbaler, došao je u Beč iz Sedlica, južna Češka, zajedno sa majkom Ljudmilom. František je bio solidan igrač u bečkoj Herti, ali porodicu Bican zadesila je velika tragedija kada je početkom 1921. od posledica povrede na fudbalskom terenu František preminuo. Pepi je tada imao samo osam godina i seća se da su mu ispričali kako je njegov otac dobio nekoliko nekoliko snažnih udaraca u bubrege na toj kobnoj utakmici. Čitava stvar se iskomplikovala, on je odbio da ode na operaciju i spasa mu nije bilo. Od tog trenutka Ljudmila je na sve načine pokušavala da odvrati sina od fudbala. Iz tog perioda Pepi se seća samo dugih putovanja vozom kod bake u Čehoslovačku, gde je daleko od majčinih očiju ganjao krpenjaču po ulicama...
“Svake godine odlazio sam tamo na dva meseca. U Beču je vladalo siromaštvo posle Velikog rata i stotine dece putovalo je tim vozovima u Čehoslovačku. I moja baka je bila siromašna, ali to vreme provedeno kod nje za mene je bilo kao raj na zemlji.”

Kada je Pepi poodrastao, Ljudmila više nije mogla da se bori protiv njegove volje i dozvolila mu je da počne da trenira u klubu u kojem je i njegov otac igrao. Iako je imao samo 12 godina, Bican je počeo da zarađuje od fudbala. Jedan od klupskih sponzora, čiji je sin takođe igrao u Herti, uvidevši kakav osećaj za gol ima Pepi Bican, obećao mu je po šiling za svaki pogodak. Za siromašnog dečaka bez cipela bolja nagrada nije postojala. Tako je počela priča o najvećem golgeteru kojeg je fudbal imao...

Vanserijski talenat nije bilo moguće ne primetiti i Bican je ubrzo prešao u bečki Rapid. Umesto po golu, tada je već bio plaćen 150 šilinga nedeljno.
“To je bio veliki novac za ono vreme. Dobar radnik zarađivao je 20 ili 25 šilinga.”

O momku koji rešeta mreže kao od šale pročulo se veoma brzo i van granica zemlje. Za prvi tim debitovao je kao sedamnaestogodišnjak i to protiv velikog rivala – bečke Austrije. U porazu od 3:5 postigao je sva tri pogotka za svoj tim. Želeći da ga zadrži po svaku cenu Rapid ga je učinio najplaćenijim igračem s primanjima od oko šeststo šilinga! Tada je imao samo 20 godina i blizu sto ligaških golova na kontu. Ponosna majka konačno je odlučila da ode na utakmicu i vidi sina na delu, a onda...

Bio je jedan žešći start na Pepija, on se stropoštao na travu i počeo da se previja od bolova. Videvši to, gospođa pozamašnih gabarita – inače kuvarica starog kova – bez po muke preskočila je ogradu i s kišobranom u rukama jurnula ka momku koji joj je udario sina. Legenda kaže da od kišobrana ništa nije ostalo...  

Pepi Bican ubrzo je postao reprezentativac Austrije. Bio je član onog čuvenog Vundertima Huga Majsla koji je kao prva zvezda predvodio Matijas Sindelar, a igrali još Veselik, Urbanek, Sesta, Smistik... Na Svetsko prvenstvo u Italiju otišli su kao prvi favoriti, ali su u polufinalu protiv domaćina brutalno pokradeni. Sudija Eklind dan pred utakmicu večerao je s Musolinijem, a onda na terenu sproveo sve želje velikog vođe Dučea. On će kasnije suditi i finale u kome su Italijani preko Čehoslovačke došli do titule šampiona sveta.

Bican je bio potpuno apolitičan. Fašista se uplašio prvi put baš na Svetskom kupu održanom na Apeninima, zbog čega će nekoliko meseci uoči Anšlusa 1938. napustiti Austriju i odseliti u Čehoslovačku. Od politike je bežao kao đavo od krsta, ali nikada nije uspeo da pobegne. Kao istaknuta javna ličnost, uvek je bio na meti i u centru pažnje. Fašizam će ubrzo zaposeti i njegovu drugu domovinu, da bi posle toga usledilo preganjanje s novim komunističkim vlastima…

Zahtev za čehoslovačko državljanstvo Pepi Bican je predao gotovo godinu dana pre Svetskog šampionata u Francuskoj, međutim, zbog administrativnih problema nije ga dobio na vreme, tako će mu Svetski kup u Italiji ostati kao jedini u biografiji. 

Svoje najbolje godine Bican je dao praškoj Slaviji. Čim je došao u gradu je postao prva atrakcija. Sam za sebe jednom prilikom je rekao da se oseća kao pokretni cirkus. Treninzi kluba s Edena bili su posećeniji nego utakmice pojedinih klubova, a i za njih je bilo potrebno kupiti kartu. Pepi je kao prva zvezda bio oslobođen rada sa ostatkom tima. Bio je zadužen da zabavlja publiku, a to je činio tako što bi poređao deset flaša na prečku, a onda jednu po jednu skidao loptom. Navijači su bili u transu...

Njegova supruga Jarmila prisetila se jednom prilikom tog vremena...
“Sećam da se je predsednik kluba Valoušek uvek govorio kako Slavija ima 14 sekcija i kako Pepi mora da zaradi novac za sve njih. Govorio mu je da ne zaboravi da postoji i konjički klub, da treba misliti na sredstva od kojih će se kupiti seno za konje.”

Zbog astronomske plate koju je primao Bican (5.000 kruna) u početku nije bio omiljen kod saigrača, nazvali su ga „austrijsko kopile“, ali zato je veoma brzo postao član praškog establišmenta i drugovao s velikim glumcima. S Vlastom Burijanom igrao je tenis, večeravao sa Janom Verihom, a pića ispijao sa najlepšom gradskom damom – Adinom Mandlovom.

Bile su to godine najveće slave Jozefa Bicana i Slavije. Crveno-beli su u tom periodu šest puta postali nacionalni šampioni i tri puta pobednici kupa, a Pepi čak 11 sezona bio prvi strelac lige. Kada je bio na vrhuncu odbio je dve ponude. Prvu da igra za nacističku Nemačku i drugu da pređe u Juventus, koji mu je samo za potpis nudio basnoslovnu sumu – 6.500.000 kruna!

Tokom okupacije Čehoslovačke i dalje je uspešno igrao za Slaviju, ali život mu se naglavačke okrenuo nakon dolaska komunista na vlast, jer su ga oni videli kao klasnog neprijatelja i nazvali „buržujskim idolom“ i „oličenjem buržoaske koncepcije sporta“. Navijači su mu pored svega ostali verni. Kada nove vlasti nisu uspele da mu uruše popularnost, odlučili su da Slaviji promene ime u Dinamo, a prvu zvezdu proteraju iz kluba.

Uvidevši šta mu se sprema, Bican je u želji da malo „popravi“ svoju reputaciju odlučio da zaigra za Vitkovice, radnički klub pod okriljem Železnice. Tamo se nije dugo zadržao i već posle godinu dana prešao je u Hradec. Tokom proleća 1953. ponovo je pao u nemilost komunista...
“Bio je prvi maj i nekako su me ubedili da učestvujem na paradi. Od zvaničnika ste tada mogli da čujete samo „živeo predsednik Antonjin Zapotocki“, ali obični ljudi su odgovarali sa „živeo Pepi Bican“. Istog trenutka sam dobio poziv za sastanak i saopšteno mi je da će me dva druga ispratiti do stanice. Jedva su mi dali vremena da spakujem stvari”, prepričavao je mnogo godina kasnije svoje muke Bican.

Dodao je:
“Sećam se i da nas je na putu do stanice presrela grupa od pedesetak radnika iz neke fabrike. Zustavili su nas i pitali me da li ima nekih problema. Odgovorio sam da nema i jedan od njih kazao je da je to u redu, jer bi inače stupili u štrajk. S ove distance mi je drago što sam tako rekao, jer da nisam, oni bi verovatno završili na teškoj robiji zbog izazivanja štrajka. “

Pepi Bican vratio se u svoju Slaviju kada mu je već bilo 40 godina, da završi karijeru. Iako su mnogi tada sumnjali u njegove mogućnosti, smogao je snage da u poslednjoj sezoni izvuče ono najbolje iz sebe. Postigao je 57 golova u svim takmičenjima i zauvek otišao u legendu. Bilo je to 1955. godine...

Penzionerski dani bili su teški za Bicana. U fudbalu nije mogao da dobije nikakav posao, pa je postao fizikalac na železničkoj stanici Holosovice i Pragu.
“Radio sam za jedan obrok. Tri parčeta hleba, a preko topljeni sir. Sećam se i danas da je to koštalo dve krune i 40 centi.”

I Jarmila se s ogorčenjem seća tih godina:
“Izgubili smo sve prijatelje, naš telefon je prestao da zvoni. Pepi nigde nije mogao da pronađe bolji posao. Kada god se pojavio u Fudbalskom savezu, svi bi se razbežali kao pacovi. Niko nije smeo da mu pomogne...”

Po Bicana su stvari koliko toliko popravile tokom Praškog proleća ’68, kada je dobio dozvolu da ode u Belgiju i zaposli se kao trener nižerazrednog Tongerena. Tu ekipu vodio je od četvrte do druge lige. Negde baš u to vreme Pele je postigao svoj 1000. gol. Svetski mediji divili su se Kralju fudbala, ali u isto vreme kopajući po istorijskim knjigama pokušali da pronađu još nekoga kome je to pošlo za nogom.
“Šta je s Bicanom? Pa on je verovatno postigao 5.000 golova!”, upitao je Nemac Bimbo Binder, Pepijev saigrač u Rapidu iz bečkih dana.

I zaista, postojali su navijači tih godina u Čehoslovačkoj koji nisu zaboravili Pepija i bili ubeđeni da je postigao 5.000 golova. Kada su novinari Pepija upitali zašto se nikada nije hvalio tom činjenicom, kratko je odgovorio:
“Pa ko bi mi verovao da sam dao pet puta onoliko koliko jedan Pele?!”

Negde tih godina „iskopana“ je i izjava fudbalskog Mocarta Matijasa Sindelara. Još jednog bečkog Čeha. On se nije razmetao sumama, logično, nije doživeo da vidi ni polovinu Pepijevih pogodaka... Po mnogima najbolji predratni fudbaler sveta ovako je pred smrt govorio o Bicanu: „On ne hoda po terenu već pluta u svoj toj eleganciji“.

Beč, kraj avgusta 1993. Centralno groblje je skoro prazno. Poslednji kadrovi dokumentarca češke nacionalne televizije. Pepi Bican na Matijevom grobu. Jedna starija gospođa dugo je stajala i izdaleka posmatrala. Kada je kamerman spakovao opremu prišla je i upitala: „Izvinite, vi ste Bican? Pepi Bican?“ Kada je klimnuo glavom žena je nastavila: „Ja se vas sećam, otišli ste pre mnogo godina iz Beča u Prag da igrate fudbal“.

Suze su same potekle.

Sećanje dugo više od pola veka. Čovek koji se ne zaboravlja...

ŠTA ONI MISLE? DA JE GOLOVE LAKŠE DAVATI U RATU?!

Tek početkom novog milenijuma Jozefu Bicanu priznati su svi golovi koje je postigao u karijeri. Sve do te 2001. Zavod za fudbalsku istoriju i statistiku (IFFHS) oduzimao je od broja 1.468 (918 mečeva) čak 229 pogodaka koje je Pepi postigao tokom Drugog svetskog rata, pod izgovorom da Čehoslovačka nije bila samostalna država?!

“Šta oni misle? Da je golove bilo lakše davati kada je bilo ratno vreme? Nije tačno!”, često je umeo da se brecne Bican.

Kada su se računi konačno sveli, došlo se do podataka Pele nije čak ni drugoplasirani na toj večnoj listi najboljih strelaca u istoriji fudbala. Broj jedan je bez dileme Bican sa 1.468, drugo mesto drži Gerd Miler sa 1.461, a Pele je treći sa već pomenutih 1.284, uz napomenu da su ovde uračunati i golovi u prijateljskim utakmicama.

I kada su u pitanju ligaški golovi Bican je apsolutni lider sa 649 pogodaka. Prate ga Romario (546), Pele (538) i Puškaš (517). Inače, IFFHS je 2001. Jozefa Bicana nagradio titulom „Zlatna kopačka 20. veka“. Pepi je nedugo zatim, 12. decembra iste godine, preminuo u 88. godini.  


tagovi

AustralijaČeškaEvropaMatijas Sindelarmeđunarodni fudbalPelePepi BicanPREMOTAVANJE

Izabrane vesti / Najveće kvote


Ostale vesti


Najviše komentara